Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-415/06 (Đ. S.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Šta se ne smatra domom
  • Lišavanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-415/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-415/06, rješavajući apelaciju Đurađa Stojčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đurađa Stojčića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj:GŽ-

1688/05 od 13. decembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Đurađ Stojčić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je, 23. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1688/05 od 13. decembra 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Okružnog suda broj Gž-1688/05 od 13. decembra 2005. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je odlukom broj AP-415/06 od 14. marta 2006. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1591/03 od 21. septembra 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice Šemse Novljaković (u daljnjem tekstu: tužiteljica), kojim je traženo da se utvrdi da je apelant smetao tužiteljicu u zadnjem, faktičkom posjedu stana koji se nalazi u Banja Luci u ulici Dragiše Vasića broj ¾, na način što je ušao u posjed istog, te da mu se naloži da stan vrati tužiteljici u posjed uz obavezu nadoknade troškova parničnoga postupka. Istim rješenjem tužiteljica je obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 481,25 KM.

3. Odlučujući o žalbi tužiteljice Okružni sud je donio rješenje broj Gž-1688/05 od 13. decembra 2005. godine, kojim se: „Žalba tužiteljice uvažava, preinačava se rješenje Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1591/03 od 21. septembra 2005. godine te se utvrđuje da je tuženi Stojičić Đurađ smetao tužiteljicu Novljaković Šemsu u zadnjem posjedu stana koji se nalazi u Banjaluci u ul. Dragiše Vasića broj ¾ na način da je isti ušao u posjed stana, te se nalaže tuženom da predmetni stan vrati tužiteljici u posjed u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja uz zabranu ovakvog ili sličnog smetanja. Tuženi je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 880,00 KM, dok se sa preostalim dijelom zahtijeva za naknadu troškova tužitelj odbija“.

4. Okružni sud je smatrao da je nesporno da je tužiteljica bila u posljednjem mirnom posjedu predmetnog stana, te da je nesporno da joj je tuženi isti oduzeo nakon što je ponovo ušao u posjed tog stana nakon prethodno izvršene deložacije. Okružni sud smatra da prvostepeni sud pogrešno polazi od toga da je u ovom slučaju od značaja činjenica da li je tužiteljica član porodičnog domaćinstva umrlog nositelja stanarskog prava. Okružni sud dalje navodi da u postupku za smetanje posjeda se ne može raspravljati o pitanju da li je lice koje je posjednik ujedno i član porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava. Također, Okružni sud smatra, da bi se uopšte moglo govoriti o smetanju posjeda, nije potrebno utvrđivanje postojanja namjere da se smeta tuđi posjed, već je dovoljno da postoji svijest ili znanje da se poduzetom radnjom smeta tuđi posjed. Apelant je bio privremeni koisnik spornog srana koji je dobio rješenje nadležnog organa da taj stan mora napustiti što je on i učinio, čime je jasno iskazao svjest i znanje da se on više ne može nalaziti u posjedu tog stana. Ponovnim ulaskom u stan apelant je bio potpuno svjestan da bez valjanog pravnog osnova ulazi u stan koji pripada drugome licu. Na kraju Okružni sud zaključuje, da je apelant na ovaj način tužiteljicu smetao u posjedu stana koja je imala faktički posjed stana, te da je imao potpunu svjest o učinjenom smetanju.

5. Apelant navodi da je osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da kao privremeni korisnik predmetnog stana ima pravo na „obnavljanje ugovora o korištenju stana“, jer je raniji nositelj stanarskog prava Hamdija Novljaković otac tužiteljice, umro. Također, navodi da tužiteljica kao njegova kćer nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca, jer je nakon razvoda braka svojih roditelja živjela i stanovala sa svojom majkom Halidom Novljaković. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odložiti izvršenje rješenja Okružnog suda, broj Gž-1688/05 od 13. decembra 2005. godine, do konačne odluke o apelaciji.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. U konkretnom slučaju apelant se žali da je osporenim rješenjem pravo povrijeđeno pravo na dom iz član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. U kontekstu te tvrdnje Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je već cijenio Okružni sud prilikom donošenja osporenog rješenja, broj GŽ-1688/05 od 13. decembra 2005. godine, a kojim je obavezao apelanta da predmetni stan vrati tužiteljici u posjed.

8. U pogledu žalbenih navoda apelanta koji se odnose na povredu prava na dom Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i zabranjuje miješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Prije svega potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu pravo, za koje apelant navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi. Ustavni sud, odluku broj U-8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Općenito, dom je mjesto gdje je čovjek nastanjen i za koje ga vežu određene veze koje su dovoljno čvrste da bi ga mogao smatrati domom (vidi, Doma za ljudska prava, predmet broj CH/97/46, Kevešević protiv Federacije BiH).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je predmetni stan apelantu dodijeljen na privremeno korištenje, te da je isti koristio kao privremeni korisnik u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovinena, po osnovu ugovora o korištenju stana broj: 0303-3388/95 od 2. septembra 1995. godine. Predmetni stan je vraćen u posjed tužiteljici, kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nositelja stanarskog prava, dok je apelantu i članovima njegove porodice shodno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, prestalo pravo privremenog korištenja predmetnog stana. Naime, u postupku pred upravnim organima je utvrđeno da je otac tužiteljice Hamdija Novljaković bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je podnio zahtjev za povrat stana nadležnom organu, da je povodom zahtjeva zakazana deložacija apelanta i njegove porodice i da je apelant predmetni stan napustio prije nego što se pristupilo prinudnoj deložaciji, a da je ključ od predmetnog stana predat advokatu Jeleni Todić. Također, utvrđeno je da je nosilac stanarskog prava Hamdija Novljaković 9. januara 2003. godine umro i da je apelant ponovo 2. jula 2003. godine, ušao u posjed predmetnog stana. Dakle, nesporno je da je apelantu predmetni stan dodjeljen kao privremenom korisniku, da je na osnovu odluka donesenih u upravnom postupku, stan vraćen u posjed tužiteljici, kao članu porodičnog domaćinstva umrlog nositelja stanarskog prava prava, a da je apelant isti napustio i prije zakazane deložacije, te da se ponovo u njega vratio. Ustavni sud konstatuje da je apelant predmetni stan koristio kao svoj dom, te da je isti nakon provedenog upravnog postupka, u odnosu na apelanta izgubio tu namjenu. Ponovnim ulaskom u stan, apelant nije mogao smatrati da je to njegov dom i da će isti moći koristiti kao svoj dom. Također, predmet apelacije se ne odnosi na pobijanje odluka donesenih u upravnom postupku, nego se odnosi na pobijanje odluke suda kojom je utvrđeno da je apelant smetao tužiteljicu, koja je imala faktički posjed stana. Stoga, Ustavni sud, konstatuje da je Okružni sud proveo zakonom propisan postupak i primijenio važeće materijalno pravne propise te utvrdio da je apelant smetao tužiteljicu u zadnjem posjedu predmetnog stana i donio odluku kojom mu se nalaže da stan vrati tižiteljici u posjed. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, s obzirom da se odluka koja se pobija apelacijom, ne tiče prava apelanta na dom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da, kako predmetni stan ne predstavlja „dom“ apelanta koji uživa zaštitu, te kako Ustavni sud nije našao da postoje očigledne zloupotrebe tog prava, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Apelacija, također, pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o povredi prava na dom, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 8. Evropske konvencije, te da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava. Također je nesporno da je apelantu i članovima njegovog porodičnog domaćinstva predmetni stan dodijeljen na privremeno korišćenje, te da apelant nikada nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, a koje prema praksi Ustavnog suda predstavlja imovinu, niti je u provedenim postupcima utvrđen bilo koji potreban uvjet za sticanje stanarskog prava. S toga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant u trenutku odlučivanja o njegovim pravima u odnosu na konkretni stan nije imao konstituisano stanarsko pravo na spornom stanu, jer je predmetni stan apelantu, dodijeljen na privremeno korišćenje.

11. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr., nasljedstvom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02), te da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Prema tome, s obzirom da apelant u konkretnom slučaju nema svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, niti drugi zaštićeni status, te da u odnosu na predmetni stan, dakle, nije nosilac prava i interesa utemeljenih na relevantnim propisima, njegova obaveza da iseli iz takvog stana ne predstavlja lišavanje imovine koja je zaštićena u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, navodi apelacije da je osporenim rješenjem Okružnog povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju su inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-415/06 (Đ. S.) | Sudska praksa | Aktio