Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2137/07 («Kreator» d.o.o. Sokolac)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

  • Mjera obezbjeđenja
  • Banka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2137/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2137/07, rješavajući apelaciju «Kreator» d.o.o. Sokolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Kreator» d.o.o.

Sokolac podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 014-0-Pž-07-000060 od 11. jula 2007. godine, i rješenja Osnovnog suda u Sokocu, broj 089-0-Ps-06-000252 od 9.

maja 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. «Kreator» d.o.o. Sokolac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je, 20. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-Pž-06-000060 od 11. jula 2007. godine, i rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 089-0-Ps-06-000252 od 9. maja 2007. godine. Apelant je, također, postavio i zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje dejstva osporenog rješenja Osnovnog suda, broj 089-0-Ps-06-000252 od 9. maja 2007. godine, do okončanja postupka po apelaciji. Apelant je istakao da su donošenjem osporenih rješenja NLB «Razvojnoj banci» AD Banja Luka otvorene mogućnosti za aktiviranje svih sredstava kojima je obezbijeđena isplata kredita po ugovoru o kratkoročnom kreditu od 24. februara 2006. godine i pored toga što navedena banka još uvijek apelantu nije plasirala sva kreditna sredstva, koja su mu predmetnim ugovorom odobrena, što predstavlja realnu opasnost da apelant pretrpi štetu u statusnom, finansijskom i privrednom smislu.

2. Iz navoda apelacije i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu proizlazi da se pred Osnovnim sudom vodi parnični postupak, broj 089-0-Ps-06-000252, u predmetu po tužbi apelanta protiv NLB «Razvojna banka» AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena). U toku trajanja ovog postupka apelant je predložio Osnovnom sudu da donese mjeru obezbjeđenja tako da odloži apelantu obavezu isplate svih kreditnih anuiteta i kamata iz ugovora o kratkoročnom kreditu, a koje dospiju u vrijeme trajanja tog parničnog postupka, te da se do momenta donošenja rješenja o obezbjeđenju donese privremena mjera obezbjeđenja. Osnovni sud je rješenjem, broj 089-0-Ps-06-000252 od 6. oktobra 2006. godine, odredio privremenu mjeru obezbjeđenja, pa je rješenje o tome dostavio tuženom na odgovor. Nakon što je tuženi dostavio odgovor na ovu privremenu mjeru, Osnovni sud je održao raspravu po ovom pitanju, pa je novim rješenjem, broj 089-0-Ps-06-000252 od 25. oktobra 2006. godine, odredio da apelant, kao predlagač mjere obezbjeđenja, plati jemstvo u iznosu od 2.200.000 Eura za štetu koja bi tuženom mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere obezbjeđenja koju je apelant predložio, a na osnovu člana

269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, osporenim rješenjem Osnovni sud je odredio da će, ukoliko apelant ne položi jemstvo u ostavljenom roku, njegov prijedlog za donošenje mjere obezbjeđenja biti odbijen.

3. Apelant je protiv ovog rješenja o plaćanju jemstva izjavio žalbu, koju je Okružni sud, rješenjem, broj 014-0-Pž-06-000114 od 14. novembra 2006. godine, odbacio kao nedozvoljenu. Naime, Okružni sud je naveo da je članom 269. stav 2. ZPP predviđeno da će sud odrediti mjeru obezbjeđenja samo ako predlagač obezbjeđenja, u roku koji odredi sud, plati jemstvo za štetu koja bi protivniku obezbjeđenja mogla nastati određivanjem i provođenjem mjere obezbjeđenja. Dakle, davanje jemstva je uslov za određivanje mjere obezbjeđenja, pa je sud pravilno rješenjem naložio apelantu da kao predlagač mjere obezbjeđenja plati jemstvo, nakon čega bi tek mogla biti određena mjera obezbjeđenja. Imajući ovo u vidu, Okružni sud je ocijenio da se osporeno prvostepeno rješenje o plaćanju jemstva smatra rješenjem o upravljanju postupkom u smislu člana 109. stav 2. ZPP, a protiv rješenja o upravljanju postupkom nije dozvoljena žalba. U prilog ovome, Okružni sud navodi i da nakon proteka roka koji je sud odredio za plaćanje jemstva, sud mora ili donijeti mjeru obezbjeđenja ili odbiti prijedlog predlagača. Stoga, bez obzira što je apelantu u osporenom rješenju data pravna pouka o mogućnosti izjavljivanja žalbe, žalba je po zakonu nedozvoljena.

4. Apelant je protiv drugostepenog rješenja izjavio reviziju koju je Vrhovni sud, rješenjem broj 118-0-Rev-07-000136 od 19. aprila 2007. godine, odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju ovog rješenja, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 254. ZPP, navodeći da postupak u kojem se može izjaviti revizija protiv rješenja podrazumijeva građansko-pravni spor u kojem postoji određen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog. Međutim, u konkretnom slučaju apelant je tražio donošenje mjere obezbjeđenja, a rješenjima koja osporava ne odlučuje se o glavnoj stvari, tj. tužbenom zahtjevu. Zato, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeno rješenje koje apelant revizijom pobija nema karakter rješenja iz člana 254. ZPP, odnosno rješenja protiv kojeg je revizija dozvoljena. Također, Vrhovni sud je naglasio da pobijanim rješenjem o plaćanju jemstva, donesenim u postupku koji se vodi po prijedlogu za određivanje mjere obezbjeđenja, nije okončan ni taj postupak, jer rješenje o plaćanju jemstva predstavlja samo jednu fazu u postupku koji prethodi donošenju rješenja o određivanju mjere obezbjeđenja. Vrhovni sud navodi da bi tek rješenje Osnovnog suda o određivanju ili odbijanju mjere obezbjeđenja imalo karakter rješenja kojim se postupak za određivanje mjere obezbjeđenja završava, pa bi protiv njega bila dozvoljena žalba, ali ne i vanredni pravni lijek, s obzirom da prema članu 279. stav 3. ZPP rješenje o određivanju mjere obezbjeđenja ima učinak rješenja o izvršenju, protiv kojeg nije dozvoljena revizija prema članu 14. Zakona o izvršnom postupku.

5. Osnovni sud je osporenim rješenjem, broj 089-0-Ps-06-000252 od 9. maja 2007. godine, odbio prijedlog apelanta za određivanje mjere obezbjeđenja zbog nedostavljanja dokaza o polaganju novčanih sredstava na depozit suda, kao jemstva za eventualnu štetu koja bi protivniku obezbejeđanja (tužena) mogla nastati određivanjem i sprovođenjem predloženih mjera obezbejeđenja, i ukinuto je rješenje istog suda, broj 089-0-Ps-06-000252 od 6. oktobra 2006. godine, kojim je bila određena privremena mjera obezbjeđenja.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja Okružni sud je donio osporeno rješenje, broj 014-0-Pž-07000060 od 11. jula 2007. godine, kojim se žalba apelanta odbija kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđuje. U obrazloženju je navedeno da iz stanja spisa proizilazi da je prvpstepeni sud pobijano rješenje donio iz razloga što apelant nije položio jemstvo koje mu je prvostepeni sud odredio svojim rješenjem, broj 089-0-Ps-06-000252 od 25. oktobra 2006. godine. Sud se pozvao na odredbu člana 269. stav 2. ZPP, dodajući da je stavom 3. istog člana propisano da su Bosna i Hercegovina, njeni entiteti, Brčko Distrikt, kantoni, grad i opštine izuzeti od obaveze iz stava 2. ovog člana. Dalje se navodi da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud naložio apelantu da položi jemstvo, što predstavlja jedan od opštih uslova za određivanje mjere osiguranja, pa kako apelant nesporno nije položio jemstvo koje mu je određeno, to je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je donio rješenje kojim je odbio prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja i shodno odredbi člana 278. stav 3. ZPP ukinuo rješenje kojim je bila određena privremena mjera obezbjeđenja.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe smatra da je povrijeđen član VII stav 1. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je suština njegove žalbe u isticanju nezakonitosti određivanja jemstva u Eurima, kojim je apelant ustvari tehnički bio onemogućen da ga ispuni, čak i da je imao mogućnost da ga položi. Pored toga Osnovni sud je određivanjem jemstva u Eurima povrijedio propise Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, kojima je određena konvertibilna marka kao jedino sredstvo plaćanja u BiH, a time i član VII stav 1. Ustava BiH, po kojem je Centralna banka BiH jedina emisiona banka. Pored toga apelant smatra da nije bilo opravdano određivati jemstvo u bilo kom vidu, pogotovo što je kredit bio obezbijeđen hipotekom i drugim sredstvima obezbjeđenja. Apelant se dalje žali da sudovi u žalbenom postupku nisu razmotrili sve navode njegovih žalbi.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...]»

9. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni postupak koji je rezultirao osporenim rješenjima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava i na vlastitu jurisprudenciju prema kojoj se član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje samo na «spor» o «građanskim pravima i obavezama» priznatim u domaćem zakonodavstvu, ali ne garantuje određen sadržaj tih «građanskih prava i obaveza» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marković protiv Italije, presuda od 14. decembra 2006. godine, aplikacija broj 1398/03), niti se tumačenjem člana 6. Evropske konvencije mogu kreirati nova, suštinska «građanska prava» koja nemaju pravnog osnova u pozitivnim propisima države (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

10. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima je odbijen njegov prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja, zbog toga što nije na depozit suda položio jemstvo kao uslov za donošenje mjere obezbjeđenja koju je tražio. U ovom postupku, koji je prethodio postupku pred Ustavnim sudom i koji je okončan pobijanim rješenjima, sudovi nisu utvrđivali bilo kakve činjenice koje bi se ticale apelantovog tužbenog zahtjeva o kojem teče parnica, niti su sudovi odlučivali o postojećim ili novim građanskim pravima apelanta. Ustavni sud smatra da je Osnovni sud osporenim rješenjem samo rješavao procesna pitanja, tj. ostvarivao procesne pretpostavke za odlučivanje o mjeri obezbjeđenja koju je apelant tražio, ne odlučujući pri tome o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, odnosno o apelantovim građanskim pravima o kojima će sud odlučiti u parnici koja je u toku. Stoga, Ustavni sud smatra da, u okolnostima kada osporenim rješenjima nije odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama, već su rješavana proceduralna pitanja u postupku za određivanje privremene mjere osiguranja, taj postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda, broj U-63/01).

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2137/07 («Kreator» d.o.o. Sokolac) | Sudska praksa | Aktio