Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1069/06 (N. T.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na rad
  • Radni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1069/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1069/06, rješavajući apelaciju Novare Tulić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Novare Tulić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-264/05 od 14. februara 2006. godine i presude Kantonalnog suda u

Bihaću, broj Rsž-122/04 od 22. novembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.a) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Novare Tulić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-264/05 od 14. februara 2006. godine i presude Kantonalnog suda u

Bihaću, broj Rsž-122/04 od 22. novembra 2004. godine, u odnosu na čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

OBRAZLOŽENJE

1. Novara Tulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanske Krupe, podnijela je 6. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-264/05 od 14. februara 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj-Rsž-122/04 od 22. novembra 2004. godine.

2. Apelantica je bila radnik Policijske uprave Bosanska Krupa na poslovima referenta za materijalno-finasijske poslove od 1. maja 1971. godine pa do 15. novembra 1993. godine, kad je zbog ratnih dejstava napustila Bosansku Krupu.

3. Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH Sarajevo, broj 09/4-120-4-302 od 7. aprila 1994. godine apelantici je prestao radni odnos od 15. novembra 1993. godine, zbog nejavljanja na posao duže od pet dana uzastopno.

4. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) utvrđeno je da je rješenje MUP-a RBiH Sarajevo, kao pravnog prednika tuženog poslodavca, broj 09/4-120-4-302 od 7. aprila 1994. godine, o prestanku radnog odnosa apelantici, nezakonito i obavezan je Unsko-sanski kanton Ministarstvo unutrašnjih poslova Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi), da apelanticu vrati na posao i da na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za vremenski period od 1. januara 1996. godine do 31. decembra 2001. godine isplati ukupan iznos od 23.878,02 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 948,00 KM sve u roku osam dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju prvostepene presude se, između ostalog, odbija prigovor neblagovremenosti tužbe uz obrazloženje da apelantica rješenje pravnog prednika tuženog o prestanku radnog odnosa nije primila sve do kraja 1996. godine, te da je ovo rješenje dobila tek na vlastito insistiranje kod tuženog. Dalje se navodi da je tužba podnijeta 14. januara 2002. godine, «ne krivnjom apelantice već nezakonitim ponašanjem tuženog». Prvostepeni sud je zaključio da je stalnim obećanjima tuženog poslodavca da će biti vraćena na posao apelantica bila dovedena u zabludu, čime je propustila rok za tužbu, pa je prvostepeni sud zaključio da je tužba blagovremeno podnesena i da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Presudom Kantonalnog suda, broj Rsž-122/04 od 22. novembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Rev-264/05 od 14. februara 2006. godine, uvažena je žalba tuženog i presuda Općinskog suda je ukinuta u dijelu kojim je poništeno rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantice i naloženo tuženom vraćanje apelantice na posao i u tom dijelu tužba je odbačena. U ostalom dijelu prvostepena presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen.

6. U obazloženju presude Kantonalnog suda se ističe da je ispitujući pobijanu odluku, navode žalbe i stanje spisa taj sud utvrdio da je Općinski sud donio pobijanu odluku na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, koje prihvata i taj sud, ali na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ», broj 60/89) koji je primjenjen u konkretnoj pravnoj stvari, a kojom je propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u roku od narednih 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Stoga je Kantonalni sud ukazao na pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tužba podnesena blagovremeno, imajući u vidu nesporne činjenice da je apelantica rješenje o prestanku radnog odnosa primila krajem 1996. godine, a tužbu sudu podnijela 14. januara 2002. godine. Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije mogao uopće raspravljati u toj pravnoj stvari prije nego što je prethodnim ispitivanjem tužbe u smislu odredbe člana 263. tada važećeg ZPP-a ispitao da li postoje procesne pretpostavke za postupanje po tužbi, jer se ovdje radi o zakonom propisanom roku za podnošenje tužbe, koji je prekluzivan i ne postoji mogućnost bilo kojim radnjama parničnih stanaka ovaj rok produžiti. Dalje se navodi da je prema odredbama člana 263. stav 1. tada važećeg ZPP-a prvostepeni sud bio dužan donijeti rješenje kojim bi odbacio tužbu kao neblagovremenu jer apelantica sudsku zaštitu nije tražila u roku od 45 dana od prijema rješenja kojim je povrijeđeno njeno pravo. Iz tih razloga prvostepena presuda je u ovom dijelu ukinuta i tužba odbačena. Polazeći od činjenice da tužbeni zahtjev za plaćanje naknade štete po osnovu neostvarenih plata direktno zavisi od poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, odnosno od ostvarivanja zaštite povrijeđenog prava, to je u dijelu u kojem je prvostepeni sud dosudio apelantici naknadu štete zbog neisplaćenih plata, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.

7. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da neosnovano apelantica prigovara da je od strane drugostepenog suda pogrešno primjenjena odredba člana 83 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Posebno se ukazuje da je datum prestanka radnog odnosa, kao i datum prijema rješenja o prestanku radnog odnosa utvrđen od strane prvostepenog suda i takvo utvrđeno činjenično stanje je prihvaćeno od strane drugostepenog suda, a koje činjenično stanje vezuje revizijski sud i isto se ne može revizijom pobijati. Iz tih razloga, pri takvom činjeničnom utvrđenju, Vrhovni sud je ocjenio da je primjena člana 83 navedenog zakona pravilna, te da je ispravan zaključak drugostepenog suda da se prvostepni sud nije mogao upuštati u raspravljanje o tužbenom zahtjevu, jer nisu postojale procesno pravne pretpostavke za postupanje po tužbi, s obzirom da su rokovi iz odredbe člana 83 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa prekluzivne naravi i obavezuju sud da na njih pazi po službenoj dužnosti.

8. Apelantica smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud proizvoljno primjenili odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa. Tvrdi da rješenje tuženog poslodavca nikad nije ni primila i da su drugostepeni i revizijski sud pogrešno zaključili da je prekršila prekluzivni rok, pa da je zato njena tužba neblagovremena, odnosno neosnovana. Iz navedenog proizilazi da se apelantica žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također apelantica smatra da je pobijanim odlukama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno njeno pravo na život zagarantovano članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Evropske konvencije i pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stava 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glase: « 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno». «4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelanticinim navodima da joj je povrijeđeno pravo na život, Ustavni sud ukazuje da osim paušalnog navoda o postojanju povrede ovog ustavnog prava apelantica ne nudi bilo kakve činjenice i dokaze kojim bi potvrdila ovaj navod, niti se iz ostalih navoda apelacije može na bilo koji način zaključiti da pobijane sudske odluke otvaraju pitanja kršenja navedenog prava zaštićenog članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Evropske konvencije, pa su ovi navodi očigleno (prima facie) neosnovani.

12. U odnosu na navodnu povredu prava na pravično suđenje, polazeći od toga da je u konkretnom slučaju predmet postupka radno-pravni spor između apelantice kao zaposlenice organa javne vlasti i tuženog poslodavca, potrebno je najprije odrediti da li ovaj spor spada u djelokrug zaštite člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Pellegrin protiv Francuske Evropski sud za ljudska prava, s ciljem definiranja kriterija za određivanje potpadaju li sporovi između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava pod djelokrug zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ustanovio funkcionalni kriterij, zasnovan na prirodi zaposlenikovih dužnosti i obaveza. Pri tome je usvojen restriktivni princip, u skladu s ciljem i svrhom Evropske konvencije, kako bi bilo što manje izuzetaka isključenih iz djelokruga ovog člana. Prema tome, u svakom pojedinom slučaju potrebno je procijeniti sadrži li funkcija koju obavlja javni službenik dio državnog suvereniteta, odnosno je li taj službenik odgovoran za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti i u kojoj mjeri njegova funkcija sadrži funkciju državnog suvereniteta. Ustavni sud konstatuje da je apelantica kao zaposlenica organa javne vlasti, bila raspoređena na poslove i radne zadatke referenta za materijalno-finansijske poslove i nije obnašala javnu funkciju koja sadrži značajna obilježja državnog suvereniteta, pa je stoga u sporu za zaštitu prava iz radnog odnosa uživala zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. U konkretnom slučaju suština navoda apelacije o povredi prava na pravično suđenje se svodi na tvrdnju apelantice da su drugostepeni i revizijski sud pogrešno primjenili procesno i materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud ističe da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivne pravne lijekove i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava» (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).

14. Vrhovni sud i Kantonalni sud su jasno i argumentovano obrazložili svoje zaključke izvedene iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom. Ovi su sudovi ocjenili da je tužbeni zahtjev apelantice za poništenje akta tuženog poslodavca i vraćanje na posao nedopušten zbog neblagovremenosti, jer je podnijet nakon isteka prekluzivnog roka od 45 dana, a koji je propisan u članu 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Kantonalni sud je ukazao na to da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je osporeni akt poslodavca apelantica primila krajem 1996. godine, a tužbu podnijela 14. januara 2002. godine, pa je zato dio prvostepene presude, kojim su ovi tužbeni zahtjevi bili usvojeni, ukinut i tužba je u tom dijelu odbačena, a preostali dio prvostepene presude, kojim je apelantici dosuđena naknada zbog neisplaćenih plata i ostalih prinadležnosti preinačen je i tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, uz obrazloženje da osnovanost ovog tužbenog zahtjeva direktno zavisi od zakonitosti prestanka radnog odnosa apelantice, o čemu apelantica nije blagovremeno ostvarila sudsku zaštitu i izdejstvovala sudsku presudu. Ustavni sud zapaža da je apelanticin navod da pogrešno zaključuju Kantonalni i Vrhovni sud da je tužbu podnijela po isteku prekluzivnog roka jer pobijano rješenje poslodavca o prestanku radnog odnosa nikad nije ni primila neargumentovan i suprotan činjeničnom stanju utvrđenom od strane prvostepenog suda, da je rješenje o prestanku radnog odnosa primila «krajem 1996. godine», a što nije ni osporavala u postupku pred redovnim sudovima, pa je i Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude ovu činjenicu okarakterisao kao nespornu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da ne postoji bilo šta što bi ukazivalo da su sudovi propustili obrazložiti osporene presude ili da su ta obrazloženja proizvoljna, a naročito da je pogrešno primijenjen materijalni propis. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelantice pobijanim odlukama ne postavlja, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

15. Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Apelantica nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje navedenih ustavnih prava, zbog čega, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

16. Apelantica je također navela da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na rad iz čl. 6. i

7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka

8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1996. godine), gdje je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada. Uživanje ovog prava bez diskriminacije je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelantica ne navodi da je diskriminirana u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelantica predočila, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1069/06 (N. T.) | Sudska praksa | Aktio