Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2080/07 (GP “Tom Cat”d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stečaj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2080/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2080/07, rješavajući apelaciju GP „Tom Cat” d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GP “Tom Cat”d.o.o. Tuzla, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-
Pž-07-000 075 od 17. maja 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GP “Tom Cat”d.o.o. Tuzla, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-
Pž-07-000 075 od 17. maja 2007. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. GP “Tom Cat”d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Kemal Sejfulović, advokat iz Tuzle, podnio je 16. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Pž-07-000 075 od 17. maja 2007. godine. Pored toga apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio zabranu provođenja rješenja broj St- 66/04 od 28. februara 2007. godine i otuđenja nekretnina Kerimu Pašiću iz Tuzle, do konačne odluke o apelaciji.
2. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je rješenjem broj St- 66/04 od 28. februara 2007. godine odredio da nekretnine stečajnog dužnika GP „Integra Inžinjering“ Tuzla, sa pravom raspolaganja na objektima i pravom korištenja zemljišta sa dijelom 1/1 ukupne površine 19.078 kvadratnih metara pripadaju kupcu Kerimu Pašiću iz Tuzle.
3. Rješavajući o žalbi apelanta na navedeno prvostepeno rješenje Kantonalni sud je donio rješenje broj 003-0-Pž-07-000 075 od 17. maja 2007. godine, kojim se žalbe ponuđača Kadrije Begić i apelanta odbijaju i prvostepeno rješenje potvrđuje.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da prema podacima iz spisa i datim razlozima u osporenom rješenju slijedi da je rješenjem Općinskog suda broj St-66/04 od 7. februara 2005. godine otvoren stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika, te da je imenovan stečajni upravnik. Na izvještajnom ročištu 13. aprila 2005. godine Skupština povjerilaca je izabrala Odbor povjerilaca, koji je na sjednici 26. septembra 2006. godine u cilju unovčavanja imovine stečajnog dužnika donio odluku o prodaji nespornih nepokretnosti stečajnog dužnika putem javnog nadmetanja, koje će se objaviti u dnevnom listu „Dnevni avaz“ putem zatvorenih koverti, uplatom depozita u iznosu 50.000,00 KM. Istovremeno određena je i komisija od tri člana koja će učestvovati u prodaji, a čiji članovi su istovremeno i članovi Odbora povjerilaca. Na sjednici Odbora povjerilaca 26. januara 2007. godine, nakon izvještaja stečajnog upravnika o prethodne dvije neuspjele prodaje predmetnih nepokretnosti, Odbor povjerilaca je donio jednoglasnu odluku da se stečajnom upravniku da mogućnost da putem neposredne pogodbe unovči imovinu stečajnog dužnika, s tim da cijena ispod koje se imovina ne može unovčiti iznosi 550.000,00 KM. Komisija je, nakon javnog oglasa, 15. februara 2007. godine izvršila otvaranje prispjelih ponuda, te konstatovala da se na oglas javilo šest ponuđača, s tim što su četiri ponuđača u roku iz oglasa dostavili kompletne prijave sa dokazom o uplati depozita, dok je ponuda apelanta kao ponuđača, prispjela tek 15. februara 2007. godine, prije otvaranja ponuda, a uplata depozita izvršena je 14. februara 2007. godine. Nakon izvještaja stečajnog upravnika o trećoj prodaji predmetnih nepokretnosti Odbor povjerilaca je većinom glasova za kupca sa najboljom ponuđenom cijenom proglasio Kerima Pašića.
5. Kantonalni sud u obrazloženju dalje navodi da su žalbeni navodi apelanta da Skupština povjerilaca i Odbor povjerilaca na izvještajnom ročištu nisu odredili način i uslove unovčavanja dužnikove imovine, te da je došlo do grube povrede odredaba čl. 84, 85. i 86. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), irelevantni su u situaciji kada se apelant ne može ni tretirati ponuđačem budući da nije ispunio uslove iz oglasa jer njegova prijava na oglas nije podnesena u roku iz oglasa (ponuda prispjela 15. februara 2007. godine, prije otvaranja ponuda, dok je rok za podnošenje bio 12. februar 2007. godine, uz dostavu dokaza o uplati sredstava na ime garancije), te da ni uplatu depozita nije izvršio u roku iz oglasa (uplata izvršena 14. februara 207. godine). Neovisno od toga, sud navodi da iz stanja spisa proizilazi da je izvještajno ročište održano 13. aprila 2005. godine da su prisutni povjerioci djelovali kao Skupština, te da je stečajni upravnik dao izvještaj o ekonomskom stanju dužnika. Tom prilikom Skupština je izabrala Odbor povjerilaca, te shodno prijedlogu Skupštine, na prvoj sjednici 28. aprila 2005. godine, Odbor povjerilaca je odlučio da se izvrši popis i procjena nekretnina dužnika radi prodaje, dok je na sjednici od 26. septembra 2006. godine, odlučeno da se unovčavanje nekretnina izvrši putem javnog nadmetanja koje će se objaviti u dnevnom listu „Dnevni avaz“ putem zatvorenih koverti, uplatom depozita u iznosu od 50.000,00 KM. Dakle, sud zaključuje da je Odbor povjerilaca nakon održanog izvještajnog ročišta donio Odluku o uvjetima i načinu prodaje predmetnih nepokretnosti, te da su stoga naprijed navedeni žalbeni razlozi apelanta neosnovani.
6. Kantonalni sud u obrazloženju dalje navodi da na doneseno rješenje ne mogu uticati ni žalbeni navodi apelanta o pravnoj valjanosti oglasa o javnom nadmetanju od 6. oktobra 2006. godine, 15. novembra 2006. godine i 31. januara 2007. godine, te da je Pašić Kerim predhodno odustao od svoje ponude, ali da je ponovo pozvan da povuče odustanak, iz razloga što se na prva dva oglasa apelant nije ni prijavio, dok je treće oglašavanje prodaje nekretnina provedeno u skladu sa odredbom člana 101. Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP), a da prema stanju spisa poizilazi da Pašić Kerim ne samo da nije odustao od svoje ponude, nego je u ostavljenom roku, kao najbolji ponuđač, uplatio iznos od 601.000,00 KM, koji je umanjen za uplaćeni depozit (zapisnik od 26. februara 2007. godine sa 17. sjednice Odbora povjrilaca). Na kraju, sud je zaključio da su svi žalbeni navodi apelanta irelevantni, prije svega iz razloga što apelant nije ispunio uslove iz oglasa u smislu blagovremenosti i najbolje ponude
7. Apelant se žali da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su u postupku unovčenja nekretnina stečajnog dužnika prekršene zakonske odredbe, jer je članom 102. stav 1. ZSP propisano da se nekretnine stečajnog dužnika unovčavaju po odredbama ZIP, pozivajući se konkretno na odredbu člana 84. ZIP, kojom je propisano da se prodaja nepokretnosti obavlja „putem usmenog javnog nadmetanja“. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je postupljeno proizvoljno tako što je prodaja izvršena pribavljanjem zatvorenih ponuda uz zahtjev, prvim oglasom na 50.000 KM kaucije, drugim od 40.000 KM i trećim od 10.000 KM, te da su tako upotrebljenom metodom unovčenja imovine stečajnog dužnika, nekretnine prodate za 601.000,00 KM i na taj način oštećeni povjerioci najmanje za 400.000,00 KM. Pozvajući se na odredbu člana 2. ZSP kojom je propisano da je cilj stečajnog postupka grupno namirenje povjerilaca stečajnog dužnika, apelant smatra da je u konkretnom slučaju, prizvoljnim ponašanjem stečajnih organa, došlo do zloupotrebe procesnih prava propisanih članom 9. Zakona o parničnom postupku. S obzirom da je članom 10. istog zakona propisano da je sud dužan onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku, apelant smatra da Kantonalni sud u konkretnom slučaju nije postupio po navedenoj odredbi, s obzirom da iz obrazloženja osporenog rješenja, proizilazi da Odbor povjerilaca ima pravo da određuje način i uslove unovčenja nekretnina stečajnog dužnika i da je Odbor povjerilaca „gospodar stečajnog postupka“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine
10. Ustavni sud konstatuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
11. S tim u vezi, budući da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da je u navedenom stečajnom postupku nad imovinom stečajnog dužnika GP „Integra Inžinjering“ Tuzla, apelant imao procesnu poziciju ponuđača, s obzirom da se javio na oglas o prodaji nekretnina stečajnog dužnika, da je prvostepeni sud u toku postupka, utvrdio da apelant nije ispunio uslove iz oglasa u smislu blagovremenosti i najbolje ponude, te da je nakon provedenog postupka donio rješenje kojim se nekretnine stečajnog dužnika dosuđuju kupcu Kerimu Pašiću. Nadalje, Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta, a na osnovu utrđenog činjeničnog stanja pred prvostepenim sudom, dao odgovor na sve bitne i relevantne žalbene navode apelanta, kao i ocjenu o primjeni materijalno-pravnih propisa od strane prvostepenog suda, te izveo pravni zaključak da se žalba apelanta odbija kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđuje. Za takav zaključak ovaj sud je dao jasne razloge i obrazloženje, pa Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost niti elemente koji bi ukazivali na osnovanost apelantove tvrdnje da osporena presuda ne ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije.
12. U odnosu na navode apelanta, da se nekretnine stečajnog dužnika unovčavaju po odredbama ZIP-a, Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju odluka o uslovima i načinu prodaje nekretnina stečajnog dužnika „Integra Inžinjering“, donesena shodno odredbi člana 101. stav 2. ZSP-u. Dakle, postupak je vođen po odredbama zakona koji predstavlja lex specialis, pa je neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe ZIP-a.
13. S obzirom na navedeno, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno raspravljati, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U odnosu na navode apelanta o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud konstatuje da odredba člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A, br. 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, odluka broj U-12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02). Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predmet sudskog postupka nije bila apelanova postojeća „imovina“, niti se može govoriti o „opravdanom očekivanju“, koje bi uživalo zaštitu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
15. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović