Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1952/06 (S. V.)

Odluka donesena 16. 07. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Djelotvoran pravni lijek
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1952/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP 1952/06, rješavajući apelaciju Siniše Vehabovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Vehabovića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-319/05 od 5. juna 2006. godine i presude Osnovnog suda u Doboju, broj P-103/03 od 12. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Siniša Vehabović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, koga zastupa Zijad Mehmedagić, podnio je 5. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-319/05 od 5. juna 2006. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-103/03 od 12. januara 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Doboju, broj P-103/03od 12. januara 2005. godine utvrđeno je da je tužilac–protivtuženi Salko Emkić iz Doboja, zakoniti i savjesni posjednik (držalac) nekretnine označene kao k.č. br. 3802 «Kućište-grad», kuća i zgrada površine 46 m2 i dvorište površine 160 m2, upisane u p.l. br. 2563 k.o. Doboj (na imenu tužioca-protivtuženog), što je apelant, koji je u postupku imao procesnu poziciju tuženog-protivtužioca, dužan priznati i omogućiti tužiocu-protivtuženom nesmetano korištenje predmetne nekretnine. Tačkom dva izreke presude odbijen je apelant sa protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tužilac–protivtuženi Salko Emkić odbije sa postavljenim tužbenim zahtjevom za utvrđenje da je zakonit i savjestan posjednik parcele označene kao k.č.br. 3802/2 u površini od 69 m2, da se utvrdi da je ta parcela vlasništvo i posjed apelanta te da je tužilac–protivtuženi Salko Emkić dužan priznati i trpiti da se navedeno zemljište upiše na ime i u vlasništvo apelanta a u protivnom će presuda poslužiti kao osnov za upis u zemljišnim knjigama katastarskog ureda u Doboju. Tačkom tri izreke presude apelant je obavezan da tužiocu–protivtuženom Salki Emkiću na ime troškova postupka naknadi iznos od 1.574,25 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je u konkretnoj pravnoj stvari u dva navrata Osnovni sud već bi donio presude ali da su u žalbenom postupku rješenjima Okružnog suda prvostepene presude ukinute i predmet vraćen na ponovni postupak te da se u konkretnoj pravnoj stvari postupak vodi po odredbama člana 454. st.1. i 3. novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je navedeno da je sud u toku dokaznog postupka izveo čitav niz dokaza, saslušao tužitelja Salku Emkića, saslušao tri svjedoka te izveo dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke R.M od 15. novembra 2004. godine. Sud je naveo da je među strankama nesporno da je 10. maja 1988. godine između tužitelja kao poklonoprimca i Damira Simeunovića, sina Nikole, kao poklonodavca zaključen ugovor o poklonu koji je ovjeren kod suda 13. juna 1988. godine, da je poklonodavac poklonio tužitelju svoju nekretninu označenu kao k.č.3802, sa generalijama kao u izreci presude, a koje nekretninu je poklonodavac naslijedio od svog oca Nikole Simeunovića, na kojem se predmetna nekretnina i vodila u katstarskom operatu, po osnovu rješenja o nasljeđivanju broj O-72/88 od 10. februara 1988. godine, te da se nakon sačinjavanja ugovora o poklonu između Damira Simeunovića i tužitelja predmetna nekretnina vodi na tužitelju sa 1/1. Dalje je navedeno da su među strankama nesporne slijedeće činjenice: da je tužitelj na osnovu odobrenja nadležnog organa na predmetnoj parceli označenoj kao k.č.3802 izgradio poslovno stambeni objekat, da se apelant vodi kao posjednik parcele označene kao k.č.3800, koju je naslijedio od svoje bake Stojke Simeunović po osnovu rješenja O-718/02 od 16. septembra 2002. godine, zatim je nesporno da se vezano za k.č.3802 između parničnih stranaka vodi spor od 1990. godine. Sud je naveo da je među strankama sporno da li je tužioc-protivtuženi zakoniti i savjesni posjednik predmetne parcele označene kao k.č. 3802 odnosno da li tužbeni zahtjev tužitelja protivtuženog treba usvojiti kao osnovan ili odbiti te da li je apelant vlasnik i posjednik parcele označene kao k.č.3802/2 u površini od 69 m2 sa pravom upisa u zemljišnim knjigama. Sud je utvrdio nespornim da tužilac-protivtuženi faktički drži spornu parcelu k.č. 3802 u posjedu, da je koristi jer je na njoj izgradio svoju porodičnu kuću u kojoj stanuje i ima volju da je drži kao vlasnik, te da je državina sporne parcele zasnovana na obligacionom pravu-ugovoru o poklonu na osnovu kojeg je i upisana u l. br. 2563 k.o. Doboj. Stoga je sud utvrdio da je tužitelj-protivtuženi na osnovu ugovora o poklonu stekao posjed-državinu sa upisom na spornoj parceli pa je sud zaključio da je tužiteljev posjed zakonit jer tužitelj predmetnu parcelu nije pribavio silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja a budući da je faktički vršio vlast na predmetnoj nekretnini tužilac nije mogao biti svjestan da se faktička vlast razlikuje od pravne pa je sud zaključio da je državina-posjed predmetne parcele od strane tužitelja-protivtuženog savjestan. Sud je konačno, primjenom odredbi člna 70. stav 1. i člana 72. st. 1, 2. i 3. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, zaključio da je tužitelj-protivtuženi zakonit i savjestan posjednik sporne parcele označene kao k.č.3802 te je obavezao apelanta da prizna i omogući tužilocu-protivtuženom nesmetano korištenje nevedene parcele.

4. Dalje, budući da je tužitelj tražio da se utvrdi da je savjestan i zakonit posjednik parcele označene kao k.č.3802, a ne parcele k.č.3802/2 na koju je bio usmjeren tužbeni zahtjev apelanta, sud je zaključio da protivtužbeni zahtjev apelanta nije u vezi sa tužbenim zahtjevom tužitelja-protivtuženog te je utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 74. stav 1. ZPP. Sud je naveo da prema provedenim dokazima ne postoji posebno formirana parcela označena kao k.č.3802/2, površine 69 m2, te pošto je tužbeni zahtjev apelanta bio usmjeren na sticanje prava vlasništva i upis u zemljišne knjige, sud je naveo da za takav tužbeni zahtjev nije dovoljan samo formalan upis bez da se ta parcela koristi jer bi se u tom slučaju radilo o «golom pravu», te bi za upis u zemljišne knjige bilo neophodno da se kao stranke pojave sva lica koja su na toj parceli upisana kao suvlasnici, a za upis posjeda –državine kao stranka-tuženi treba da se pojavi lice koje tu parcelu drži u posjedu. Sud je istakao da je prije svega neophodno dokazati da parcela kao takva postoji, pa je, budući da apelant to nije dokazao, odbio protivtužbeni zahtjev. Sud je dalje konstatirao da apelant nije dokazao da ispunjava uvjete za sticanje prava svojine održajem u smislu člana 28. st. 2. i 3. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima. Sud je konačno zaključio da u ovom postupku, obzirom postavljeni tužbeni i protivtužbeni zahtjev, nije utvrđivao da li je između parcele tužitelja i parcele apelanta, sporna međa odnosno ko ima jači osnov za upis u zemljišnim knjigama niti da li apelant ima prilaz parceli na kojoj je sagrađena njegova kuća te je naveo da ta pitanja, obzirom na nesporan pravni interes parničnih stranaka, eventualno mogu biti predmet nekog drugog postupka.

5. Presudom Okružnog suda, broj Gž-319/05 od 5. juna 2006. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud u svojoj odluci naveo dovoljne, potpune i osnovane činjenične i pravne razloge koje je prihvatio i drugostepeni sud. Sud je naveo da prilikom donošenja prvostepene presude nije došlo do povreda odredaba parničnog postupka budući da je pred prvostepenim sudom činjenično stanje u cjelosti raspravljeno provođenjem predloženih dokaza, osim dokaza identifikacijom spornih nekretnina predloženog od strane apelanta, koji je prijedlog sud smatrao suvišnim obzirom na činjenicu da je, u svom pismenom nalazu i mišljenju koji je obrazložen na ročištu za glavnu raspravu, vještak R.M navela dovoljno podataka o identifikaciji spornih nekretnina sa ucrtanim podacima u skici lica mjesta od 11. novembra 2004. godine, kojem nalazu apelant nije prigovarao, te je žalbeni sud zaključio da je prvostepeni sud na potpuno raspravljeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, sud je utvrdio da je tužitelj-protivtuženi valjanim pravnim osnovom i na zakonit način stekao pravo državine na spornim nekretninama zaključivanjem ugovora o poklonu sa poklonodavcem Damirom Simeunovićem dana 10. maja 1988. godine, koji je ugovor ovjeren kod nadležnog suda 13. juna 1988. godine, te da je ugovor u cjelosti obostrano realizovan tako što je tužitelj-protivtuženi u toku te godine stupio u posjed spornih nekretnina koje su i dalje u njegovom posjedu, a što među strankama nije sporno. Sud je istakao da su netačne žalbene tvrdnje apelanta da su njegove navode iz odgovora na tužbu i protivtužbe potvrdili svjedoci koje je predložio budući da iz stanja spisa proizilazi da apelant u postupku pred prvostepenim sudom nije predlagao saslušanje svjedoka, da su u toku postupka u svojstvu svjedoka na okolnosti iz tužbe saslušana lica koja je predložio tužitelj te da su ta lica potvrdila navode tužbe. Dalje je navedeno da je iz tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud izveo zaključak da je tužitelj-protivtuženi savjestan posjednik spornih nekretnina te da je Osnovni sud utvrdio, primjenom člana 70. stav 1. i člana 72. a u vezi sa članom 81. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan odnosno da je protivtužbeni zahtjev apelanta neosnovan jer apelantov otac Sadik Vehabović kao njegov pravni prethodnik nije bio ni vlasnik ni posjednik spornih nekretnina, pa stoga te nekretnine nisu ni mogle ulaziti u ostavinsku masu apelantovog oca niti je apelant po osnovu nasljeđa mogao steći pravo vlasništva na tim nekretninama.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu ovog prava apelant vidi u tome što su sudovi odbili da provedu dokaz vještačenjem na licu mjesta jer bi se izvođenjem ovog dokaza utvrdilo stvarno činjenično stanje te navodi da mu je na taj način onemogućeno da pred sudom izvodi dokaze i dokazuje da poklonodavac nije mogao raspolagati predmetnom nekretninom jer nije bio ni vlasnik ni posjednik te da je iz tih razloga tužitelj-protivtuženi nezakonit i nesavjestan posjednik spornih nekretnina na što ga je apelant upozoravao, a što potvrđuje i nalaz vještaka prema kojem prednik poklonodavca nije bio vlasnik sporne nekretnine, te da je do katastarskog upisa na njega i na poklonodavca te konačno na tužitelja došlo greškom. Apelant navodi da je pogrešno u obrazloženju presude navedeno da je njegov otac umro te navodi da zbog nezakonitog i nesavjesnog posjeda sporne nekretnine od strane tužitelja apelant i njegov otac ne mogu doći do svoje kuće koja je sagrađena prije nezakonitog raspolaganja spornom nekretninom.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatira da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

10. U vezi s tim, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud podsjeća da je apelant u predmetnom parničnom postupku imao procesnu poziciju tuženog-protivtužitelja da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka donio presudu kojom je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja-protivtuženog za utvrđenje zakonitog i savjesnog posjeda nekretnine označene kao k.č. 3802 upisane u p.l. 2563 k.o. Doboj odnosno odbio apelanta sa postavljenim protivtužbenim zahtjevom usmjerenim na utvrđenje prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. 3802/2 u površini od 69 m2, pri čemu je Osnovni sud u obrazloženju odluke dao iscrpne razloge za takvu odluku koji ni u kom slučaju ne djeluju proizvoljno.Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud odlučujući o žalbi apelanta dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je potvrdio prvostepenu presudu. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je donoseći odluku po žalbi Kantonalni sud u cijelosti postupio u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 226. ZPP, kojim je regulirano pod kojim uvjetima će sud odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu.

11. U kontekstu navedenog, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na odredbama člana 70. stav 1. i člana 72. a u vezi sa članom 81. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Naime, nakon provedenog postupka redovni sudovi su utvrdili da tužitelj-protivtuženi vrši faktičku vlast na parceli označenoj kao k.č. 3802 «Kućište-grad», kuća i zgrada površine 46 m2 i dvorište površine 160 m2 upisanoj u p.l. 2563 k.o. Doboj, te da se dakle u konkretnom slučaju radi o neposrednom posjedu u smislu člana 70. stav 1. navedenog zakona. Sud je dalje utvrdio da je tužitelj-protivtuženi zakonit i savjestan posjednik predmetne nekretnine budući da je istu stekao putem punovažnog pravnog osnova-ugovora o poklonu od 10. maja 1988. godine, koji je ovjeren kod nadležnog suda i proveden u katastru, da je tužitelj-protivtuženi nakon zaključenja ugovora o poklonu, konkretnije od 30. juna 1988. godine uknjižen kao posjednik predmetnih nekretnina koje, prema utvrđenju sudova, koristi i danas te da tužitelj-protivtuženi posjed nije pribavio silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja ( član 72. stav 1.) a da je posjed sporne nekretnine, u smislu člana 72. stav 2. i 3., savjestan jer tužilac nije mogao biti svjestan da se faktička vlast razlikuje od pravne. S druge strane redovni sudovi su utvrdili da je protivtužbeni zahtjev usmjeren na utvrđivanje prava vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č.3802/2, površine 69 m2, neosnovan iz razloga što apelant nije dokazao da ta parcela kao takva postoji niti je dokazao da tu parcelu on koristi odnosno nije dokazao da je u smislu čalana 28. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima stekao pravo svojine održajem. Obzirom na navedeno u takvom zaključku redovnih sudova Ustavni sud nije uočio nikakvu proizvoljnost.

12. Dalje, vezano za navode apelanta da je odbijanjem provođenja dokaza vještačenjem na licu mjesta povrijeđeno pravo na pravično suđenje onemogućavanjem da pred sudom izvodi dokaze i dokazuje stvarno činjenično stanje, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizilazi da je ove apelantove navode već razmotrio Okružni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi te detaljno obrazložio zašto ti apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. Naime, iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda proizilazi da je ovaj prijedlog apelanta prvostepeni sud ocijenio suvišnim obzirom na činjenicu da je, u svom pismenom nalazu i mišljenju koji je obrazložen na ročištu za glavnu raspravu, vještak R.M navela dovoljno podataka o identifikaciji spornih nekretnina sa ucrtanim podacima u skici lica mjesta od 11. novembra 2004. godine, kojem nalazu apelant nije prigovarao. Ovakvo postupanje Osnovnog suda, u situacije kada je na glavnoj raspravi proveo kako dokaze predložene od strane tužitelja-protivtuženog tako i dokaze predložene od strane apelanta, upravo ukazuje da je apelant u predmetnoj parnici imao isti tretman kao i druga strana. Ovo tim prije što je provođenje dokaza čitanjem nalaza i mišljenja predloženog vještaka geodetske struke R.M. predložio upravo apelant.. Obzirom na odredbu člana 8. ZPP, kojim je regulirano da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, te imajući u vidu da je nalaz vještaka Osnovni sud cijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka.

13. Vezano za apelantove navode da je pogrešno u obrazloženju presude Okružnog suda navedeno da je njegov otac umro Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude na više mjesta navedeno da je predmetne nekretnine apelant naslijedio od svoje bake Stojke Simeunović, a ne njegovog oca Sadika Vehabovića, pa proizilazi da se radi o očiglednoj greški koja nije mogla biti od uticaja na rješenje konkretne pravne stvari. Ovo stoga što iz provedenih dokaza proizilazi da ni prednica apelanta, koju apelant naslijedio po osnovu rješenja o nasljeđivanju broj O-718/02 od 16. septembra 2002. godine (čiji su predmet bile nekretnine upisane u zk.ul. 1613. k.o. Doboj sa vlasništvom prednice u dijelu 2/3, a koje po katastarskom operatu odgovaraju nekretninama označenim kao k.č. 3800, 3801 i 3802), koje rješenje je provedeno kroz zemjišne knjige, nije bila u posjedu predmetnih nekretnina jer se po novom premjeru na nekretninama označenim kao k.č. br. 3802 «Kućište-grad», kuća i zgrada površine 46 m2 i dvorište površine 160 m2, upisane u p.l. br. 2563 k.o. Doboj, a na koje je usmjeren tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog još od avio snimanju iz 1967. godine, kao posjednik vodi Nikola Simeunović, koga je naslijedio sin Damir Simeunović po osnovu rješenja o nasljeđivanju broj O-72/88 od 10. februara 1988. godine, a koji je predmetne nekretnine ugovorom o poklonu koji je ovjeren kod suda 13. juna 1988. godine poklonio tužitelju-protivtuženom dana 10. maja 1988. godine koji ih do danas drži u faktičkom posjedu. S druge strane nekretnina označena kao k.č. k.č.br. 3802/2 u površini od 69 m2 na koju je usmjeren tužbeni zahtjev apelanta za priznavanje prava vlasništva kao takva uopće ne postoji. Dakle, iz provedenih dokaza proizilazi da je Stojka Simeunović bila posjednik isključivo nekretnine koja po novom premjeru odgovara nekretninama označenim kao k.č. br. 3800 «Kućište stari grad», upisane u. Doboj, a koja nekretnina je i sada u posjedu apelanta.

14. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrđivali da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je apelantu učestvovao u predmetnom parničnom postupku, da je prvobitno u tom postupku imao procesnu poziciju tuženog, da je nakon podnesene protivtužbe imao i pravnu poziciju protivtužioca, da da je Osnovni sud po provedenom postupku konačno usvojio tužbeni zahtjev tužitelja a odbio apelanta sa postavljenim protivtužbenim zahtjevom te da je Okružni sud odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv presude prvostepenog suda. Obzirom na izneseno navodi apelanta vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da je apelant imao i koristili kako mogućnost podnošenja protivtužbe tako i mogućnost izjavljivanja žalbe. Stoga se u konkretnom slučaju ne dovodi u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka te su navodi apelanata i u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1952/06 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio