Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-253/06 (T. Đ.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-253/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-253/06, rješavajući apelaciju Tunje Đulabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tunje Đulabića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-282/04 od 18. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tunje Đulabića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj U-282/04 od 18. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tunjo Đulabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Alma Prnjavorac, advokat iz Tuzle, podnio je 7. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-282/04 od 18. novembra 2005. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštita okolice Tuzlanskog Kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-06/2-23- 1640/00 od 11.aprila 2003. godine i rješenja Službe za stambene poslove opštine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05-02/3-23-5235/99 I 5022/99 od 12. marta 2002. godine.

2. Apelant je bio uposlenik Gradskog saobraćajbnog preduzeća u Tuzli, koje mu je privremenim rješenjem broj: 1639/91 od 13. decembra 1991. godine dodjelio na korištenje stan u Tuzli, ulica Stupine B7, ulaz VI, sprat VII, stan broj 34 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), u kojem je živio sa svojom suprugom sve do 1995. godine.

3. Apelant je, 1. oktobra 1999. godine, podnio zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana, Službi. Rješenjem Službe broj 05-02/3-23-5235/99 I 5022/99 od 12. marta 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 12-06/2-23-1640/00 od 11. aprila 2003. godine, odbijen je zahtjev apelanta. U obrazloženju prvostepenog rješenja navodi se da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je Odlukom Osnovnog suda udruženog rada Tuzla broj RS 351/91-„S“ od 14. februara 1992. godine, usvojen prijedlog Mirsada Hasića iz Tuzle, za poništenje konačne rang liste za dodjelu predmetnog stana apelantu, koja je potvrđena i presudom Višeg suda u Tuzli, broj GŽ-116/96 od 31. maja 1996. godine, te da je presudom Vrhovnog suda BiH, broj Rev. 185/99 od 25 oktobra 2000. godine, revizija apelanta, koju je izjavio protiv navedene poresude Vrhovnog suda, odbijena. Služba je zaključila da iz provedenih dokaza u toku postupka, proizilazi da apelant u odnosu na navedeni stan, nikada nije ni stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, te da mu se ne može udovoljiti zahtjtvu, jer mu ne pripada pravo na povrat istog.

4. Odlučujući o žalbi apelanta, koju je izjavio protiv rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za povrat u posjed stana, Ministarstvo je ocijenilo da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, pa je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. Presudom Kantonalnog suda broj U-282/04 od 18. novembra 2005. godine, odbijena je tužba apelanta, podnesena protiv rješenja drugostepenog organa. Kantonalni sud je utvrdio da je drugostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pobijani upravni akt donio uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud je pozivajući se na utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim organom, utvrdio da su navodi apelanta o tome da privremena Rang lista od 14. novembra 1991. godine i privremeno Rješenje o dodjeli stana od 13. decembra 1991. godine, predstavljaju punovažan osnov za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu, neosnovani, s obzirom da su predhodno od strane tri sudske instance poništeni.

6. Apelant u apelaciji navodi da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je presuda Kantonalnog suda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Pored toga, apelant navodi da je Viši sud u Tuzli donio presudu broj GŽ-116/96 od 31. maja 1996. godine, bez njegovog učešća kao stenke u postupku rekonstrukcije predmeta Rs-351/91-„S“, te da mu na taj način nije data mogućnost da predlaže dokaze u svoju korist. Apelant smatra da mu je na nezakonit i nedozvoljen način onemogućeno korištenje predmetnog stana, zbog čega je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Ustavni sud konstatuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko se ne radi o kršenju ustavnih prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

10. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, u konkretnom slučaju, odluku donio na temelju činjenica koje su utvrđene u postupku pred prvostepenim organom. Također, presuda Kantonalnog suda sadrži odgovore na sve bitne i relevantne žalbene navode apelanta, kao i ocjenu o primjeni materijalno-pravnih propisa od strane organa uprave. Kantonalni sud je obrazložio iz kojih razloga je ocjenjujući zakonitost osporenog akta tuženog drugostepenog organa, tužbu apelanta odbio. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da se osporeni akt zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pozivajući se konkretno na odredbu člana 11. stav 1. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine FBiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99), te da privremena rang lista od 14. novembra 1991. godine, odnosno privremeno rješenje o dodjeli spornog stana na korištenje apelantu od 13. decembra 1991. godine, nisu predstavljali punovažan osnov za useljenje u stan, s obzirom da su isti poništeni sudskim odlukama, te da apelant samim tim nije ni mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu jer nije imao punovažan osnov za zakonito useljenje u sporni stan. Kantonalni sud je također ocjenio da navodi apelanta da upravni organi nisu primjenili član 27. Zakona o stambenim odnosima, nemaju svoje činjenično i pravno utemeljenje, s obzirom da je sporni stan apelantu dodjeljen isključivo na privremeno korišćenje do okončanja sudskog postupka pokrenutog radi ocjene valjanosti osporene rang liste o dodjeli stana, te s obzirom da ovaj sudski postupak nije okončan u korist apelanta, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije stekao stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da mu ne pripada pravo na povrat istog u posjed. S obzirom na navedeno po mišljenu Ustavnog suda tvrdnje apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava su očigledno proizvoljne budući da Ustavni sud, u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata.

11. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant također ne nudi činjenice i dokaze koji bi potvrdili da mu je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, imajući u vidu navode apelanta kao i stanje spisa apelacije, Ustavni sud smatra da «predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava» te da navodi apelanta ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima, svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su predmetni postupci vođeni po zahtjevu, odnosno tužbi apelanta, da je prvostepeni upravni organ odbio zahtjev apelanta za povrat u posjed stana, a drugostepeni organ odbio žalbu apelanta kao neosnovanu. Dalje, Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja drugostepenog upravnog organa. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredinjegovog prava na djelotvoran pravni lijek paušalni budući da je apelant imao i koristio kako mogućnost izjavljivanja žalbe na rješenje donesenog u upravnm postupku, tako i mogućnost pokretanja tužbom upravnog spora. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanta, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, te su navodi apelanta i u tom dijelu prima facie neosnovani.

13. Apelacija, također, pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o povredi postupka, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa pravom na pravično suđenje. Također je nesporno da apelant nikada nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, a koje prema praksi Ustavnog suda predstavlja «imovinu», niti je u provedenim postupcima utvrđen bilo koji potreban uvjet za sticanje stanarskog prava apelanta.

14. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr., nasljedstvom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02), te da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Prema tome, s obzirom da apelant u konkretnom slučaju nema svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, niti drugi zaštićeni status, te da u odnosu na predmetni stan, dakle, nije nosilac prava i interesa utemeljenih na relevantnim propisima, neudovoljavanje njegovom zahtjevu za povrat u posjed stana, ne predstavlja lišavanje imovine koja je zaštićena u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, navodi apelacije da je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju su inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-253/06 (T. Đ.) | Sudska praksa | Aktio