Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1160/06 (JKP «Gradska groblja» Visoko)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očekivana imovina
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1160/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1160/06, rješavajući apelaciju JKP «Gradska groblja» Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JKP «Gradska groblja» Visoko podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-605/04 od 22. novembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Pž-253/03 od 9. decembra 2003.

godine i presude Općinskog suda u Visokom, broj Ps-34/02 od 13.

marta 2003. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JKP «Gradska groblja» Visoko podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-605/04 od 22. novembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Pž-253/03 od 9. decembra 2003.

godine i presude Općinskog suda u Visokom, broj Ps-34/02 od 13.

marta 2003. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. JKP «Gradska groblja» Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Amra Gurda, advokatica iz Sarajeva, podnio je, 14. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-605/04 od 22. novembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-253/03 od 9. decembra 2003. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-34/02 od 13. marta 2003. godine.

2. Krajem decembra 1999. godine općinu Visoko je zahvatila elementarna nepogoda, proglašeno je vanredno stanje zbog snježnih padavina koje su dostigle visinu 1,50 m i paralisale privredne i društvene aktvnosti. Općina Visoko je izdala Naredbu, broj 01/8-888-30/99 od 20. decembra 1999. godine, kojom je naređeno svim preduzećima na području općine Visoko čišćenje snijega u krugu preduzeća, kao i prilaznih puteva preduzeća., te da su obavezni angažovati sva raspoloživa materijalno-tehnička sredstva u preduzeću.

3. Apelant, koji je lociran na području općine Visoko, postupio je po navedenoj Naredbi, te izvršio radove čišćenja, razgrtanja, odvoza snijega u periodu od 5. do 31. januara 2000. godine.

4. Apelant je 3. oktobra 2001. godine podnio tužbu protiv Općine Visoko (u daljnjem tekstu: tužena) radi duga, a prema ispostavljenoj fakturi broj 19-37/00 od 8. februara 2000. godine, za izvršenje usluge čišćenja, razgrtanja i odvoz snijega, na iznos od 62.122,50 KM, sve sa zakonskom kamatom uz naknadu troškova postupka.

5. Presudom Općinskog suda, broj Ps-34/02 od 13. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Pž-253/03 od 9. decembra 2003. godine tužbeni zahtjev apelanta je odbijen i obavezan je da sam snosi troškove postupka.

6. U obrazloženju prvostepene presude se ukazuje na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od elementarnih nepogoda («Službeni list BiH», br. 40/90 i 20/95), te se ističe da je apelant kao preduzeće koje se nalazi na području tužene u skladu sa članom 21. navedenog zakona imao obavezu da sva svoja sredstva stavi na raspolaganje radi zaštite od nepogoda, a što je apelant i učinio. Apelant je u skladu sa članom 78. navedenog zakona imao pravo na naknadu plate angažovanim radnicima u preduzeću, kao i u skladu s članom 80. navedenog zakona naknadu štete nastale na stvarima koja su korištena u poslovima provođenja mjera zaštite od nepogode. Međutim, ukazano je da je, u smislu člana 82. pomenutog zakona, apelant bio obavezan da podnese takav zahtjev u roku od šest mjeseci od dana prestanka učešća u zaštiti ili predaje sredstava. Kako je apelant prestao učestvovati u zaštiti 31. januara 2000. godine, kako je navedeno u ispostavljenoj fakturi, to je rok od šest mjeseci istekao 31. jula 2000. godine. U smislu člana 82. stav 5. pomenutog zakona, apelant je imao mogućnost, ukoliko ne bi postigao sporazum o naknadi, da u roku od 30 dana podnese tužbu nadležnom sudu za utvrđivanje visine naknade, što znači da je taj rok istekao 31. avgusta 2000. godine. Dalje se navodi da je iz sporne fakture vidljivo da apelant nije fakturisao naknadu kako je propisano navedenim zakonom, dakle nije potraživao naknadu eventualno nastale štete na materijalnotehničkim sredstvima korištenim za otklanjanje elementarne nepogode, već tržišnu vrijednost izvršenih usluga čišćenja. Imajući u vidu da apelant nema ugovor s tuženom oko navedenih radova, a u obrazloženju tužbe se poziva na Naredbu tužene o otklanjanju posljedica elementarne nepogode, ocjenjeno je da apelantu shodno Zakonu o zaštiti od elementarnih nepogoda ne pripada pravo na isplatu navedenog potraživanja, jer isto nije zasnovano na navedenom zakonu, a niti po ugovoru sa tuženom, pa je tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.

7. U obrazloženju drugostepene presude odbijeni su žalbeni navodi apelanta da je sud u toku prvostepenog postupka propustio da utvrdi postojanje ugovora između apelanta i tužene za čišćenje snijega, te da je nepravilno utvređeno činjenično stanje bilo osnova za nepravilnu primjenu materijalnog prava. Ukazano je da apelant u toku cijelog postupka, a i u žalbi ne daje nikakve dokaze koji bi upućivali da je između tužitelja i tužene zaključen ugovor za obavljanje poslova, makar i usmeni, mada se radi o pravnim licima, koja po redovnom toku stvari zaključuju pismene ugovore. Iz samog zapisnika o posljednjem ročištu za glavnu raspravu se vidi da apelant nije imao nikakvih novih dokaznih prijedloga, odnosno da je odustao od izvođenja dokaza na okolnost postojanja ugovora, koji je predložio podneskom od 18. septembra 2002. godine. Dalje se ističe da se apelant pogrešno poziva da je odbijen sa zahtjevom jer je zakasnio sa podnošenjem tužbenog zahtjeva po članu 78. Zakona o zaštiti od elementarnih nepogoda, iako tužena nije isticala prigovor zastare, a sud se treba obazirati na zastarjelost ako se dužnik na nju poziva. Ukazano je da je u konkretnom slučaju u pitanju prekluzivan rok, na koje sud pazi bez obzira da li se stranka na isti poziva ili ne. Stoga je zaključeno da činjenično stanje nije nepotpuno utvrđeno, niti je materijalno pravo povrijeđeno. Zaključeno je da je pravilno postupio prvostepeni sud odbijajući tužbeni zahtjev apelanta, te je navedeno da obrazloženje prvostepene presude prihvata i drugostepeni sud.

8. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju. Vrhovni sud je presudom, broj Rev- 605/04 od 22. novembra 2005. godine, reviziju odbio, te se umjesto posebnog obrazloženja primjenom člana 376. ranijeg ZPP pozvao na razloge drugostepene presude.

9. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je između njega i tužene uspostavljen obligaciono-pravni odnos, jer je apelant izvršio usluge za potrebe tužene, a ova je iste potvrdila potpisujući njegove radne naloge, te smatra da je imao pravni osnov za podnošenje tužbe, iako između njega i tužene nije zaključen formalni ugovor o pružanju usluga čišćenja, razgrtanja i odvoženja snijega. Stoga smatra da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom materijalnog prava odbili njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan i time povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što odredbe čl. 21, 78. i 82. Zakona o zaštiti od elementarnih nepogoda, koje su primjenjene u konkretnom slučaju, narušavaju princip proporcionalnosti između zahtjeva za poštivanjem javnog interesa i zahtjeva za obezbjeđenje individualnih prava. Smatra da se primjenom navedenih odredbi nameće pretjeran teret na apelanta, jer mu je odbijen zahtjev za isplatu naknade za usluge koje je izvršio, čime je došlo do umanjenja njegove imovine bez valjanog pravnog osnova.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana

11. U fazi ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud, prvenstveno, treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da su redovni sudovi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo i time povrijedili njegovo pravo na pravičan postupak.

13. Praksa Evropskog suda i Ustavnog suda ukazuje da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

14. U konkretnom slučaju, sudovi su nakon provedenog dokaznog postupka, donijeli odluku kojom su odbili apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu naknade za izvršene radove. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu apelantovih prigovora. Redovni sudovi su dovoljno jasno i precizno obrazložili zašto su odbili apelantov tužbeni zahtjev, ukazujući da se na konkretnu pravnu situaciju imaju primjeniti odredbe Zakona o zaštiti od elementarnih nepogoda, te da je apelant propustio prekluzivne rokove iz navedenog zakona za traženje sudske zaštite. Također su ukazali da apelant nije ispostavio fakturu za naknadu na koju po tom zakonu ima pravo, nego je ispostavio fakturu po tržišnim cijenama za usluge koje nije dokazao da predstavljaju ugovorni, obligaciono-pravni odnos sa tuženom, pa je iz tih razloga njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

15. Apelant nije uspio pred redovnim sudovima na tri sudske instance dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva, iako mu je bilo omogućeno da učestvuje u postupku i bio je zastupan od strane advokata, te je imao profesionalnu pomoć. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta pobijanim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev», tj. ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

16. Apelant se žali na presude redovnih sudova, smatrajući da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, obzirom da mu je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti radova čišćenja i odvoza snijega, čime je, kako smatra, došlo do umanjenja njegove imovine. U odnosu na navedene apelantove navode, Ustavni sud konstatuje da odredba člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu i vlasništvo, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanja imovine u budućnosti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marcx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U-37/00, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02).

17. S obzirom da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelant postupao shodno Zakonu o zaštiti od elementarnih nepogoda, te da ovim zakonom nije propisano pravo na isplatu tržišne vrijednosti izvedenih radova na otklanjanju posljedica elementarne nepogode, redovni sudovi su utvrdili da apelantovo potraživanje nije zasnovano na navedenom zakonu, a niti po ugovoru sa tuženom, što znači da imovina koju je apelant očekivao da će dobiti na ime naknade tržišne vrijednosti izvršenih radova čišćenja i odvoza snijega u predmetnom postupku nije stečena po sili zakona i ne predstavlja postojeću apelantovu imovinu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je, stoga, apelacija u pogledu prava na imovinu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18.,U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1160/06 (JKP «Gradska groblja» Visoko) | Sudska praksa | Aktio