Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-133/06 (A. H.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Pravo na imovinu
- Propisano zakonom
- Vanbračna zajednica
- Lišavanje imovine
- Invalidnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-133/06
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 133/06, rješavajući apelaciju Aide Hastor na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Aide Hastor.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- Presuda Kantonalnog suda u Goraždu broj U-207/05 od 23.
novembra 2005. godine;
- Rješenje Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo broj UP-II-04/1-41- 4075/05 od 2. septembra 2005. godine i
- Rješenje Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. decembra 2004. godine.
Predmet se, u skladu sa članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, vraća Službi za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde koja je dužna po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Službi za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Aida Hastor (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda podnijela je 25. januara 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-207/05 od 23. decembra 2005. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-II-04/1-41- 4075/05 od 2. septembra 2005. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. decembra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Federalnog ministarstva i Službe, zatraženo je 14. februara 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
3. Federalno ministarstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 20. februara 2006. godine, Služba 21. februara 2007. godine i Kantonalni sud 23. februara 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 13. juna 2007. godine dostavljeni apelantici.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Općinske službe za pitanje boraca i invalida domovinskog rata Općine Goražde broj 04-41-738/99 od 14. januara 2000. godine, koja je u međuvremenu promijenila svoj naziv u Služba za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde, apelantici je priznato pravo na porodičnu invalidninu kao članu porodice poginulog borca Samira Bajrice, počevši od 1. maja 1999. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantici priznato pravo na porodičnu invalidninu, s obzirom na to da je Presudom Općinskog suda u Goraždu broj P-32/97 od 24. jula 1997. godine dokazano postojanje izvanbračne zajednice između apelantice i Samira Bajrice, koja je trajala od 10. maja 1989. godine do 22. maja 1993. godine kada je Samir Bajrica poginuo, te da je u ovoj izvanbračnoj zajednici 3. maja 1993. godine rođeno jedno dijete, Vildana Bajrica.
7. Rješenjem Službe broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II-04/1-41-4075/05 od 2. septembra 2005. godine, utvrđeno je da apelantici prestaje pravo na porodičnu invalidninu sa 31. decembrom 2004. godine. U obrazloženju rješenja Služba je, pozivajući se na odredbu člana 17. stav 1. tačka 7. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije BiH» broj 33/04), navela da je tužba za utvrđivanje postojanja izvanbračne zajednice podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 12 mjeseci od pogibije apelanticinog izvanbračnog druga, te da samim tim nisu ispunjeni uvjeti iz navedenog člana. Naime, odredbom člana 17. stav 1. tačka 7. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano je da «izvanbračni drug neoženjenog poginulog, umrlog i nestalog branioca s kojim je imao dijete i s kojim je živio u zajedničkom domaćinstvu najmanje godinu dana prije njegove smrti, odnosno stupanja u Oružane snage, imaju pravo na porodičnu invalidninu ako taj status dokažu u roku od 12 mjeseci od smrti tog lica». Cijeneći da je od 22. maja 1993. godine, kada je apelanticin izvanbračni drug poginuo, pa do podnošenja tužbe proteklo nepunih četiri godine (apelantica je tužbu podnijela 24. januara 1997. godine), te imajući u vidu odredbu člana 17. stav 1. tačka 7. Zakona, zaključeno je da apelantici prestaje pravo na porodičnu invalidninu, jer je utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti iz navedenog člana.
8. U obrazloženju rješenja Federalnog ministarstva se, između ostalog, navodi da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je donio odluku o tome da apelantici prestaje pravo na porodičnu invalidninu, s obzirom na to da je utvrđeno da tužba za utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice nije podnesena blagovremeno, pa samim tim nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 17. stav 1. tačka 7. Zakona zbog čega se apelantica ne može smatrati članom porodice poginulog borca, a samim tim joj se ne može ni priznati pravo na porodičnu invalidninu.
9. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je Presudom broj U-207/06 od 23. novembra 2005. godine odbio tužbu kao neosnovanu i potvrdio nižestepena rješenja. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su nadležni organi uprave u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog i osporenog rješenja pravilno utvrdili da se apelantica ne smatra članom porodice poginulog borca, s obzirom na to da taj status nije dokazala u roku od 12 mjeseci od dana smrti izvanbračnog druga, kako je propisano članom 17. stav 1. tačka 7. Zakona, te da samim tim ne ispunjava uvjete da joj se i u buduće vrši isplata naknade prema osnovu prava na porodičnu invalidninu. Kantonalni sud se pozvao i na odredbe člana 62. stav 1. Zakona kojim je propisano da «isplata naknada ostvarenih prema propisima iz oblasti branilačko-invalidske zaštite, koji su se primjenjivali do stupanja na snagu ovog Zakona, prestaje sa 31. decembrom 2004. godine». Stavom 2. navedenog člana propisano je da «za korisnike prava koji i dalje ispunjavaju uvjete za ostvarivanje prava prema odredbama ovog Zakona prava će se priznati od prvog dana narednog mjeseca nakon isteka roka iz stava 1. ovog člana». Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da su nižestepena rješenja pravilna i zakonita, s obzirom na utvrđenje da je tužba podnesena nakon proteka prekluzivnog roka iz člana 17. stav 1. tačka 7. Zakona čiji protek rezultira gubitkom prava određenih tim Zakonom, te da je nadležni organ uprave pravilno postupio kada je apelantici 31. decembra 2004. godine obustavljena isplata naknade na ime porodične invalidnine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. U apelaciji je apelantica navela da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda i rješenjima organa uprave povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su sud i organi uprave, u konkretnom slučaju, retroaktivno primijenili odredbe člana 17. stav 1. tačka 7. Zakona, navodeći dalje da status člana porodice poginulog borca u smislu člana 17. stav 1. tačka 7. Zakona «predstavlja pravno relevantnu činjenicu za stjecanje prava na porodičnu invalidninu, a ne činjenicu koja može utjecati na prestanak već stečenog tog prava». Naime, apelantica smatra da je svojstvo člana porodice poginulog borca dokazala presudom Općinskog suda, te da joj je prema osnovu te presude priznato pravo na porodičnu invalidninu, a prema Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca («Službeni list BiH» br. 2/92, 6/94 i 13/94) koji je u vrijeme donošenja rješenja bio u primjeni.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da svojom odlukom nije povrijedio apelanticina prava, te da ostaje pri razlozima obrazloženim u odluci, navodeći da je u konkretnom slučaju primijenjen važeći materijalni propis na osnovu kojeg su propisani uvjeti za stjecanje prava na porodičnu invalidninu, kao i način na koji se ta prava realiziraju.
12. U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo smatra da je apelantici prestalo pravo na porodičnu invalidninu jer je u toku postupka utvrđeno da ne ispunjava zakonom propisane uvjete da i u buduće bude korisnica tog prava.
13. U odgovoru na apelaciju Služba smatra da nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava jer su se u odnosu na nju primijenili važeći materijalni propisi.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca («Službeni list SFRJ» br. 68/81, 41/83, 75/85, 44/89, 87/89, 20/90 i 42/90, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 6/94 i 13/94):
Član 20. tačka 2.
[...] Član uže porodice je i izvanbračna žena poginulog, umrlog ili nestalog borca koja je s borcem živjela duže vrijeme, ili kraće vrijeme ako je s njim imala djece, a brak nije zaključen iz opravdanih razloga.
[...]
15. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije BiH» broj 33/04) koji je primijenjen u konkretnom slučaju:
Član 17. stav 1. tačka 7.
Članovi porodice poginulog, umrlog, nestalog branioca i umrlog ratnog vojnog invalida, u smislu ovog Zakona, su:
[...] 7) izvanbračni drug neoženjenog poginulog, umrlog, nestalog branioca s kojim je imao dijete i s kojim je živio u zajedničkom domaćinstvu najmanje godinu dana prije njegove smrti, odnosno stupanja u Oružane snage, ako je taj status dokazao u roku od 12 mjeseci od dana smrti tog lica.»
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-207/05 od 23. novembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 13. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelantica osporava navedene odluke, tvrdeći da joj je povrijeđeno ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«3) Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.»
22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»
23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
24. Pojmovi «imovina» i «vlasništvo» koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne trebaju se tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50, i Ustavni sud, Odluka broj U 37/00 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i broj U 12/01 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine).
25. U konkretnom slučaju, predmet apelacije je već stečeno pravo na invalidninu zasnovano na ranije važećem zakonu i apelanticinom priznatom statusu prema Presudi Općinskog suda broj P- 32/97 od 24. jula 1997. godine koje predstavlja pravo s ekonomski izraženom vrijednošću i može se smatrati apelanticinom «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa Ustavni sud smatra da su garancije ustavnog prava na imovinu primjenjive u ovom slučaju.
26. Iako se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo na mirno uživanje imovine kojim je apelantica lišena ranije stečenog prava.
27. Ustavni sud treba utvrditi: a) je li miješanje predviđeno zakonom, b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa.
28. Osporena Odluka Kantonalnog suda broj U-207/05 od 23. decembra 2005. godine zasnovana je na članu 17. stav 1. tačka 7. Zakona koji je javno objavljen u službenom glasilu, a odredbom navedenog člana je propisan rok od 12 mjeseci u okviru kojeg se mora dokazati postojanje izvanbračne zajednice kao uvjet za stjecanje prava na invalidninu. Ustavni sud primjećuje da formulacija navedene odredbe otvara pitanje ispunjava li ta odredba određene kvalitativne standarde «zakona», kako taj izraz treba shvatiti u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, posebno u odnosu na preciznost norme u dijelu koji se odnosi na «dokazivanje statusa». Međutim, i pored ove dileme Ustavni sud smatra da se navedena zakonska odredba u principu može smatrati zadovoljavajućom u pogledu uvjeta za ostvarivanja prava, a s druge strane, rješenje Federalnog ministarstva i presuda Kantonalnog suda su zasnovani na ovom zakonu, pa slijedi i da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu zasnovano na zakonu.
29. Sljedeće pitanje koje se nameće u vezi s konkretnim slučajem je pitanje je li navedena zakonska odredba izraz javnog interesa. Ustavni sud podsjeća da zakonodavac ima izvjesnu slobodu procjene u određivanju koja je ekonomska i socijalna politika potrebna da bi služila «javnom interesu». U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da navedena odredba, s ciljem uspostavljanja konačne evidencije broja korisnika prava iz Zakona radi osiguranja potrebnih finansijskih sredstava za isplatu novčanih iznosa prema osnovu ostvarenih prava korisnika, može biti izraz «javnog interesa».
30. Na kraju, Ustavni sud mora utvrditi je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa.
31. U konkretnom slučaju, apelantica je tužbu radi utvrđenja postojanja izvanbračne zajednice podnijela 24. januara 1997. godine, a presuda donijeta u ovom postupku je postala pravosnažna 24. jula 1997. godine. Nakon pravosnažnosti presude, apelantica je, poštujući postojeće propise, podnijela zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. Nadležni prvostepeni organ je priznao apelantici pravo na porodičnu invalidninu. Dakle, pravo na porodičnu invalidninu apelantici je utvrđeno kao njezino trajno pravo prema osnovu prvi put podnesenog zahtjeva. Podneseni zahtjev je bio blagovremen u odnosu na Zakon o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca («Službeni list RBiH br. 2/92, 6/94 i 13/94) na osnovu kojeg je odlučeno o apelanticinom trajnom pravu. S obzirom na to da protiv navedenog rješenja niko nije ulagao žalbu, niti je rješenje razmatrano u postupku revizije, ono je postalo konačno u upravnom postupku.
32. Stupanjem na snagu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Služba je, ponovo, razmatrajući apelanticin zahtjev na osnovu dokumentacije koja je korištena u postupku za priznavanje prava invalidnine, zaključila da apelantica prema odredbama sada važećeg zakona ne ispunjava zakonske uvjete u uživanju već stečenog prava na porodičnu invalidninu, pa je donijela Rješenje broj UP-I-05-1-41-1134/04 od 30. decembra 2004. godine kojim je utvrđeno da apelantici prestaje ranije priznato pravo na porodičnu invalidninu.
33. Ustavni sud primjećuje da je rješenje kojim je apelantici ukinuto pravo na porodičnu invalidninu doneseno zbog neblagovremenog podnošenja tužbe, jer je tužba za utvrđenje postojanja izvanbračne zajednice podnesena sudu nakon četiri godine od pogibije izvanbračnog druga. Dakle, apelantica nije u roku od 12 mjeseci dokazala svoj status, kako je to propisano novim zakonom. Tako je apelantica izgubila pravo na invalidninu, iako ga je stekla u postupku u kojem je postupala u skladu sa tada važećim propisima.
34. Lišavanje apelantice prava na invalidninu nameće pitanje proporcionalnosti cilja koji treba postići, odnosno uspostavljanja pravične ravnoteže između apelanticinog prava i općeg javnog interesa. Mora postojati «pravičan odnos» između interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to nije slučaj ako pojedinac mora nositi «lični i neumjeren teret» (vidi, naprimjer, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, sup. cit. paragraf 46&50). U konkretnom slučaju, tek je zakonom iz 2004. godine propisan uvjet da se za ostvarivanje prava mora dokazati status izvanbračne zajednice u roku od 12 mjeseci od dana smrti. Kako se radi o smrti apelanticinog izvanbračnog druga u periodu 1993. godine, dakle za vrijeme rata, jasno je da apelantica nije mogla imati saznanje da svoj status mora dokazati u navedenom roku, tim prije što je tada bio na snazi raniji zakon koji ovakav uvjet nije propisivao. Dakle, gubitak apelanticinog već stečenog prava zbog neispunjavanja uvjeta, odnosno propuštanja roka koji je tek naknadno propisan i koji je nakon njegovog zakonskog propisivanja praktično nemoguće ispuniti, svakako predstavlja pretjeran i neproporcionalan teret za apelanticu u odnosu na javni interes kojeg štiti navedena zakonska odredba, što uključuje i narušavanje pravne sigurnosti kao elementa ustavnog principa vladavine prava o čemu su trebali voditi računa Federalno ministarstvo i Kantonalni sud prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu.
35. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelanticino ustavno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na apelanticinu imovinu, jer je osporavanim odlukama na nju prenesen nerazmjerno velik teret potpunog gubitka invalidnine koju je već stekla i uživala duži period zbog neispunjavanja uvjeta koji je propisan tek kasnije donesenim zakonom, nakon čega je taj uvjet praktično nemoguće ispuniti, čime je na njezinu štetu poremećen pravičan proporcionalan odnos između interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinca.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s.r.