Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-826/06 (H. D.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-826/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP 826/06, rješavajući apelaciju Hakije Džaferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hakije Džaferovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-392/05 od 26. januara 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-386/04 od 6. januara 2005. godine i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-168/02 od 9. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hakija Džaferović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, koga zastupa Hajrudin Helić, advokat iz Gračanice, podnio je 13. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud), broj Rev-392/05 od 26. januara 2006. godine, presude Kantonalnog suda u u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-386/04 od 6. januara 2005. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-168/02 od 9. aprila 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-168/02 od 9. aprila 2004. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Agenije za privatizaciju Zeničko dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tuženih Seada Džaferovića, (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta kao drugotuženog i utvrđeno je da je Izjavom o jednostranom raskidu ugovora, broj 20-03-2347/00 od 24. oktobra 2000. godine, koju je dao tužitelj, raskinut ugovor o kupoprodaji predmeta tendera T 16-17 br – 20-03-972/00, od 5. aprila 2000. godine i Aneks tog ugovora broj 20-03-1775/00 od 10. jula 2000. godine, zaključeni između prodavca IP «Krivaja» Zavidovići i tuženih, koji je imao za predmet kupoprodaju ribnjaka «Kamenica» kod Zavidovića, koji je upisan na parcelama k.č. 116/2 i 117 u pl. br. 2028 k.o. 190 Kamenica, površine objekta 70 m2 i površine zemljišta 1.043 m2 za kupoprodajnu cijenu od 120 499, 00 KM i tuženi su obavezni da tužitelju naknade troškove postupka u iznosu 1.000,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudne naplate
3. Općinski sud je utvrdio da tuženi nisu ispunili ugovornu obavezu iz čl. 3. i 4. ugovora o kupoprodaji predmeta tendera kojim je propisano da su kupci dužni odmah nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora preuzeti sedam radnika prodavca IP «Krivaja» u radni odnos, radnicima obezbjediti ostvarivanje prava i obaveza utvrđenih radnim zakonodavstvom i kolektivnim ugovorom, a što je imalo za posljedicu da počev od 7. aprila 2000. godine radnici nisu imali uspostavljen radno-pravni status u skladu sa zakonom, niti su im isplaćivane plaće, uplaćivani doprinosi za zdravstveno i penziono osiguranje, porezi i ostale vrste naknada za rad, nego je angažman ovih radnika imao karakter tzv. «rada na crno» za koji im je plaćana naknada u vidu akontacije plate. Odbijen je kao neosnovan prigovor drugotuženog apelanta da nije mogao registrovati preduzeće i ispuniti ugovornu obavezu preuzimanja radnika u radni odnos jer od prodavca nije dobio projektnu dokumentaciju niti upotrebnu dozvolu. Uvidom u Zapisnik o primopredaji Ribnjaka «Kamenica» od 10. aprila 2000. godine utvrđeno je da je prvotuženi primio osnovna sredstva kao i sedam radnika prodavca kojima je u skladu sa kupoprodajnim ugovorom prestao radni odnos kod prodavca 7. aprila 2000. godine. Uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrđeno je da je prodavac drugotuženom apelantu dostavio kopiju situacije projekta «Ribnjak», te je utvrđeno da je rješenjem nadležnog organa broj 03/5-21-
5076/00 od 31. oktobra 2000. godine drugotuženom odobreno osnivanje samostalne radnje u vidu dopunske djelatnosti pod nazivom Samostalna radnja za uzgoj ribe »Ribogojilište» Kamenica sa početkom rada od 15. novembra 2000. godine. Općinski sud je istakao da ovakvo rješenje drugotuženi ne bi mogao dobiti bez građevinske i upotrebne dozvole. Saslušanjem kao svjedoka radnika koji su prema odredbama kupoprodajnog ugovora trebali biti preuzeti na rad kod tuženih utvrđeno je da im je nuđeno da potpišu ugovor o radu krajem 2001. godine, a ne od 1. aprila 2000. godine, kad su faktički prešli na rad kod tuženih, što su oni odbili jer ne bi imali povezan radni staž i uplatu doprinosa za taj period. Također, Općinski sud je ukazao da se svi neriješeni međusobni odnosi između tuženih, kao ortaka prema ugovoru o ortakluku koji su zaključili 20. januara 2000. godine povodom kupovine ribnjaka, ne smiju reflektovati na drugu ugovornu stranu, tj. na prodavca, jer su bili obavezni preuzeti njegovih sedam radnika. Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je ocijenio da je predmetni kupoprodajni ugovor po svojoj pravnoj prirodi fiksni ugovor, pošto je rok za ispunjenje ugovora unaprijed određen i fiksan, a to je preuzimanje radnika i uspostava njihovog radno pravnog statusa odmah po potpisivanju ugovora, što ima značenje bitnog elementa ugovora, pa neispunjenjem bitnog elementa ugovora u određenom roku, u smislu odredbe člana 125 stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (udaljnjem tekstu: ZOO), ugovor se raskida po samom zakonu. Stoga je Općinski sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio da je predmetni kupoprodajni ugovor raskinut Izjavom o jednostranom raskidu ugovora koju je dao tužitelj.
4. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud na osnovu analize i ocjene izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak da u konkretnom slučaju tuženi svoju obavezu iz čl. 3. i 4. ugovora nisu izvršili, uz okolnost da izvršenje te obaveze u ugovorenom roku predstavlja bitni sastojak ugovora, te da je predmetni ugovor raskinut po samom zakonu saglasno odredbi člana 125. stav 1. ZOO.
5. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-392/05 od 26. januara 2006. godine, odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-386/04 od 6. januara 2005. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na nedvojben način utvrdili da tuženi kao kupci ribnjaka «Kamenica» kao dijela IP »Krivaja» nisu ispunili svoju obavezu iz sklopljenog ugovora o prodaji prema čl. 3. i 4. kupoprodajnog ugovora time što nisu uposlili sedam radnika preduzeća «Krivaja», a što su se obavezali učiniti odmah po potpisivanju ugovora, te su pravilno odlučili kada su usvojili tužbeni zahtjev protiv prvotuženog i apelanta kao drugotuženog.
6. Apelant navodi da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju događaja vezano za kupovinu ribnjaka i sporni odnos između njega i prvotuženog, koji su sklopili ugovor o ortakluku, analizirajući osporene odluke i postupak pred redovnim sudovima, za koje tvrdi da su zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da su Vrhovni sud i nižestepeni sudovi pogrešno utvrdili da je sporni ugovor o kupoprodaji prestao da važi po sili zakona, te ponavlja navode koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, da je bio spriječen da izvrši svoje ugovorne obaveze i registruje preduzeće jer nije dobio potrebnu dokumentaciju od prodavca za registrovanje preduzeća, odnosno da su razlozi za neispunjenje ugovorne obaveze na strani tužitelja, a ne apelanta.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane sudova koji su donijeli osporene odluke. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda koju je prihvatio i Ustavni sud, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te da su u obrazloženju svoje odluke naveli detaljne razloge za činjenice i pravne zaključke. Iz utvrđenja redovnih sudova nesporno je da je tuženi apelant zajedno sa prvotuženim, s kojim je sklopio ugovor o ortakluku, preuzeo ugovornu obavezu da odmah po potpisivanju kupoprodajnog ugovora preuzme sedam radnika prodavca, što nije učinio, nije uspostavio radno pravni status radnika u skladu sa zakonom, nego ih je akontativno plaćao za faktički obavljen rad «na crno». Nadalje, nasuprot navodima apelacije, koje je apelant isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima, redovni sudovi su utvrdili na osnovu provedenih dokaza da je tužitelj dostavio apelantu svu relevantnu dokumentaciju za registrovanje preduzeća, odnosno za ispunjenje svoje ugovorne obaveze o preuzimanju radnika u radni odnos. Prema tome, nasuprot navodima apelacije utvrđeno je da odgovornost zbog neispunjenja bitnog elementa ugovora u ugovorenom roku snosi apelant zajedno sa prvotuženim, a ne tužitelj.
11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da u apelantovom slučaju sudovi u tri instance, na osnovu provedenih dokaza, dali jasna obrazloženja svojih odluka, pri čemu su iscrpno obrazložili zašto navodi i dokazi apelanta ne mogu uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ovo tim prije što u postupku pred redovnim sudovima apelant nije uspio dokazati da nije njegova odgovornost što u ugovorenom roku nije ispunio bitan uslov iz ugovora
12. Na osnovu izloženog, a budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant također navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. U pogledu ovih navoda apelanta, Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelacije o kršenju prava na imovinu odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa, o čemu je Ustavni sud već dao svoju ocjenu u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović