Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1851/06 (E.S.)

Odluka donesena 16. 07. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1851/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP 1851/06, rješavajući apelaciju E.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.S., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1728/04 od 16. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-

208/03 od 24. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 23. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1728/04 od 16. decembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-208/03 od 24. maja 2004. godine.

2. Općinski sud je presudom, broj P-208/03 od 24. maja 2004. godine, obavezao tuženog Milivoja Gligorića da apelantu na ime sredstava uloženih u stan u Sarajevu u ul. E. Šehovića br. 6/I-

65, isplati novčani iznos od 2.740,22 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude 24. maja 2004. godine pa do isplate te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 490,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tačkom dva izreke presude apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva, a tačkom tri odbijen je prijedlog apelanta za određivanje privremene mjere.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud izveo dokaze čitanjem niza isprava (rješenja, zapisnika, ugovora, nalaza i mišljenja dvojice vještaka građevinske struke, uvjerenja) te saslušanjem svjedoka Eshera Kusture. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je tuženi vlasnik predmetnog stana, da je apelant taj stan koristio na osnovu rješenja Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) od 2. februara 1997. godine, da je apelant imao zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana te da je izvršio neophodne radove u stanu da bi ga doveo u stanje uslovno za stanovanje, da je stan od 26. februara 2001. godine do maja 2002. godine koristo svjedok Esher Kustura na osnovu odobrenja FMO. Sud je naveo da apelant, čije je stanarsko pravo prestalo na osnovu člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ( u daljnjem tekstu:Zakon o prestanku primjene) ima pravo da od tuženog koji je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i koji je uveden u posjed stana, na osnovu člana 18.a Zakona o prestanku primjene, traži isplatu iznosa sredstava uloženih za dovođenje stana u stanje uslovno za stanovanje. Sud je zaključio da apelant ima pravo na naknadu nužnih troškova koje je troškove bilo neophodno učiniti da bi se stan sačuvao od daljeg propadanja i propasti. Obzirom da je članom 215. ZOO propisano da sticalac ima pravo na naknadu nužnih troškova to je sud visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Sulejmana Sakote, čiji je nalaz ocijenio stručnim i zasnovanim na neposrednom uvidu u stanje stana, a prema kojem nalazu vrijednost uloženih sredstava na sanaciji oštećenja predmetnog stana koji se odnose na nužne troškove iznosi 2.740,20 KM. Obzirom na navedeno sud je utvrdio da je zahtjev apelanta djelimično osnovan te je naložio tuženom da apelantu isplati navedeni iznos. Budući da je apelant konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom potraživao iznos od 4.573,34 KM sud je odbio apelanta sa viškom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog. Sud je dalje naveo da je apelanta odbio sa dijelom tužbenog zahtjeva za određivanje privremene mjere kojim bi se tuženom zabranilo da optereti ili otuđi predmetni stan te da se predmetna zabrana zabilježi u zemljišnoj knjizi. Odluku o kamatama sud je donio na osnovu člana

277. ZOO te apelantu iste dosudio od 24. maja 2004. godine kao dana konačnog odlučenja o vrijednosti uloženih sredstava.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1728/04 od 16. decembra 2005. godine, žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena odluka preinačena u dijelu odluke o kamatama tako da je tuženi apelantu dužan na iznos od 2.740,22 KM platiti zakonsku kamatu počev od 2. juna 2003. godine pa do isplate, dok je u ostalom dijelu žalba apelanta odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Tačkom dva izreke žalba tuženog je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant žalbu izjavio iz svih žalbenih razloga. Sud je, vezano za žalbene navode apelanta, prvenstveno konstatirao da, obzirom na utvrđenje da je apelant po nalazu sudskog vještaka građevinske struke Sulejmana Sakote, koji je nalaz sačinjen na osnovu neposrednog uvida, na ime neophodnih radova na sanaciji predmetnog stana uložio iznosi 2.740,22 KM, pravilno primijenio član 18.a Zakona o prestaku primjene i član 215. ZOO. Sud je dalje naveo da ne stoje tvrdnje da prvostepena odluka nije obrazložena u dijelu u kojem je apelant odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva budući da je prvostepeni sud, imajući u vidu nalaz sudskog vještaka, pravilno odbio apelanta sa viškom tužbenog zahtjeva jer se isti odnosi na ulaganja koja ne predstavljaju nužne troškove. Kantonalni sud je ocijenio da je žalba apelanta osnovana u dijelu u kojem se pobija odluka o kamatama te je apelantu, imajući u vidu da je vještak svoj nalaz kojim je u stvari i utvrđena vrijednost uloženih sredstava dao 2. juna 2003. godine, dosudio kamate od tog datuma, a ne od 24. maja 2004. godine kao datuma donošenja presude, te je u tom smislu preinačio prvostepenu presudu. Navode apelanta da je prvostepeni sud trebao donijeti privremenu mjeru zabrane otuđenja i opterećenja predmetnog stana Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim budući da je predmet spora obligaciono pravni zahtjev.

5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske kovencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana

1. Prokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju događaja vezanu za donošenje osporenih presuda, smatra da je vještak samoinicijativno podijelio izvedene radove na neophodne i korisne radove te da je vještak, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bio dužan sačiniti nalaz na temelju relevantnih činjenica i dokaza i prema pravilima struke, a da je sud svoju odluku trebao donijeti na temelju utvrđenih i dokazanih činjenica. Apelant smatra de je sud obzirom na njegove primjedbe na nalaz vještaka bio dužan dopustiti da se vještačenje ponovi po drugom vještaku. Apelant navodi da sudovi nisu dopustili da se objektivno i pravilno utvrde sve činjenice čime je po apelantu učinjena povreda prava na pravičan postupak. Povredu prava na imovinu apelant vidi u odbijanju prijedloga za donošenje privremene mjere, ističe da je tuženi u međuvremenu otuđio predmetni stan te da je na taj način onemogućeno izvršenje presude, smatra da ni drugostepeni sud nije pravilno odlučio o kamatama, te da je pogrešno odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva pri čemu se poziva na nalaz sudskog vještaka Salke Tanovića sačinje prilikom uvođenja apelanta u posjed stana.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko se ne radi o kršenju ustavnih prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U vezi s tim, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da je u navedenom parničnom postupku apelant imao procesnu poziciju tužitelja, da je prvostepeni sud proveo niz dokaza, koje je u pretežnom dijelu predložio apelant, te da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka donio presudu kojom je djelimično udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi apelanta i tuženog dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je djelimično preinačio prvostepenu presudu po žalbi apelanta u dijelu koji se odnosi na kamate, odnosno zbog kojih je u prostalom dijelu odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu te odbio žalbu tuženog. Naime sudovi su, u situaciji kad su utvrdili da je apelant imao status privremenog korisnika stana, kojem je stanarsko pravo prestalo na osnovu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene, a koju okolnost apelant ne spori, pravilno postupili kad su svoje odluke zasnovali na odredbama člana 18.a Zakona o prestanku primjene. Ovo stoga što je tim članom regulirano da osoba čije je stanarsko prav prestalo prema članu 2. tog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, o čemu se dakle radi u apelantovom slučaju, ima pravo na povrat sredstava od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem ZOO. Obzirom da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na odredbama člana 18.a Zakona o prestanku primjene i odredbama čl. 215. i 277. ZOO a pri čemu su u obrazloženju osporenih odluka dali jasne, razumne i logične razloge za takve odluke Ustavni sud nije pronašao ništa što ukazuje na da su redovni sudovi u apelantovom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo.

10. Dalje, obzirom da se pretežan dio apelantovih navoda odnosi na nalaz sudskog vještaka građevinske struke Sulejmana Sakote, Ustavni sud konstatira, da je provođenje ovog dokaza predložio upravo apelant te da je Općinski sud donio rješenje, broj P-1332/02 od 14. marta 2003. godine, kojim je naložio vještaku da da pismeni nalaz i mišljenje odnosno da se očituje na okolnosti od značaj za utvrđivanje visine uloženih sredstava od strane apelanta «na ime nužnih i neophodnih troškova na sanaciji predmetnog stana». Dalje, iz stanja spisa proizilazi da je sudski vještak na glavnoj raspravi održanoj 22. aprila 2004. godine, obrazložio svoj nalaz (koji je sačinio nakon uvida u dokumentaciju uloženu u spis i vizuelnog pregleda predmetnog stana) i dao odgovore na primjedbe apelanta koji je u cjelosti ospororio nalaz i mišljenje. Na istoj raspravi sud je proveo dokaz čitanjem nalaza i procjene sudskog vještaka Salke Tanovića, koji je nalaz vještak sačinio na zahtjev apelanta 26. avgusta 1997. godine prilikom ulaska apelanta u predmetni stan i koji sadrži procjenu građevinsko zanatskih radova na sanaciji koje je nužno izvesti (koji radovi dakle nisu bili izvedeni u vrijeme sačinjavanja nalaza). Ustavni sud podsjeća da je članom 147. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) regulirano da sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. U konkretnom slučaju sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Sulejmana Sakote, koji nalaz je ocijenio stručnim budući da je zasnovan na vještakovom neposrednom uvidu u stanje stana, a iz kojeg nalaza proizilazi da su u predmetnom stanu izvršeni radovi u ukupnom iznosu od 4.370,34 KM te da se o tog iznosa 2.740,22 KM odnosi na neophodne radove koje regulira član 18.a. Zakona o prestanku primjene. Obzirom na navedeno u okolnosti da je sud prihvatio nalaz vještaka Sulejmana Sakote, te isti cijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima, koje je u pretežnom dijelu predložio apelant, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost budući da je članom 8. ZPP propisano da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. Osim navedenog neosnovane su apelantove tvrdnje da je obzirom na njegove primjedbe na nalaz vještaka sud bio dužan dopustiti da se vještačenje ponovi po drugom vještaku, budući da niti jedna odredba važećeg ZPP tu obavezu suda ne predviđa. S druge strane, vezano za apelantove navode o neusvajanju privremene mjere, Ustavni sud konstatira da odlučivanje o privremenoj mjeri predstavlja samo jednu fazu u postupku odlučivanja o apelantovim pravima i o bavezama, a da je konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari odluka o postavljenom tužbenom zahtjevu za naknadu uloženih sredstva, a budući da Ustavni sud nije uočio proizvoljnost u primjeni materijalnog prava pri odlučivanju o apelantovom tužbenom zahtjevu niti druge elemente koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, to se apelantove tvrdnje i u ovom dijelu pokazuju kao paušalne i proizvoljne.

11. Na osnovu izloženog, a budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sapravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1851/06 (E.S.) | Sudska praksa | Aktio