Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-438/07 (N. R.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Revizija
- Imovina
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-438/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-438/07, rješavajući apelaciju Nikole Rakonića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Rakonića podnesena protiv presude Okružnog suda Banja Luka, broj Gž- 1484/04 od 14. novembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Rakonić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Radmila i Marinko Plavšić, advokati iz Banja Luke, podnio je, 26. januara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1484/04 od 14. novembra 2006. godine. Apelant je u dopuni apelacije, 13. jula 2007. godine, tražio da Ustavni sud donese privremnu mjeru kojom bi se do donošenja odluke o apelaciji obustavilo izvršenje zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Banja Luka, broj 05-050-02-01-165/02 od 29. juna 2007. godine.
2. Apelant je, 8. augusta 1995. godine, u Banja Luci sa tuženim Stipom i Mirom Blažević (u daljnjem tekstu: tuženi) sklopio ugovor o zamjeni nekretnina, sačinjen na dvije posebne izjave, kojim ugovorom su mjenjali nekretnine i pokretne stvari na taj način da je apelant ustupio, predao u posjed i vlasništvo tuženim svoju imovinu u Bodergaju u Republici Hrvatskoj, upisanu u Zk. ul. br. 171, 269, 429 i 501 KO Bodergaj, a tuženi su na isti način apelantu ustupili u posjed i vlasništvo njihove nekretnine u Bosni i Hercegovini, iz Pl.br. 60 KO Vrbanja II, Pl. Br. 383 i 14 KO Vrbanja I kao i sve pokretne stvari koje su se zatekle u momentu ulaska u posjed. Tuženi su u Republici Hrvatskoj, na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda Nova Gradiška, P-613/95-8, kojom je utvrđena pravna valjanost ugovora sa apelantom, u odgovarajućim zemljišnim knjigama uknjiženi kao vlasnici nekretnina koje su bile predmet ugovora sa apelantom.
3. Da bi realizovao ista prava na nekretninama u vlasništvu tuženih, apelant je Osnovnom sudu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnio tužbu kojom je zahtjevao da se utvrdi pravna valjanost ugovora o zamjeni nekretnina koji je sklopio sa II tuženom. Osnovni sud je presudom broj P-1024/01 od 28. maja 2004. godine, udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta i obavezao tužene da apelantu izdaju valjanu ispravu podobnu za zemljišno knjižni prenos vlasništva na nekretninama koje su bile predmet ugovora o zamjeni, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, a da će u protivnom navedena presuda zamjeniti takvu ispravu. Vrijednost spora naznačena u presudi Osnovnog suda iznosi 10.100,00 KM.
4. Protiv navedene presude Osnovnog suda tuženi su izjavili žalbu Okružnom sudu koji je presudom, broj Gž-1484/04 od 14 novembra 2006. godine, usvojio žalbu tuženih i preinačio prvostepenu presudu na taj način da je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je Osnovni sud pogrešno primjenio materijalni propis, jer nije pravilno procjenio uslove o pravnoj valjanosti ugovora o prometu nepokretnost iz člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. U smislu odredbi ovog zakona prenos prava svojine na nepokretnosti mora biti u pismenoj formi, a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu. Nadalje, prema odredbi člana 90. Zakona o obligacionim odnosima forma propisana za neki ugovor ili drugi pravni posao odnosi se i na punomoćje za zaključenje tog ugovora. Prema tome, i punomoć data za zaključenje ugovora o prometu nepokretnosti mora biti u pismenoj formi, a potpis davaoca punomoći ovjeren u nadležnom sudu. U konkretnom slučaju, nije sporno među strankama da je u vrijeme sklapanja ugovora I-tuženi bio vlasnik 1/1 nekretnina koje su bile predmet ugovora o zamjeni sa apelantom i da je apelant sklopio ugovor sa II-tuženom koja je supruga I-tuženog. Kako II-tužena nije imala punomoć za zaključivanje ugovora o zamjeni nekretnina sa apelantom, a neovlašćeno zastupani I-tuženi osporava ugovor, u smislu odedbe člana 88. Zakona o obligacionim odnosima, smatra se da ugovor nije ni zaključen. U pogledu pravosnažne presude Općinskog suda u Novoj Gradiški na osnovu koje su tuženi uknjiženi na nekretninama u Republici Hrvatskoj čiji je vlasnik bio apelant i koje su bile predmet ugovora o zamjeni nekretnina sa tuženim, Okružni sud smatra da navedena presuda nije od značaja za rješenje spora između apelanta i tuženih, obzirom da na osnovu člana 86. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, koji se primjenjuje u Republici Srpskoj, pravosnažna presuda strane države nije priznata od strane suda. U presudi Okružnog suda označena je vrijednost spora u visini od 10.100,00 KM.
5. Nezadovoljan ishodom postupka pred Okružnim sudom, apelant je podnio apelaciju i dopunu apelacije Ustavnom sudu, u kojima ponavlja navode koje je iznosio tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i ukazuje da je Okružni sud zloupotrebio načelo slobodne ocjene dokaza, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primjenjenio materijalno pravo. Apelant takođe smatra da ga je Okružni sud, postupajući proizvoljno, onemogućio da prisustvuje drugostepenom suđenju, te da je usljed takvog postupanja Okružnog suda, koji je pravosnažnom presudom preinačio prvostepenu presudu, diskriminisan i uskraćen za redovan pravni lijek. Smatra da su osporenom presudom u odnosu na njega povrijeđena sljeća prava: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je takođe naveo da mu je povrijeđeno pravo slobode okupljanja i udruživanja iz člana 11. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije i osnovna prava i slobode iz člana 1.Sporazuma o ljudskim pravima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je, prvo, da utvrdi koja je konačna odluka, da li su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi i da li je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano u članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Apelant nije izjavio reviziju na osporenu presudu Okružnog suda. U konkretnom slučaju, revizija, kao vanredni pravni lijek je dopuštena, obzirom da je vrijednost spora 10.100,00 KM, pa predstavlja djelotvoran pravni lijek, koji se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-136/03 od 19. aprila 2004. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović