Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3267/06 (“Krivaja” doo Zavidovići)

Odluka donesena 16. 07. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3267/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, suci, na sjednici održanoj 16. jula 2007. godine, u predmetu broj AP-3267/06, rješavajući apelaciju «Krivaje» doo Zavidovići, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Krivaja” doo Zavidovići, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-

06-000-531 od 10. listopada 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-44/05 od 12. siječnja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. «Krivaja» doo Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Halid Šibonjić, odvjetnik iz Zavidovića, podnio je 8. prosinca 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-000-531 od 10. listopada 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-44/05 od 12. siječnja 2006. godine. Istovremeno u podnesenoj apelaciji apelant je tražio od Ustavnog suda i donošenje odluke o privremenoj mjeri, kojom bi bio dat nalog za odlaganje od provođenja ovrhe nad apelantom po Rješenju o ovrhi Općinskog suda, broj 042-0-I-06-00 4116 od 19. listopada 2006. godine.

2. Uposlenik apelanta (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je Općinskom sudu tužbu protiv apelanta radi isplate razlike u plaći za razdoblje od 1. rujna 2002. godine do 30. rujna 2005. godine u iznosu od 8.089,14 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 3.789,91 KM od 18. siječnja 2005. godine pa do isplate, a na iznos od 4.290,23 KM počev od dana presuđenja pa do isplate. U svojoj tužbi tužitelj je naveo da je apelant sukladno članku 69. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH», br. 43/98 i 32/00), kao poslodavac bio dužan isplaćivati mu minimalnu plaću utvrđenu kao takvu Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. Tužitelj je navedene iznose precizirao u tijeku postupka, nakon davanja nalaza sudskog vještaka, koji je prihvatio i sam sud, te je donio Presudu broj P-44/05 od 12. siječnja 2006. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Općinski sud je utvrdio da je osnovna plaća koja se tužitelju morala isplatiti proizvod osnovne najniže plaće definirane člankom 39. Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavca i radnika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 49/00) i koeficijenta složenosti i na taj proizvod dodatog minulog rada. Utvrđeno je i kolika je bila prosječna mjesečna plaća u Federaciji BiH tijekom utuženog razdoblja. Glavni prigovor koji je apelant tijekom postupka stavljao na nalaz sudskog vještaka odnosio se na to da se, prema mišljenju apelanta, sukladno članku 38. Kolektivnog ugovora i članku 39. Pravilnika o radu plaća ima utvrditi na temelju ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage, uvjeta rada i ostvarene dobiti društva. Ovaj prigovor sud nije prihvatio, sa obrazloženjem da je osnovna plaća najniži iznos koji uposlenik mora dobiti, bez obzira da li poslodavac ostvaruje dobit ili ne, te da, osim toga, apelant nije usvojio program koji garantira svladavanje problema u proizvodnji, kojim bi, u dogovoru sa uposlenicima, mogao predvidjeti da za razdoblje od tri mjeseca umanji plaće uposlenicima ispod najnižeg iznosa, a što je propisano člankom 42. Kolektivnog ugovora. Na koncu, ovaj sud je tužitelju, pozivajući se na odredbu članka

277. Zakona o obligacijskim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i »Službeni glasnik RBiH», br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03), dosudio i zakonske zatezne kamate i to za potraživanja dospjela do podnošenja tužbe računajući od momenta podnošenja tužbe pa do isplate, a za potraživanja dospjela nakon podnošenja tužbe računajući od dana presuđenja pa do isplate.

3. Na ovu presudu apelant je uložio priziv, koji je Kantonalni sud Presudom broj 004-0-Gž-

06-000-531 od 10. listopada 2006. godine odbio kao neutemeljenu. Kantonalni sud našao je da Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice i da je pravilno primjenio materijalno pravo te da prizivni navodi apelanta ni u čemu ne stoje u odnosu na provedeni postupak i donesenu odluku.

4. Apelant smatra da je navednim presudama povrijeđeno njegovo prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, što se najviše ogleda u tomu što sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je apelant u poslovnim gubicima, a potom i u nepravilno primjenjenom materijalnom pravu. Apelant nije posebice obrazložio na koji način smatra da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljen kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjet za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članku 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članku 16. stavak 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud konstatira da su redoviti sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o radu, Kolektivnog ugovora, Zakona o obligacijskim odnosima i Zakona o parničnom postupku, obvezali apelanta da tužitelju isplati razliku plaća u iznosu preciziranom u izreci presude sa kamatama od dana podnošenja tužbe, odnosno presuđenja pa do isplate. Redoviti sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.

8. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešnu utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».

9. U kontekstu navedenog, budući da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično a na štetu apelanta. Obzirom da se glavni prigovor apelanata vezan za cjelokupni postupak odnosi na tvrdnju da je on kao poslodavac isplaćivao plaću koju je jedino i mogao svojim uposlenicima, obzirom da posluje sa gubitkom, te da su sudovi trebali i morali imati u vidu ovu činjenicu kod presuđivanja, a nisu, Ustavni sud konstatira da sudovi jesu cijenili i ovaj navod apelanta, te da su utvrdili da on kao poslodavac nije donio program o sanaciji proizvodnje, na temelju kojega je mogao sukladno članku 42. Kolektivnog ugovora, u suglasnosti sa uposlenicima i sindikatom, umanjiti plaću uposlenicima u razdoblju od tri mjeseca, što je jedino u ovom slučaju mogao uraditi. Apelant u ostalim slučajevima nije ovlašten umanjivati plaću uposlenicima mimo zakonskim propisima utvrđenog minimuma, što su sudovi dovoljno jasno obrazložili u svojim odlukama. Stoga, Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz nezadovoljstva apelanta činjenicom da je, ionako teškog materijalnog stanja, dodatno pogođen dosuđenim obvezama, što u konkretnom slučaju nema nikakve direktne ili indirektne veze sa pravičnim suđenjem. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim točkama ove odluke u vezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema temelja za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

13. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3267/06 (“Krivaja” doo Zavidovići) | Sudska praksa | Aktio