Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1812/07 (M. R.)

Odluka donesena 16. 07. 2007.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1812/07

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hađžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP 1812/07, rješavajući zahtjev Miljana Radonje za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Na osnovu člana 77. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da obezbijedi da se Miljan Radonja odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana i sata prijema ove odluke, izvede i sasluša pred nadležnim sudijom na okolnosti produženja pritvora, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u krivičnom predmetu u kojem su donesena rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007.

godine.

Vrhovnom sudu Republike Srpske se nalaže da u roku od pet dana od dana prijema ove odluke donese novo rješenje i obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama iz stava 1.

ove odluke, sve u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Do donošenja novog rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske na osnovu ove odluke o privremenoj mjeri Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ostaju na snazi rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0- Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

1. Miljan Radonja (u daljnjem tekstu: apelant), iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa, Vesna Rujević advokat iz Banje Luke, podnio je 20. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud), br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine, 118-0-Kv-07- 000 010 od 2. maja 2007. godine, 118-0-Kž-07-000 053 od 21. marta 2007. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. marta 2007. godine. Apelant je također tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će mu se ukinuti pritvor produžen navedenim rješenjima.

2. Okružni sud je, postupajući po prijedlogu Okružnog tužilaštva Banja Luka – Specijalnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo), za određivanje pritvora, broj Kt-8/07 od 6. februara 2007. godine, donio rješenje broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine, kojim je apelantu, zajedno sa još devet osumnjičenih, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383. a) stav 2. u vezi sa krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. u vezi sa st. 1. i 4. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu. KZ RS), odredio pritvor iz razloga propisanih članom 189. stav 1. tač. a), b), v) i g) Zakona o Krivičnom postupku RS („Službeni Glasnik Republike Srpske“, broj 50/03, u daljnjem tekstu: ZKP RS) koji teče od 6. februara 2007. godine i može trajati najduže mjesec dana, odnosno do 6. marta 2007. godine.

3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja o određivanju pritvora sudije za predhodni postupak od 6. februara 2007. godine, Okružni sud je u vijeću od troje sudija, donio rješenje broj 011-0-Kv-07-000 005 od 13. februara 2007. godine, kojim se žalba apelanta djelimično uvažava i rješenje broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine, u odnosu na njega preinačava u odluci o dužini trajanja pritvora, tako što se određuje da pritvor u odnosu na apelanta po ovom rješenju može trajati do 5. marta 2007. godine do 6:00 sati.

4. Rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-07-000-053 od 21. marta 2007. godine, apelantu je produžen pritvor do 5. maja 2007. godine do 6:00 sati, koji mu je ranije određen rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine.

5. Apelant je podnio 2. aprila 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21 marta 2007. godine i rješenja Okružnog suda, broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, u kojoj je tražio tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će mu se ukinuti pritvor određen navedenim rješenjima.

6. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti, broj AP-997/07 od 9. maja 2007. godine, apelaciju odbacio kao nedopuštenu u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, a u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije, jer je preuranjena, s obzirom da krivični postupak koji se vodi protiv apelanta još nije okončan.

7. U međuvremenu Specijalno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala stavilo je prijedlog za produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim, broj Kt-ST-8/07 od 27. aprila 2007. godine, za još tri mjeseca iz razloga predviđenih odredbama člana 189. stav 1. tač. b), v) i g) ZKP RS. Vrhovni sud je rješenjem, broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, koje se osporava u ovoj apelaciji, na osnovu člana 192. stav 3. ZKP RS, apelantu produžio pritvor za još tri mjeseca, koji je određen rješenjem Okružnog suda, broj 011-0- Kpp-07-000 010-p od 6. februara 2007. godine, a produžen rješenjem Okružnog suda, broj 011-0- Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine. Pritvor koji je apelantu produžen osporenim rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, može trajati do 5. avgusta 2007. godine, do 8:40 sati.

8. Vrhovni sud je osporenim rješenjem, broj 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine, žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja o produženju pritvora od 2. maja 2007. godine, odbio kao neosnovanu. Po ocjeni navedenog suda, u obrazloženju rješenja o produženju pritvora osumnjičenim, dati su jasni i prihvatljivi razlozi o osnovanoj sumnji kao zakonskom uslovu za određivanje a time i produženje pritvora. Također taj sud smatra da rješenje o produženju pritvora za svaki od pritvorskih razloga daje argumentovano obrazloženje, polazeći od težine djela, brojnosti lica i radnji u izvršenju djela, njihove organiziovanosti i povezanosti, nalazeći u tim okolnostima karakter naročitih okolnosti koje u smislu odredbe člana 192. stav 3. ZKP RS opravdavaju produženje pritvora, pri tome naglašavajući složenost postupka istrage u dosadašnjem toku, te neophodnost preduzimanja drugih navedenih istražnih radnji.

9. Apelant je 20. juna 2007. godine, podnio Ustavnom sudu «proširenje apelacije» broj AP- 997/07, navodeći da mu je u međuvremenu od kada je 2. aprila 2007. godine, podnio apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-07-000 053 od 21 marta 2007. godine i rješenja Okružnog suda, broj 011-0-Kv-07-000 011-p od 2. marta 2007. godine, Vrhovni sud rješenjem, broj 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem istog suda, broj 118-0- Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine, produžen pritvor za još tri mjeseca a koji može trajati do 5. avgusta 2007. godine, bez saslušanja na okolnosti proširenja istrage i bez izvođenja pred sudiju.

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je sud donio navedena rješenja o produženju pritvora, a da prije toga nije izveden pred sudiju, te saslušan u «vezi pitanja koja se odnose na produžavanje pritvora po naredbi za proširenje istrage na druga djela». Obzirom da je apelant podnio 20. juna 2007. godine «proširenje apelacije» o kojoj je Ustavni sud već donio odluku u predmetu broj AP-997/07 od 9. maja 2007. godine, te budući da se sada osporavaju i rješenja Vrhovnog suda suda, br. 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine i 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007 godine, koja su donesena u međuvremenu i kojima je produžen pritvor apelantu za još tri mjeseca, Ustavni sud je navedeno «proširenje apelacije» smatrao novom apelacijom. Predložio je da Ustavni sud donese privremenu mjeru ukidanja pritvora i puštanja na slobodu, ne obrazlažući detaljnije svoje navode u pogledu nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica koje bi za njega nastupile ukoliko i dalje ostane u pritvoru.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3. b) Usatava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda glase:

«Malo vijeće može,na zahtjev podnosioca ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

Ustavni sud u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeće od pet sudija može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev stranke, odrediti privremenu mjeru iz stava 1. ovog člana.»

13. Iz navoda apelacije, kao i iz pobijanih rješenja, vidljivo je da je apelantu prvobitno određen pritvor a zatim i produžavan iz razloga predviđenih odredbama člana 189. stav 1. tač. b), v) i g) ZKP RS. Ustavni sud smatra da su razlozi za pritvor, iz člana 189. ZKP RS sadržani u članu 5. stav 1. tačka (c) Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da se apelant poziva na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, jer nije ispitan na okolnosti produženja pritvora koji i sada traje, iz naredbe o proširenju istrage.

14. Član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije glasi:

«3.Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.»

15. S obzirom da se apelant poziva na povredu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud se, u pogledu primjenjivosti navedenog člana, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava kako slijedi: član 5. stav 3. Evropske konvencije se odnosi isključivo na kategoriju osoba spomenutih u prvom stavu pod (c), tj. na one koji su u pritvoru (vidi presude: B. protiv Austrije od 28. marta 1990. godine, serija A-175, i Quinn od 22. marta 1995. godine, serija A-311). U tački 13. ove odluke Ustavni sud je zaključio da je apelant lišen slobode iz razloga predviđenih u članu 5. stav 1. tačka (c) Evropske konvencije, te da se i dalje nalazi u pritvoru, zbog čega se konstatuje da je član 5. stav 3. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati da li postoje razlozi za donošenje privremene mjere, zbog toga što apelant navodi da mu je produžen pritvor suprotno odredbama člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

17. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, procijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju. Također, u skladu sa ustaljenom praksom Ustavnog suda, prilikom razmatranja zahtjeva za izdavanje privremene mjere, od apelanta se traži da posebno obrazloži i dokaže navode u pogledu zahtjeva za privremenu mjeru, jer navodi i dokazi koji se odnose na eventualnu povredu ustavnih prava u određenom postupku, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri.

18. U konkretnom slučaju, apelant nije detaljnije obrazložio svoje navode u pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, odnosno nije naveo neotklonjive štetne posljedice koje će za njega nastupiti ukoliko i dalje ostane u pritvoru, nalazeći da se šteta ogleda već u samoj radnji zadržavanja u pritvoru, bez saslušanja na okolnosti proširenja istrage pred nadležnim sudijom. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu i navoda apelacije proizilazi da apelant prilikom produženja pritvora, rješenjima Vrhovnog suda br. 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007. godine i 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine, nije bio izvođen pred nadležnog sudiju, već su ista obrazložena na način da su osnovi sumnje o počinjenju krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret utvrđivana i obrazlagana prilikom ranijeg produženja pritvora, a da od vremena kada su ista donesena pa do ponovnog produženja nisu dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih zaključaka na kojima su zasnovana. U pogledu rješenja Okružnog suda od 6. februara 2007. godine, kojem je apelantu određen pritvor i rješenja istog suda od 2. marta 2007. godine, kojim je apelantu produžen pritvor za dva mjeseca, a koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda od 21. marta 2007. godine, Ustavni sud je donio odluku broj AP-997/07 od 9. maja 2007. godine, kojom je u tom dijelu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, zaključivši da se radi o «zakonitom lišenju slobode po rješenju nadležnog suda» za koje su sudovi dali jasna i detaljna obrazloženja. S obzirom da je u međuvremenu istraga proširena po prijedlogu Specijalnog tužilaštva od 27. aprila 2007. godine, a da apelant prilikom donošenja osporenih rješenja Vrhovnog suda od 2. maja i 15. maja 2007. godine, nije saslušan na okolnosti proširenja istrage, Ustavni sud cijeni da nije potrebno od apelanta tražiti posebne razloge za donošenje privremene mjere, već je dovoljan razlog ono što apelant ističe kao povredu ustavnih prava.

19. Ustavni sud primjećuje da pritvor u fazi istrage, a u smislu člana 192. stav 2. ZKP RS može trajati najduže jedan mjesec, a poslije toga se može produžiti samo na osnovu rješenja o produženju pritvora što je u konkretnom slučaju i učinjeno rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Kv-07-000 011 od 2. marta 2007. godine, kada je pritvor apelantu produžen za još dva mjeseca. Stavom 3. navedenog člana propisano je da :»ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora 10 godina ili teža kazna i ako postoje naručito važni razlozi pritvor se može , odlukom Vrhovnog suda , produžiti, na obrazložen prijedlog tužioca za najviše još tri mjeseca«. U konkretnom slučaju,Vrhovni sud je na osnovu člana 192. stav 3. ZKP RS, apelantu rješenjem, broj. 118-0-Kv-07-000 010 od 2. maja 2007 godine, koje je potvrđeno rješenjem broj 118-0-Kž-07-000 107 od 15. maja 2007. godine, produžio pritvor još tri mjeseca.

20. Međutim, u članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine navedeno je da se prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. U svojoj dosadašnjoj praksi, Ustavni sud je konstantno ukazivao da ukoliko domaći zakoni neku situaciju ne regulišu dovoljno jasno ili je ne regulišu u skladu sa Evropskom konvencijiom, treba direktno primijeniti odredbe Evropske konvencije. Osim toga, a imajući u vidu konkretan slučaj, Ustavni sud naglašava da pritvor, s aspekta zaštite ljudskih prava, predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja lične slobode čovjeka, te se takva mjera može određivati jedino kada se u potpunosti poštuju zahtjevi iz člana 5. Evropske konvencije.

21. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud nalazi da je za svaki od pritvorskih razloga dato argumentovano obrazloženje, polazeći od težine djela, brojnosti lica i radnji u izvršenju djela, njihove organizovanosti i povezanosti, nalazeći u tim okolnostima karakter naročitih okolnosti, koje u smislu člana 192. stav 3. ZKP RS opravdavaju produženje pritvora. Međutim, član 5. stav 3. Evropske konvencije propisuje da «svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stavova 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast». Bivša Evropska komisija za ljudska prava je navela da «član 5. stav 3. nalaže bezuvjetnu obavezu države da uhapšenog automatski i odmah izvede pred sudiju, te da nije potrebno da se uhapšena osoba prvo žali protiv naloga o pritvoru» (vidi predstavku broj 9017/80, McGoff protiv Švedske, OI 31 (1983)).

22. Evropski sud za ljudska prava je u nizu svojih presuda ukazao na značaj člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Na primjer: «Glavna svrha ovog stava u vezi sa članom 5.1(c) je da pruži pojedincima lišenim slobode specijalne garancije: postupak sudske prirode čija je svrha da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude: Schiesser od 4. decembra 1979, serija A- 34 i Skoogstrom od 15. jula 1983. godine, serija A-83), i nadalje «da osigura da svako hapšenje ili pritvor budu što je moguće kraći» (vidi izvještaje od 13. jula 1983. godine, stranica 13. i str. 30-31).

23. Osim naglašavanja izuzetnog značaja člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava je u više svojih presuda utvrdio kršenje navedenog člana kada pritvoreno lice nije odmah, tj. u najkraćem mogućem vremenu, izvedeno pred sudiju. Na primjer, u slučaju kada ni jedan od podnositelja predstavke nije zapravo izveden pred sudiju ili sudskog službenika dok je bio u pritvoru, koji je trajao četiri dana i šest sati u jednom, a šest dana i šesnaest i pol sati u drugom slučaju, nađena je povreda člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi presudu Brogan protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 29. novembra 1988. godine, serija A-145-B), ili u slučaju kada podnositelj predstavke nije bio izveden pred vojni sud pet dana nakon hapšenja, također je nađena povreda člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi presudu Koster od 28. novembra 1991. godine, serija A-221).

24. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, vidljivo je koliki se značaj daje članu 5. stav 3. Evropske konvencije, te da su utvrđivane povrede navedenog člana ukoliko se u roku od četiri ili pet dana uhapšeno lice ne izvede pred sudiju, dok bi s druge strane bila apsolutno nedopustiva situacija da se uhapšena lica uopće ne izvode pred sudiju prije početka suđenja.

25. U konkretnom slučaju nesporno je da je apelant uhapšen, da mu je određen i produžavan pritvor koji i sada traje, a da na nove okolnosti o proširenju istrage nije izveden pred sudiju, kako to nalaže član 5. stav 3. Evropske konvencije. Takva situacija ne može se pravdati isključivo time što odredbe ZKP RS-a striktno ne propisuju izvođenje pred sudiju lica kojim se produžava pritvor, s obzirom da prema članu II/I. Ustava Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima.

26. Ustavni sud je u ovom trenutku, a imajući u vidu svoju naredbu iz tačke 1. ove Odluke o privremenoj mjeri, ostavio na snazi osporena Rješenja Okružnog i Vrhovnog suda, obzirom da je stavom 1. izreke ove odluke naloženo Vrhovnom sudu da sasluša apelanta na okolnosti produženja pritvora o čemu je i obavezan donijeti novo rješenje.

27. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da sudovi trebaju direktno primijeniti odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije i u slučajevima kada Zakon o krivičnom postupku ne propisuje striktnu obavezu da uhapšeno lice, tj. lice kojem je određen pritvor, izvedu pred nadležnog sudiju radi davanja iskaza na okolnost produženja pritvora.

28. Imajući u vidu odredbe člana 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda odlučeno je kao u izreci.

29. U smislu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Odluka o privremenoj mjeri proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke o apelaciji.

30. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu odluke.

31. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

32. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1812/07 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio