Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1817/07 (M. K.)
Odluka donesena 16. 07. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1817/07
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 07. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP-1817/07 rješavajući zahtjev Mirka Kovačevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se zahtjev Mirka Kovačevića za donošenje privremene mjere, kao neosnovan.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Jelica Vuković, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-
1673/06 od 16. marta 2007. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje navedene presude, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, postupajući po tužbi Zijada i Murise Okanović (u daljnjem tekstu: I i II tužitelji) protiv apelanta, radi duga u iznosu od 6.000,00 KM, donio presudu broj P-737/02-B od 28. juna 2004. godine, kojom je I i II tužitelje odbio sa tužbenim zahtjevom, uz obavezu da apelantu isplate troškove postupka u iznosu od 1.171,50 KM. Taj sud je, na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, Ul. Olimpijska broj 38/3 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kojeg su koristili tužitelji od 1996. godine na osnovu odobrenja apelanta, a od 14. marta 1997. godine, na osnovu rješenja vlasnika stana i ugovora o korišćenju stana. Utvrđeno je nadalje, kako obrazlaže taj sud, da su II-tužiteljica i apelant 22. augusta 1997. godine zaključili dva ugovora, ugovor o korištenju stana u kojem se navodi da apelant daje II-tužiteljici na korištenje a ona prima na čuvanje predmetni stan i kupoprodajni ugovor kojim apelant kao prodavac prodaje II-tužiteljici kao kupcu pokretne stvari koje su njegovo vlasništvo za cijenu od 500,00 KM. Na osnovu potvrde od 24. augusta 1996. godine, utvrđeno je da je II-tužiteljica apelantu isplatila 6.000,00 KM na ime ustupanja stana i stanarskog prava na predmetnom stanu. Sadržaj potvrde potpisan je i ovjeren u sudu 23. augusta 1996. godine. Navedenom izjavom apelant se trajno odrekao stanarskog prava na predmetnom stanu u korist vlasnika stana (Zavoda za izgradnju grada) i II-tužiteljice. Po ocjeni Općinskog suda, I i II tužitelji nisu dokazali da su iznos od 6.000,00 KM kojeg su dali apelantu, dali na ime trajnog ustupanja stana, obzirom da iz ugovora koji su apelant i II-tužiteljica zaključili 22. augusta 1996. godine proizilazi da apelant predaje II-tužiteljici predmetni stan na čuvanje i korišćenje, dakle da joj je isti izdao, do povratka iz inostranstva. Ova činjenica utvrđena je i na osnovu potvrde kojom se potvrđuje da je apelant primio 6.000,00 KM na ime ustupanja stana i stanarskog prava, saglasnih izjava svjedoka i apelanta datih u svojstvu svjedoka i parnične stranke. Namjera apelanta, po utvrđenju tog suda, nije bila da stan proda za iznos od 6.000,00 KM kako se to tužbom tvrdi, nego je novac dat na ime korištenja stana do povratka apelanta iz inostranstva.
3. Odlučujući o žalbi tužitelja, Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-1673/04 od 16. marta 2007. godine, kojom je žalbu uvažio, presudu Općinskog suda u izreci preinačio na način što je apelanta obavezao da tužiteljima isplati iznos od 6.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 24. augusta 1996. godine pa do isplate, uz troškove u iznosu od 1.468,80 KM. Po mišljenju Kantonalnog suda, žalba je osnovana jer iz pismenih dokaza proizilazi volja ugovornih strana u pravcu da apelant tužiteljima prenese – ustupi stanarsko pravo na predmetnom stanu a da mu tužitelji kao naknadu za to isplate iznos od 6.000,00 KM. Kantonalni sud smatra da je Općinski sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze i došao pogrešno do zaključka da volja parničnih stranaka nije bila prenos-ustupanje stanarskog prava.
4. Apelant smatra da je donošenjem osporene presude Kantonalnog suda došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici što Kantonalni sud nije posebno obrazložio da li je prvostepeni sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje ili je pak pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je po njegovom mišljenju presuda nerazumljiva i kontradiktorna. Pored navedenog, Kantonalni sud je pri donošenju zaključka da je apelant nesavjestan sticalac cijenio samo dvije isprave, bez ocjene svih drugih provedenih dokaza, kao i nove dokaze priložene uz žalbu, ne zakazujući raspravu pred tim sudom radi odlučivanja o novim dokazima, te ne cijeneći radi toga činjenicu da je i imovina apelanta prešla u imovinu tužitelja u vidu svih pokretnih stvari u stanu, korištenja stana za period od pet godina, a sve iz osnova nesavjesnog ponašanja tužitelja i ništavog pravnog posla. Konačno, apelant smatra da je Kantonalni sud odlučivao preko, odnosno mimo postavljenog tužbenog zahtjeva jer je tužiteljima pored glavnog potraživanja dosudio kamatu počev od 24. augusta 1996. godine, iako su je tužitelji potraživali od 24. aprila 2001. godine. Apelant je tražio od Ustavnog suda donošenje privremene mjere odlaganja izvršenja presude Kantonalnog suda, do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji ističući da je penzioner, sa niskim primanjima pa bi izvršenje presude imalo za posljedicu nenadoknadivu štetu.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i ima opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
7. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav prema kojem u situaciji kada se od Ustavnog suda traži donošenje privremene mjere kako bi se privremeno obustavilo izvršenje pravosnažne sudske presude, apelant bi u prilog takvom zahtjevu trebao priložiti dokaze koji, prima facie, ukazuju na neophodnost donošenja takve mjere (vidi odluku o privremenoj mjeri Ustavnog suda, broj AP-531/04 od 23. jula 2004. godine). U konkretnom slučaju, apelant u najvećoj mjeri kao argumente za donošenje privremene mjere navodi argumente koji se tiču samog merituma predmeta. Naime, apelant navodi da postoji osnov za usvajanje privremene mjere jer on smatra da je presuda Kantonalnog suda nezakonita, nejasna i kontradiktorna, jer se iz presude ne vidi da li je u prvostepenom postupku nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ili je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, nisu cijenjeni svi dokazi pojedinačno i u međusobnoj vezi već je presuda donesena na bazi dvije isprave, što će biti predmetom odlučivanja o apelaciji. Apelant, osim navođenja da je penzioner sa niskim primanjima, nije dokazao da bi izvršenjem presude za njega nastala nenadoknadiva šteta niti u čemu se ona ogleda, te Ustavni sud ne može prihvatiti njegov zahtjev za donošenje privremene mjere.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović