Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1388/06 (R. O.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

  • Žrtva
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1388/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1388/06, rješavajući apelaciju Raseme Okanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raseme Okanović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U- 1179/04 od 8. marta 2006. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske, broj 05/5-534-4641/04 od 3. augusta 2004. godine, i zaključka Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Opštinske uprave Opštine Kozarska Dubica, broj 05-534-1/3 od 23. decembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasema Okanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kozarske Dubice, podnijela je, 15. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1179/04 od 8. marta 2006. godine, rješenja Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05/5-534-4641/04 od 3. augusta 2004. godine, i zaključka Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Opštinske uprave Opštine Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 05-534-1/3 od 23. decembra 2003. godine.

2. Zaključkom Uprave, broj 05-534-1/3 od 23. decembra 2003. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelantice za priznavanje statusa civilne žrtve rata. U obrazloženju zaključka Uprava navodi da je apelantica navedeni zahtjev podnijela 14. maja 2003. godine, nakon proteka roka za podnošenje takvog zahtjeva koji je određen članom 37. stav 1. Zakona o zaštiti civilnih žtrava rata («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 25/93, u daljnjem tekstu: Zakon).

3. Protiv zaključka Uprave, broj 05-534-1/3 od 23. decembra 2003. godine, apelantica je izjavila žalbu Ministarstvu u kojoj ističe da kao neuka stranka koja je bila prisiljena da nakon smrti sina napusti područje Kozarske Dubice, nije znala za postojanje Zakona i za rokove koji su određeni Zakonom i da je u više navrata nastojala predati zahtjev, ali da je od službenika Uprave uvijek dobijala objašnjenje da ona na to nema pravo.

4. Ministarstvo je rješenjem, broj 05/5-534-4641/04 od 3. augusta 2004. godine, žalbu apelantice odbilo kao neosnovanu i potvrdilo u cijelosti zaključak Uprave navodeći da se Zakon počeo primjenjivati od 19. juna 1996. godine, kada je na snagu stupila Odluka Narodne Skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i da je u Zakonu članom 37. stav 1. određen rok od pet godina za podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava iz Zakona. Sljedom navedenog, s obzirom da je podnjela zahtjev 14. maja 2003. godine, apelantica je propustila rok za podnošenje zahtjeva. U pogledu navoda apelantice da je savjetovana od službenika Uprave da nema pravo na podnošenje zahtjeva i da se čekalo da joj protekne rok za podnošenje zahtjeva, što je posljedica nacionalne diskriminacije prema njoj, Ministarstvo navodi da je odredbama čl. 52. i 53. Zakona o opštem upravnom postupku propisano kako i na koji način opšte organi uprave i stranke, te da je podnošenje zahtjeva za ostvarenje nekog prava lično pravo ostavljeno na dispoziciju same stranke.

5. Nezadovoljna ishodom postupka po izjavljenoj žalbi apelantica je tužbom Vrhovnom sudu protiv rješenja Ministarstva pokrenula upravni spor zahtjevajući da se poništi navedeno rješenje i naloži Ministarstvu da u zakonom predviđenom roku riješi predmetnu upravnu stvar. Vrhovni sud je presudom, broj U-1179/04 od 8. marta 2006. godine, tužbu apelantice odbio kao neosnovanu navodeći da su Uprava i Ministarstvo postupili pravilno i u skladu sa zakonom kada su zahtjev apelantice, nesporno podnesen 14. maja 2003. godine, dakle po proteku zakonskog roka od pet godina od dana prestanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, ocjenili neblagovremenim. Nadalje, Vrhovni sud smatra da je Ministarstvo valjano obrazložilo razloge neprihvatanja žalbe koji se odnose na način opštenja organa i stranke u smislu odredbi čl. 52. i 53. Zakona o opštem upravnom postupku, po kojima se podnesak može predati organu svakog radnog dana neposredno, poštanskom pošiljkom ili usmeno na zapisnik, iz čega slijedi, da čak i da nadležni organ nije htio neposredno primiti zahtjev apelantice, ona je takav zahtjev mogla predati poštanskom pošiljkom u okviru zakonom predviđenog roka..

6. Nakon prijema navedene presude Vrhovnog suda, apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu u kojoj ponavlja navode koje je isticala tokom postupka koji su prethodili apelaciji. Posebno ističe da je do proteka roka u kojem je podnijela zahtjev došlo zbog toga što je kao pripadnica Bošnjačke nacionalnosti u Kozarskoj Dubici, koja se nalazi na području Republike Srpske, osjećala veliku bojazan i strah da takav zahtjev podnese, zbog loših bezbjedonosnih uslova koji su godinama nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma bili stvarnost za Bošnjake u Republici Srpskoj. Smatra i da se o njenom zahtjevu, kao o osnovu za ostvarivanje prava moralo meritorno raspravljati. Nadalje, u apelaciji navodi da su u odnosu na nju povriđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, apelantica je Upravi podnijela zahtjev za priznavanje statusa civilne žrtve rata, koja je zaključkom, broj 05-534-1/03 od 23. decembra 2003. godine, odbacila zahtjev apelantice, kao neblagovremen. Ovaj zaključak Uprave potvrdilo je Ministarstvo rješenjem, broj 05/5-534-4641/04 od 3. augusta 2004. godine, kojim je žalbu apelantice odbilo kao neosnovanu. Apelantica je pred Vrhovnim sudom pokrenula upravni spor protiv Ministarstva, radi poništenja navedenog rješenja kojim je odlučeno o njenoj žalbi. Vrhovni sud je presudom, broj U-1179/04 od 8. marta 2006. godine, odbio tužbu apelantice, ističući u obrazloženju presude da je zahtjev za priznavanje statusa civilne žrtve rata, podnesen po proteku prekluzivnog roka, pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za povrat zakonit i pravilan. Iz navedenog proizilazi da presuda Vrhovnog suda na koju se apelantica žali, nije presuda o meritumu njenog zahtjeva, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je odlučeno o neblagovremenosti zahtjeva apelantice.

10. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelantice za priznavanje statusa civilne žrtve rata, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelantice na uživanje statusa civilne žrtve rata, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za priznavanje statusa civilne žrtve rata, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U- 22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela predmetni zahtjev, na temelju kojeg upravni organi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-1310/06 od 15. februara 2007. godine).

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1388/06 (R. O.) | Sudska praksa | Aktio