Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1001/06 (S. P.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

  • Zloupotreba prava na podnošenje apelacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1001/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1001/06, rješavajući apelaciju Senada Pruščanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 7. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Pruščanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-182/05 od 28. februara 2006. godine, zbog toga što je apelant zloupotrijebio pravo na podnošenje apelacije.

Donošenjem ove Odluke prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj AP-

1001/06 od 27. juna 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Pruščanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je, 4. aprila 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-182/05 od 28. februara 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio iseljenje apelanta i njegove porodice iz stambeno-poslovnog objekta u Zenici, Ulica Masarykova broj 49.

2. Ustavni sud je Odlukom, broj AP-1001/06 od 27. juna 2006. godine, usvojio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere kojom je od izvršenja obustavljena presuda Vrhovnog suda, broj Rev-

182/05 od 28. februara 2006. godine.

3. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom, broj P-1155/02 od 15. januara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-702/04 od 18. oktobra 2004. godine, odbio tužbeni zahtjev tužitelja protiv apelanta u kojem je traženo da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 5. oktobra 1993. godine i ovjeren kod Općinskog suda, pod brojem OV-866/93, i da se dosljedno tome naloži apelantu da tužitelju preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovno stambeni objekat izgrađen na k.č. broj 518/2, upisan u z.k. ul. br. 1581 k.o. Zenica (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), kao i da trpi da se tužitelj uknjiži kao vlasnik sporne nekretnine.

4. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj tokom 1993. godine doživljavao neprijatnosti, prijetnje, odvođenje od strane naoružanih vojnika, te da je, 5. juna 1993. godine, miniranjem i eksplozijom pričinjena materijalna šteta na spornoj nekretnini, što je uticalo na formiranje tužiteljeve odluke, da proda spornu nekretninu i napusti Zenicu. Tužitelj je stoga, kako je navedeno u presudi, spornu nekretninu, koja se sastoji od dva poslovna prostora u prizemlju u ukupnoj površini od 100m2, i dva trosobna stana površine od 92 m2 koji se nalaze na prvoj etaži i u potkrovlju kuće, prodao apelantu. Ovim ugovorom je utvrđena kupoprodajna cijena u iznosu od 55.000 KM. Ugovor je po zaključenju realizovan i na temelju ugovora apelant se u zemljišne knjige upisao kao vlasnik. U postupku je također utvrđeno, na temelju iskaza tužitelja, da apelant nije tužitelju nikada uputio bilo kakvu prijetnju ili „u lice bilo šta loše rekao“. Općinski sud je zaključio da, imajući u vidu ratna dešavanja, postignutom cijenom nije narušeno načelo ekvivalentnosti prožeto duhom pravičnosti i opštim načelom savjesnosti i poštenja u smislu člana 12. Zakona o obligacionim odnosima. Također je Općinski sud utvrđivao da li je u konkretnom pravnom poslu apelant postupio u skladu sa moralom društva u smislu člana 10. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi je prvostepeni sud zaključio da je apelant u konkretnom pravnom poslu postupio pošteno, nesebično i pravedno jer je prihvatio uslove ugovora kako ih je predložio tužitelj, iako je prethodni potencijalni kupac sporne nekretniene odustao od kupnje zbog čega je apelant mogao iskoristiti priliku da snizi cijenu nekretnine, ali nije, čime je „iskazao svoj moralni aspekt nenarušen utjecajem ratnih događanja i nacionalnih previranja.“ Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi za ništavost kupoprodajnog ugovora propisani članom 103. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94).

5. Rješavajući o izjavljenoj žalbi tužitelja, Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da nisu svi ugovori o prometu nepokretnosti koji su zaključeni u ratno vrijeme ništavi, nego samo oni koji su zaključeni pod djelovanjem prinude, prevare ili sile. Nadalje je navedeno da se tužitelj možda i jeste osjećao nesigurnim, ali da nije pružio niti jedan dokaz da je svoje nekretnine morao zbog toga prodati. Kantonalni sud je također zaključio da nije narušeno načelo ravnopravnosti učesnika u obligacionom odnosu kao ni načelo jednakosti međusobnih davanja, te da su apelant i tužitelj postupali savjesno i pošteno prilikom zaključenja ugovora, jer su ispunili svoje ugovorne obaveze. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

6. Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-182/05 od 28. februara 2006. godine, uvažio tužiteljevu reviziju i preinačio nižestepene presude tako da je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio ništavim ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine zaključen između apelanta i tužitelja, i naložio apelantu da preda spornu nekretninu tužitelju u posjed i slobodno raspolaganje, kao i da trpi da se tužitelj uknjiži kao vlasnik. Vrhovni sud je zaključio da nije bio pravilan stav nižestepenih sudova kod utvrđenja činjenica vezanih za ništavost ugovora, niti je bio utemeljen na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Naime, kako je Vrhovni sud zaključio, s obzirom ne vrijeme kada je zaključen sporni ugovor (1993. godine) o pravnom aspektu tog ugovora u pogledu ocjene da li je ništav iz razloga koje propisuje član

103. Zakona o obligacionim odnosima, ne može se ispustiti, odnosno ne cijeniti član 21.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“, br. 21/92, 3/93 i 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94) prema kojoj „jednostrane izjave volje kao i drugi pravni poslovi koji su zaključeni nakon 30. aprila 1991. godine, kojim vlasnik nepokretnosti u svojini građana odnosno pravno lice koje je nosilac prava raspolaganja nepokretnosti u društvenoj svojini, odnosno mješovitoj svojini, pod djelovanjem prinude, prevare ili sile prenijelo pravo vlasništva na druga fizička ili pravna lica, ništave su i ne predstavljaju osnov za sticanje prava vlasništva nad predmetnim nekretninama. Ništavi su i ugovori na osnovu kojih su treća lica stekla pravo vlasništva pod uslovima iz stava 1. i svi upisi vlasništva u javnim knjigama o evidenciji nekretnina na osnovu jednostranih izjava volje i pravnih poslova iz st. 1. i 2. ovog člana i ne proizvode pravno dejstvo.“ Vrhovni sud je zaključio da za ocjenu da li je ugovor zaključen pod prinudom i da li ili nije bilo dobrovoljnosti nije bitno da je sama ugovorna strana - tuženi [apelant] doveo drugu stranu – tužitelja u situaciju da je izostala dobrovoljnost. Bitno je, po tumačenju Vrhovnog suda, da li je ugovorna strana dovedena u takvu urgentnu situaciju da je bila pod pritiskom i u ozbiljnoj opasnosti kada je zaključivala ugovor, a u konkretnom slučaju su se desile okolnosti koje se moraju uzeti u obzir prilikom ocjene dobrovoljnosti zaključenog ugovora, kao što su prijetnje telefonom apelantu, postavljanje eksplozivne naprave, privođenje radi saslušanja zbog kojih je tužitelj kao Hrvat u Zenici osjećao teškoće i pritiske. Vrhovni sud je uzeo u obzir i činjenicu da je tužitelj inače živio u spornoj nekretnini sa porodicom i da je u njoj obavljao poslovnu djelatnost, kao i da je stvarna vrijednost objekta bile višestruko veća, te da pod normalnim okolnostima tužitelj spornu nekretninu ne bi prodao.

7. U apelaciji, koju je podnio nakon ishoda revizionog postupka, apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.

8. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se u najvećem dijelu odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalne propise u konkretnom slučaju, a posebno na zaključak Vrhovnog suda o postojanju, odnosno nepostojanju dobrovoljnosti prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora, kao i drugih okolnosti koje je Vrhovni sud smatrao relevantnim u donošenju zaključka o postojanju prinude u smislu člana 21.a Zakona o prometu nepokretnosti. Apelant je, također, naveo da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u obligacionom odnosu jer je Vrhovni sud propustio da odluči o restituciji nakon što je utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora, odnosno nije utvrdio obavezu tužitelja da apelantu vrati iznos koji je primio po osnovu ugovora. S tim u vezi apelant je naveo da nepostojanje potpune restitucije čini tužbu neurednom zbog čega Vrhovni sud nije mogao tužbeni zahtjev iz takve tužbe usvojti. Povredu prava na dom i prava na imovinu apelant vidi u propusti Vrhovnog suda da apelantu uspostavi isti ono pravo koje je dato tužitelju kao prodavcu sporne nekretnine, odnosno pravo da mu se vrati ono što je dao na ime kupovine sporne nekretnine. Apelant također ističe da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo tako da je odstupio od usvojene i obavezujuće sudske prakse i bez jasnog i valjanog obrazloženja u njegovom slučaju postupio drukčije u istim pravnim pitanjima. U tom smislu apelant je citirao Presude Vrhovnog suda, broj Rev-459/04 od 13. septembra 2005. godine, broj Rev-376/02 i broj Rev-875/05 od 4. aprila 2006. godine.

9. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju obavijestio Ustavni sud da je apelant, 3. aprila 2006. godine, podnio tužbu Općinskom sudu protiv njega, radi isplate 301.949,60 KM na ime vraćanja kupoprodajne cijene, naknade štete i povećanja vrijednosti predmetne nekretnine i kao posljedice ništavosti ugovora, te dostavio dostavio fotokopiju navedene tužbe.

10. Isto tako, tužitelj je u istom odgovoru na apelaciju obavjestio Ustavni sud da je ugovorom o poklonu, koji je ovjeren kod Općinskog suda, pod brojem 043-0-Ov-06 -000948 od 24. marta 2006. godine, apelant prenio pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na svog oca Sadiju Pruščanovića. Nadalje, tužitelj tvrdi da je Rješenjem Općinskog suda, broj 043-0-Dn-06-000402, izvršena uknjižba prava vlasništva na navedenoj nekretnini u korist Sadije Pruščanovića. Neposrednom provjerom Ustavni sud je utvrdio da su obavještenja koja je dao tužitelj tačna i da je predmetna nekretnina 3. maja 3006. godine prešla u vlasništvo sa apelanta na Sadiju Pruščanovića.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 7. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 7. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 7. apelant je zloupotrijebio pravo na podnošenje apelacije;»

12. U konkretnom slučaju, apelant je, nakon donošenja presude Vrhovnog suda, ugovorom o poklonu, ovjerenim kod Općinskog suda, pod brojem 043-0-Ov-06 -000948 od 24. marta 2006. godine, prenio pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na svog oca Sadiju Pruščanovića, iako mu je tom presudom, između ostalog, naloženo da spornu nekretninu preda u posjed i slobodno raspolaganje tužitelju. Na osnovu ovog ugovora Rješenjem Općinskog suda, broj 043-0-Dn-06-000402 od 27. marta 2006. godine, izvršena je uknjižba prava vlasništva na navedenoj nekretnini u korist Sadije Pruščanovića. Dakle, apelant je prije podnošenja apelacije, 4. aprila 2006. godine, u kojoj navodi da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povodom predmetnih nekretnina povrijeđena prava na imovinu i dom, tu istu nekretninu ugovorom o poklonu prenio u vlasništvo na treće lice. Gotovo istovremeno sa podnošenjem apelacije, apelant je, 3. aprila 2006. godine, podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužitelja, radi isplate 301.949,60 KM na ime vraćanja kupoprodajne cijene, naknade štete i povećanja vrijednosti predmetne nekretnine.

13. O navedenim izmjenama u pogledu činjeničnih i pravnih okolnosti, u odnosu na one koje su postojale u prenutku donošenja osporene presude, apelant nije upoznao Ustavni sud. Iz navoda apelacije se ninakoji način ne može zaključiti da je do trenutka podnošenja apelacije došlo do navedenih izmjena, iako je nesporno da je apelant predmetnu nekretninu prenio ugovorom o poklonu u vlasništvo trećeg lica, a zatim da je tužbom pokrenuo parnični postupak u kojem od tužitelja zahtjeva vraćanje kupoprodajne cijene, naknadu štete i povećanje vrijednosti nekretnine. Takvim malicioznim postupanjem, apelant je nastojao, i uspio, otežati izvršenje presude Vrhovnog suda, jer je Ustavni sud na temelju činjenica koje su zlonamjerno prešućene od strane apelanta, donio Odluku o privremenoj mjeri kojom je odložio izvršenje osporene presude.

14. Stoga, proizilazi da je smisao i cilj podnošenja apelacije odugovlačenje postupaka pred, ne samo Ustavnim, nego i Osnovnim sudom u izvršnom postupku, a ne da se ospori ustavnost pobijane presude Vrhovnog suda i zaštite ustavna prava apelanta što, svakako, predstavlja zloupotrebu prava na podnošenje apelacije. Imajući to u vidu, Ustavni sud podsjeća da njegov zadatak nije da meritorno razmatra apelacije kojima je zloupotrebljeno pravo na njihovo podnošenje, stvarajući time nepotreban posao koji je inkompatibilan sa njegovom stvarnom funkcijom (vidi, mutatis mutandis, odluka o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva,aplikacija broj 13284/87, od 15. oktobra 1987. godine).

15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 7. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je zloupotrebljeno pravo na apelaciju, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, njenim donošenjem prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP-1001/06 od 27. juna 2007. godine.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1001/06 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio