Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-144/06 (Hercegovine osiguranje d.d. Mostar)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-144/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-144/06, rješavajući apelaciju Hercegovine osiguranje d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hrcegovine osiguranje d.d. Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-509/04 od 15. novembra 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hrcegovina osiguranje d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Danka Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 25. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-509/04 od 15. novembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda I Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud ), broj Ps-23/02 od 15. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-105/03 od 10. februara 2004. godine, naloženo je tuženicima Hrvatske telekomunikacije d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Hrvatska pošta d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi), da apelantu solidarno isplate premiju u iznosu od 27.070,56 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. januara 2002. godine, pa do isplate kao i da naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.010,00 KM, uz zakonsku zateznu kamatu od 15.aprila 2003. godine do isplate.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud izveo dokaze uvidom u niz materijalnih dokaza (listu pokrića, police osiguranja imovine, dopis o otkazu osiguranja imovine i lica, u ponude za osiguranje imovine i osoba, zapisnike), te je ocjenom provedenih dokaza, utvrdio da među strankama nije sporno da su apelant kao osiguratelj i prednik tuženih, 18.decembra 1998. godine, zaključili ugovor o osiguranju imovine, ali je sporno pitanje dospjelosti premije osiguranja, odnosno, da li je prednik tuženog blagovremeno otkazao ugovor o osiguranju i da li apelantu pripada pravo na premiju osiguranja za 2002. godinu, te prigovor promašene pasivne legitimacije.
4. Sud je odbio kao neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije tuženih, jer je utvrđeno da je predmetni ugovor o osiguranju imovine zaključio prednik tuženih koji se u toku trajanja ovog parničnog postupka podijelio, a što je opet utvrđeno uvidom u izvode sudskog registra Kantonalnog suda od 14. januara 2003. godine, čime su, prema odredbi člana 62. stav 3. Zakona o gospodarskim društvima („Službene novine Federacije BiH“, broj 23/98), tuženi postali njegovi pravni sljednici sa solidarnom odgovornošću. Dalje, sud je uvidom u listu pokrića i dvije police osiguranja utvrdio da je zaključen ugovor o osiguranju imovine na neodređeno vrijeme, obrazlažući ovo utvrđenje činjenicom da su u policama osiguranja sadržani svi bitni elementi ugovora, te da je u istim navedeno kada počinje teći osiguranje, odnosno kada dospijeva premija. Tako je u polici broj 0801-00000018 navedeno da osiguranje počinje teći 1. januara 1999. godine do otkaza, a premija dospijeva 1. januara 2000. godine, a prema polici broj 0801-00000231 osiguranje teče od 1. januara 2000. godine do otkaza, a premija dospjeva 1. januara 2001. godine. S obzirom da u policama nije ugovoren rok trajanja osiguranja imovine, sud je pozivajući se na odredbu člana 922. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o dugoročnom osiguranju i da se može raskinuti pismenim obavještenjem druge strane najkasnije tri mjeseca prije dospjelosti premije. S tim u vezi, sud je nakon izvršenog uvida u dopis prednika tuženih kojeg je apelant primio 6. decembra 2001. godine, zaključio da prednik tuženih nije blagovremeno jednostrano raskinuo ugovor o osiguranju imovine zaključenog na neodređeno vrijeme, te da su shodno odredbama člana 124. ZOO, a u vezi sa članom 912. ZOO, tuženi solidarno ostali u obavezi platiti premiju osiguranja za 2002. godinu. Zbog navedenog sud je uvažio preinačeni tužbeni zahtjev u cijelosti i tužene, obavezao i na plaćanje zateznih zakonski kamata, shodno odrebama člana 277. ZOO.
5. U obrazloženju presude Kantonalnog suda se ističe da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo prihvatajući sve razloge koje je naveo prvostepeni sud, te da je pravilno i utvrđenje pvostepenog suda da prednik tuženih nije blagovremeno jednostrano raskinuo ugovor o osiguranju imovine, kada je 6. decembra 2001. godine, pismenim putem obavjestio tužitelja o raskidu ugovora. Obavještenje je dakle, učinjeno 25 dana prije dospjelosti premije, s obzirom da je dospijeće premije za 2002. godinu bilo na dan 1. januara 2002. godine. Kantonalni sud smatra da prednik tuženih nije ispoštovao zakonski uslov od tri mjeseca za jednostrani raskid ugovora, kako je propisano članom 922. stav 2. ZOO, što je imalo za posljedicu da je predmetni ugovor ostao na snazi i za 2002. godinu. Na kraju je zaključio da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da su tuženi solidarno ostali u obavezi platiti premiju osiguranja za 2002. godinu.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-509/04 od 15. novembra 2005. godine, revizije tuženih su uvažene, a nižestepene presude su preinačene, tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Apelant je obavezan naknaditi troškove parničnog postupka i to prvotuženom u iznosu od 1.440,00 KM, a drugotuženom u iznosu od 835,00 KM.
7. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi stav da pravno shvatanje izraženo u nižestepenim presudama nije pravilno. Naime, Vrhovni sud navodi da je u postupku pred nižestepenim sudovima nesporno utvrđeno da je prednik tuženih bio u ugovornom odnosu sa apelantom po osnovu ugovora o osiguranju svoje imovine, a da je utvrđeno kao sporno pitanje od kada dospijeva naknada premije osiguranja (polica osiguranja za 2001. godinu zaključena je na neodređeno vrijeme), a slijedom toga i pitanje da li je prednik tuženih otkazao blagovremeno ugovor o osiguranju. S tim u vezi, ovaj sud je utvrdio da se u ugovoru - polici osiguranja od 1. januara 2001. godine, navodi da premija za osiguranje dospijeva 1. januara i to ne u njegovim ugovornim klauzulama, već u uvodnom djelu, u djelu u kojem se inače ne utvrđuju obaveze već se unose opći podaci - vrijeme kao i mjesto zaključenja ugovora. Nasuprot tome, sud je također utvrdio da u ugovornoj klauzuli sadržanoj pod brojem dva police osiguranja, ugovorne strane su na jasan način ugovorile da će se premija osiguranja plaćati u šest jednakih rata od kojih prva dospjeva 15. marta 2001. godine. Vrhovni sud smatra da su ovom ugovorenom klauzulom ugovrene strane postigle sporazum o tome da plaćanje premije dospijeva 15. marta 2001. godine, navodeći da je tada dospjela prva rata za naplatu. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je apelant dopisom prednika tuženih od 29. novembra 2001. godine obavješten da je dugoročni ugovor o osiguranju imovine otkazan, a potom 4. decembra 2001. godine pozvan da učestvuje na tenderu za izbor najpovoljnijih ponuđača za osiguranje imovine tuženih, odnosno prednika tuženih i na osnovu toga zaključio da su tuženici svojim otkazom upućenim 29. novembra 2001. godine održali zakonom propisani rok od tri mjeseca iz člana 922. stav 2. ZOO, računajući do dana dospijeća prve rate plaćanja premije (15. mart 2001. godine) po polisi osiguranja za 2001. godinu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da odluke nižestepenih sudova nisu pravilne i na zakonu osnovane, te da su revizije tuženih shodno odredbi člana 378. stav 1. ranijeg Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 456. stav 1. važećeg ZPP, uvažene i tužbeni zahtjev apelanta odbijen.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija ). Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne ocjene provedenih dokaza i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u tome što je revizijski sud pobijanom presudom pogrešno utvrdio dospjelost premije za 2002. godinu na dan 15. marta 2001. godine, navodeći da se utvrđena dospjelost odnosi na 2001. godinu, a ne za 2002. godinu. Apelant dalje navodi da s obzirom da je u dugoročnoj polici navedena odredba dospjelosti premije za 2002.godinu dana 1. januara 2002. godine, a kako je ugovor otkazan 6. decembra 2001. godine, apelant smatra da se u konkretnom slučaju nije mogla primjeniti odredba člana 922. ZOO o valjanom otkazu ugovora za 2002. godinu s danom dospjelosti premije, jer kako nadalje navodi, nije istekao zakonski rok od tri mjeseca, smatrajući da je na taj način navedena odredba proizvoljno primjenjena, a u čemu se ogleda i povreda prava na pravično suđenje. Apelant, također smatra da je takvom proizvoljnom primjenom materijalnog prava povrijeđeno i njegovo pravo na mirno uživanje imovine. Na kraju apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i „ preinači presudu Vrhovnog suda Rev .509/04 od 15. novembra 2005. godine, tako da se revizije tuženika odbiju“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant postavlja kao sporno pitanje da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni.
13. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud osporenu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 250 Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, („Službene novine FBiH“, broj 53/03), kojim je propisano da, ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primjenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da je Vrhovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo paušalni, budući da je Vrhovni sud upravo polazeći od činjeničnog stanja koje je utvrdio Općinski sud u prvostepenom postupku iskoristio ovlaštenja iz navedene odredbe Zakona o parničnom postupku i drugačije primjenio materijalno pravo.
14. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji je sud tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanta. U odluci su navedeni svi potrebni razlozi i dato detaljno obrazloženje. Također ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Dalje, apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović