Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1943/07 (B. V.)

Odluka donesena 16. 07. 2007.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1943/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godina, u predmetu broj AP 1943/07, rješavajući apelaciju Brace Vrančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brace Vrančića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, br. 011-0-Kv-07-000 029-p od 15. juna 2007. godine i 011-0-Kpp-07-000 038-p od 14. juna 2007. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Brace Vrančića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, br. 011-0-Kv-07-000 029-p od 15. juna 2007. godine i 011-0-Kpp-07-000 038-p od 14. juna 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Braco Vrančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa advokat Vitomir Gajić, podnio je 28. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud), br. 011-0-Kv-07-

000 029-p od 15. juna 2007. godine i 011-0-Kpp-07-000 038-p od 14. juna 2007. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud ukinuti apelantu pritvor određen osporenim rješenjima Okružnog suda te narediti puštanje apelanta na slobodu.

2. Rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Kpp-07-000 038-p od 14. juna 2007. godine, apelantu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana tako da pritvor može trajati do 13. jula 2007. godine do 14,55 časova. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sudiji za prethodni postupak Okružnog suda priveden apelant uz prijedlog Okružnog tužilaštva Banja Luka, Posebnog tužilaštva za suzbijanje organizovanog i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) za određivanje pritvora apelantu, broj KT-15/07 od 14. juna 2007. godine, protiv kojeg vodi istragu zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 4. a u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Specijalno tužilaštvo je svoj prijedlog zasnovalo na tvrdnjama da u apelantovom slučaju postoje pritvorski osnovi predviđeni u članu 189. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Dalje je navedeno da je sudija za prethodni postupak prije donošenja rješenja o određivanju pritvora saslušao apelanta i njegovog branioca na okolnost razloga zbog kojih je Specijalno tužilaštvo stavilo prijedlog za određivanje pritvora. Sud je konstatirao da je već ranije rješenjem broj 011-0-Kpp-07-000 026-p od 21. aprila 2007. godine određen pritvor u trajanju od mjesec dana prema apelantu, Vladislavu Babiću i Borisu Gašparu zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 347. KZ RS ali da je rješenjem Krivičnog vijeća, broj 011-0-Kv-07-000 023-p od 25. aprila 2007. godine, preinačeno rješenje sudije za prethodni postupak pa je Vladislavu Babiću i Borisu Gašparu određen pritvor zbog pritvorskih razloga iz člana 189. stav 1. tačka a) ZKP, a da je apelantu pritvor ukinut te je pušten na slobodu. Dalje je navedeno da je na prijedlog Specijalnog tužilaštva od 15. maja 2007. godine Vladislavu Babiću i Borisu Gašparu produžen pritvor za još dva mjeseca iz pritvorskih razloga predviđenih u članu 189. stav 1. tač. a) b) i g) ZKP. Odlučujući o novom prijedlogu za određivanje pritvora protiv apelanta sudija za prethodni postupak je ponovo utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 4. a u vezi sa stavom 3. KZ RS. Naime sudija za prethodni postupak je zaključio, imajući u vidu radnje osumnjičenih, preciznije navedene u obrazloženju osporenog rješenja, da postoji osnovana sumnja da su apelant, Vladislav Babić i Boris Gašpar zajedno i po prethodnom dogovoru organizovali nezakonitu prodaju dijela poslovnih prostora RK «Boska», akcionarskog društva sa većinskim državnim kapitalom, pri čemu su svakom od kupaca pribavili imovinsku korist koja prelazi 50.000,00 KM a time su umanjili ukupnu vrijednost kapitala društva i prouzrokovali znatnu štetu RK «Boska» u neutvrđenom iznosu, kao i Republici Srpskoj kao vlasniku 62,7 % državnog kapitala tog društva.

3. Sud je stoga našao da u odnosu na apelanta postoje razlozi za pritvor budući da je u daljem toku istrage neophodno saslušati veći broj svjedoka koji obavljaju značajne političke i državne funkcije, zatim direktora Direkcije za privatizaciju kao i sve članove upravnog i nadzornog odbora RK «Boska» kao i članove određenih komisija čiji je član i sam apelant. Obzirom da su neka od navedenih lica bila bliski saradnici apelanta u vrijeme dok je obavljao funkciju pomoćnika ministra trgovine i turizma, a i sada, jer i dalje rade u pojedinim ministarstvima i drugim službama Vlade Republike Srpske, gdje je zaposlen i sam apelant, sud je zaključio da se radi o posebnim okolnostima koje ukazuju da bi apelant svojim daljim boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke koji se trebaju saslušati, a i na svjedoke ili eventualne saučesnike, čiji identitet Specijalno tužilaštvo tek utvrđuje, te je sud utvrdio da u apelantovom slučaju postoji prtitvorski osnov iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKP RS. Sud je naveo da od osumnjičenih lica jedino apelant ukoliko bi ostao na slobodi ima realne mogućnosti i interes da stupi u kontakt sa svjedocima što također po mišljenju suda predstavlja naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati dalji tok krivičnog postupka koji se odnosi kako na njega tako i na osumnjičene Vladislava Babića i Borisa Gašpara. Sud je navode apelantovog branioca prema kojim je apelant, ukoliko je imao takvu namjeru, budući da je bio na slobodi već mogao izvršiti uticaj na svjedoke, odbio kao neprihvatljive jer je apelant tek 14. juna 2007. godine (dakle isti dan kad je doneseno rješenje o pritvoru) saznao identitet većine svjedoka koje Specijalno tužilaštvo namjerava da sasluša u daljem toku istrage.

4. Rješenjem Krivičnog vijeća Okružnog suda, broj 011-0-Kv-07-000 029-p od 15. juna 2007. godine, odbijena je žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja sudije za prethodni postupak o određivanju pritvora apelantu. U obrazloženju rješenja je navedeno da pobijano rješenje sadrži relevantne razloge o postojanju osnova sumnje da je apelant zajedno sa Vladislavom Babićem i Borisom Gašparom izvršio krivično djelo iz člana 347. stav 4. a u vezi sa stavom 3. KZ RS, te da rješenje sadrži jasne i ubjedljive razloge o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju da će apelant ometati krivični postupak uticajem na određene svjedoke ili saučesnike što predstavlja poseban pritvorski razlog iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKP RS. Prihvatajući razloge iznesene u prvostepenom rješenju drugostepeni sud je naveo da odnos poznanstva i poslovne saradnje svjedoka sa apelantom čini te svjedoke podložnijim apelantovom uticaju, a uz okolnosti vezane za dotadašnji tok istrage i prikupljene dokaze koji upućuju na proširenje istrage i na druga lica, ukazuju na ispravan zaključak prvostepenog suda da bi daljnjim boravkom na slobodi apelant ometao daljnji tok krivičnog postupka uticajem na svjedoke i saučesnike te se sa istim dogovarao kako bi otežao prikupljanje dokaza o postojanju samog djela i njegove krivične odgovornosti kao saizvršioca.

5. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), s tim što povredu prava na pravično suđenje apelant vidu u nepostojanju posebnog razloga za određivanje pritvora budući da Specijalno tužilaštvo nije ponudilo dokaze koji ukazuju da postoje naročite okolnosti iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKP RS, a apelant smatra da nije dovoljno postojanje apstraktne mogućnosti uticaja na svjedoke već se mora utvrditi postojanje konkretnih mogućnosti koje opravdavaju kolizionu opasnost, a što je po apelantu izostalo, te apelant smatra da je pritvor protiv njega proizvoljno određen. U tim okolnosima apelant vidi i povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi «4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;» Dopustivost prima facie

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, apelant je lišen slobode, nalazi se u pritvoru na osnovu odluke suda i ukazuje na kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije u prvom redu daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva Zakona o krivičnom postupku, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

9. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su navodi apelanta, da postojeći dokazi ne ukazuju na postojanje naročititih okolnosti iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKP RS usljed kojih bi apelantu mogao biti iz tih razloga određen pritvor odnosno tvrdnje da je proizvoljno lišen slobode, očigledno paušalni. Ovo stoga što je iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu evidentno da je Specijalno tužilaštvo sudu predočilo dokaze iz kojih je sud zaključio da postoje osnovi sumnje da je apelant, na način naveden u obrazloženju rješenja, zajedno sa Vladislavom Babićem i Borisom Gašparom počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Obzirom na navedeno očigledno je da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom «hapšenju ili lišenju slobode radi privođenja sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo...» u smislu člana 5. stav 1. c) Evropske konvencije. Dalje, u prilog zaključka da se u apelantovom slučaju radi o zakonitom lišenju slobode, potvrđuje i to što je postupak u smislu važećih propisa iniciralo Specijalno tužilaštvo podnoseći prijedlog za određivanje pritvora, da je apelanta i njegovog branioca prije donošenja rješenja o određivanju pritvora saslušalo Specijalno tužilaštvo a zatim sudija za prethodni postupak, na okolnosti razloga zbog kojih je tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora, kojom prilikom su izjavili da u prijedlogu tužilaštva ne postoji niti jedna okolnost koja bi ukazivala da bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak. Imajući u vidu da je prilikom donošenja rješenja o pritvoru sudija za prethodni postupak cijenio kako dokaze tužilaštva tako i odbranu apelanta, pri čemu je detaljno obrazložio u kojim dokazima je našao postojanje razlog za određivanje pritvora, odnosno obrazložio naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant u smislu člana 189. stav 1.

b) ZKP RS ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, te da je prilikom odlučivanja o žalbi sud naveo detaljne razloge zašto navodi apelanta nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a što i jeste pitanje koje prvenstveno spada u nadležnost redovnih sudova, Ustavni sud nalazi da su tvrdnje apelanta o povredi prava na slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u cjelosti proizvoljne.

10. Vezano za navode apelanta o povredi prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije kojim je garntirano da «svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1. (c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja», Ustavni sud prvo konstatira da apelant povredu ovog prava nije posebno obrazložio. Dalje, Ustavni sud podsjeća, a što je već konstatirao u prethodnoj tački ove odluke, da je apelanta i njegovog branioca prije donošenja rješenja o određivanju pritvora saslušalo prvo Specijalno tužilaštvo a zatim sudija za prethodni postupak, kojom prilikom su apelant i njegovog branioc predložili da sud odbije prijedlog tužilaštva za određivanje pritvora, čime je dakle u apelantovom slučaju ispoštovan prvi dio odredbe član 5. stav 3. Evropske konvencije. Obzirom da navedena odredba daje i pravo licu lišenom slobode na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja Ustavni sud smatra da se u početnoj fazi istrage, u situaciji kada je apelantu, na osnovu pravomoćnog rješenja sudije za prethodni postupak, prvi put određen jednomjesečni pritvor, ne može govoriti o povredi prava na slobodu ličnosti iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku budući da je u konkretnom slučaju sud utvrdio da postoji opravdana sumnja da je apelant izvršio krivično djelokoje mu se stavlja na teret, pa su i navodi apelanta u tom dijelu paušalni i ničim dokazani.

11. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

Preuranjenost apelacije

12. Dalje, a vezano za navode apelanta da mu je osporenim rješenjima Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da se prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

13. Budući da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je sud pogrešno zaključio da u apelantovom slučaju postoje naročite okolnosti iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKP RS pa apelant smatra da je pritvor protiv njega proizvoljno određen, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje ima li apelant, odnosno da li će imati, pravičan postupak pred sudom ne može dati odgovor dok je postupak u toku. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci, koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146., stav 68. i Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

14. U apelantovom slučaju dakle, rješenje Okružnog suda, koje se pobija apelacijom, nije odluka koja predstavlja rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim rješenjem samo riješeno jedno proceduralno pitanje odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. Dakle, postupak utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta je u toku pred Okružnim sudom, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode, koji se isključivo odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, predmetna apelacija preuranjena.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1943/07 (B. V.) | Sudska praksa | Aktio