Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1054/04 (B. K. i dr.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1054/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu, broj AP 1054/04, rješavajući apelaciju Bože Krunića i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Krunića, Ane Krunić, Joleta Krunića i Bosiljke Krunić podnesena protiv preinačenog dijela presude Okružnog suda u Trebinju, broj GŽ-581/03 od 6. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božo Krunić i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijeli su, 30. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv preinačenog dijela presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj GŽ-581/03 od 6. oktobra 2004. godine.
2. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti, broj AP 1054/04 od 13. septembra 2005. godine, kojom je predmetnu apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što je preuranjena.
3. Apelanti su, 3. marta 2006. godine, podnijeli zahtjev za preispitivanje predmetne odluke zbog toga što je, 1. februara 2006. godine, Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) donio rješenje, broj Rev-466/04, kojim je revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, jer se radi o predmetu u kome novčani iznos dosuđen prinačenim dijelom pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM.
4. Ustavni sud je rješenjem, broj AP 1054/04 od 13. septembra 2007. godine usvojio zahtjev za preispitivanje svoje odluke, broj AP 1054/04 od 13. septembra 2005. godine.
5. Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom, broj P-1/02 od 16. oktobra 2003. godine, obavezao prvotuženog SOD «Jahorina» Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženog K.M. (u daljnjem tekstu: drugotuženi), da solidarno isplate apelantima na ime naknade štete iznos od 3.030,30 KM, a preko tog iznosa je obavezao drugotuženog da tužiocu Boži Kruniću isplati na ime naknade materijalne štete iznos od 7.937,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantima isplati na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica i to Boži Kruniću i Ani Krunić iznos od po 7.000,00 KM, a Joletu Kruniću i Bosiljki Krunić iznos od po 4.000, 00 KM, te da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 16.868,70 KM. Sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa kao i zahtjeva za isplatu novčane rente, apelanti su odbijeni sa zahtjevom.
6. Iz navedene presude vidljivo je da je u postupku pred Osnovnim sudom utvrđeno da je 27. aprila 1997. godine došlo do saobraćajne nesreće u kojoj su učestvovali putničko vozilo Zastava 101, registarski broj TB 171-67 kojim je upravljao drugotuženi i motocikla Java 350 kojim je upravljao Đorđo Krunić, sin odnosno brat apelanata, i koji je od zadobijenih povreda umro, 10. juna 1997. godine. Drugotuženi je pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj K-39/99 od 20. oktobra 1999. godine, oglašen krivim za krivično djeloteško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 4. u vezi sa članom 181. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske - posebni dio i osuđen na kaznu zatvora od godinu dana. Putničko vozilo drugotuženog je u trenutku nesreće bilo osigurano za štetu pričinjenu trećim licima kod prvotuženog, po polisi osiguranja broj 0073915. Nadalje je utvrđeno da je poginuli živio u zajedničkom domaćinstvu sa apelantima, da je bio jedini zaposleni sa platom od 300 KM i tom platom pomagao apelante, od kojih je samo Božo Krunić primao penziju. Pored toga, utvrđeno je da je poginuli nakon nesreće liječen u Kliničkom centru u Podgorici, prilikom čega su za apelante nastali troškovi, kao i da je motocikl Java totalno uništen u nesreći. U presudi se, nadalje, navodi da su zahtjevi apelanata za naknadu materijalne i nematerijalne štete opravdani i da su zato dosuđeni navedeni iznosi naknade. Zahtjev apelanata za naknadu štete za izgubljeno pomaganje u vidu mjesečne rente je odbijen, uz obrazloženje da, i pored činjenice da je poginuli pomagao apelantima sa svojom platom, da su apelanti ipak imali skromna primanja u vidu penzije, da imaju kuću i dunum i po plodne i obradive zemlje, da su zemlju stalno obrađivali i držali kravu, te da na taj način imaju sredstva za život.
7. Okružni sud je osporenom presudom djelimično uvažio žalbe tuženih i preinačio pobijanu prvostepenu presudu u dijelu u kojem je tužiocu Boži Krunić dosuđena naknada materijalne štete za uništeni motocikl u iznosu od 890,00 KM, te je tužilac odbijen sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva. U pogledu troškova parničnog postupka, žalba tuženih je uvažena, pa se odluka o troškovima postupka preinačava i umjesto dosuđenog iznosa od 16.868,70 KM apelantima su dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.163,00 KM. Okružni sud je ovakvu odluku zasnovao na činjenici da je poginuli bio vlasnik uništenog motocikla, da je bespotrebno Osnovni sud provodio dokaz saslušanjem svjedoka Simeona Bandraća od kojeg je poginuli kupio motocikl i da uopšte, u svom obrazloženju nije dao razloge zbog kojih dosuđuje štetu za uništeni motocikl apelantima, a ovo stoga što je članom 155. Zakona o obligacionim odnosima propisano da samo oštećeno lice koje je pretrpilo štetu jeste i ovlašteno da od štetnika traži naknadu. S obzirom da je oštećeno lice preminulo, to niko od apelanata nije ovlašten da potražuje naknadu štete, odnosno, nije aktivno legitimisan. U pogledu troškova postupka utvrđeno je da je dosuđeni iznos trebao da bude u vrijednosti od 10% od traženog iznosa za tu namjenu, koji je iznosio 11.630 KM, a imajući u vidu uspjeh apelanata u parnici.
8. Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-466/04 od 1. februara 2006. godine, odbacio reviziju apelanata jer iznos dosuđen pravosnažnom presudom, koja se pobija revizijom, ne prelazi iznos od 10.000 KM.
9. Apelanti smatraju da je osporenim presudama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelanti vide u tome da je kod utvrđivanja prava apelanata došlo do povrede zakona u tom smislu da nije vođeno računa da su apelanti nasljednici poginulog te da time nasljeđuju i sporni motocikl, pa im je na taj način uskraćeno i pravo na mirno uživanje imovine, kao i da je njihova žalba bila nedjelotvoran pravni lijek jer nisu uspjeli u parnici u predmetnom dijelu presude.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U konkretnom slučaju apelanti se žale da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština navoda apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) svodi se na pogrešnu primjenu zakona. Naime, apelanti tvrde da je sud pogrešno primijenio zakon jer je i pored činjenice da su oni nasljednici poginulog, pa su samim tim naslijedili i uništeni motocikl, preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete za uništeni motocikl. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu svojih ustavnih prava, između ostalog, vide u tome što su redovni sudovi pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelikacija broj 19354/02).
13. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi proveli temeljit postupak, dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Pored toga, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Nadalje, apelanti tvrde da im je, time što je odbijen njihov zahtjev za naknadu štete za uništeni motocikl, uskraćeno pravo mirnog uživanja imovine. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti samo paušalno navode povredu tog prava, te da u toku redovnog postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju, nisu dostavili niti jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju tog prava. Naime, apelanti su podnošenjem tužbe ostvarili pravo da se pred sudom pune jurisdikcije u prvom i drugom stepenu raspravlja o njihovom tužbenom zahtjevu. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice konkretnog predmeta ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, zaštićen članom 13. Evropske konvencije.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović