Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1290/06 (R. Š. i M. T.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravo na imovinu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1290/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1290/06, rješavajući apelaciju Radojke Šegrt i Mirjane Tomašević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radojke Šegrt i Mirjane Tomašević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-274/05 od 16. februara 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-115/04 od 16. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radojka Šegrt i Mirjana Tomašević (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Trebinja, podnijele su, 3. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-274/05 od 16. februara 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-115/04 od 16. marta 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-115/04 od 16. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj Gž-274/05 od 16. februara 2006. godine, apelantice su odbijene sa tužbenim zahtjevom kojim su tražile da se poništi i utvrdi da ne proizvodi pravno dejstvo saglasnost radnika AD «Borac» Preduzeće za trgovinu i ugostiteljstvo Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi), bez broja i datuma, sa potpisom apelantica, da su iste saglasne sa otkazom ugovora o radu, te da nemaju nikakvih drugih potraživanja prema tuženom, te da se naloži tuženom da apelanticama pojedinačno, na ime duga, isplati iznos od 2.409, 20 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa, te da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.073,43 KM. Apelantice su dužne tuženom nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 632,50 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka navode da je nesporno da su apelantice bile zaposlene kod tuženog i da im je odlukom tuženog, broj 104/03 od 1. novembra 2003. godine, otkazan ugovor o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnolioških razloga. Sudovi navode da apelantice ne spore odluku o otkazu ugovora o radu, nego osporavaju pismenu saglasnost u kojoj je između ostalog navedeno: «Takođe smo saglasni da nemamo više nikakvih potraživanja», a koja je data svim radnicima da je potpišu prilikom otkazivanja ugovora o radu, a što je bilo uslov za isplatu otpremnina. Sudovi navode da je vještak finansijske struke utvrdio da apelanticama nisu isplaćena sva primanja po osnovu rada do otkaza ugovora o radu, ali da isplaćeni iznos otpremnine prevazilazi potraživanja apelantica, koje inače ne bi ni imale pravo na iznos otpremnine od 3.500,00 KM, nego manje, s obzirom na dužinu staža kod tuženog kao poslodavca. Sudovi smatraju da saglasnost koju su apelantice potpisale predstavlja vrstu vansudskog poravnanja, a apelantice nisu dokazale da su bile prisiljene da potpišu spornu izjavu. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud jasno i nedvosmisleno obrazložio zašto nije prihvatio iskaz saslušanih svjedoka, te ukazao da je shodno odredbi člana 155. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03 i 74705) sud ovlašten pozivati vještaka da dopuni, odnosno ispravi nalaz ili mišljenje koje je nejasno nepotpuno ili protivriječno samo sebi ili izvedenim okolnostima. Na kraju, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je smatrao da su apelantice prekludirane u svom zahtjevu iz tužbe (sve i da je zahtjev bio osnovan) u odnosu na plate koje potiču iz 2002. godine, a u smislu člana 105. Zakona o radu.

4. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu i jednog i drugog prava apelantice vide u tome što je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjen procesni zakon i materijalno pravo. Apelantice navode da je Okružni sud dao šture i paušalne razloge za svoju odluku a u vezi neprihvatanja iskaza saslušanih svjedoka. Dalje apelantice smatraju da je prvostepeni sud postupio suprotno članu 155. Zakona o parničnom postupku, jer je sud nakon prijedloga za sprovođenje dokaza vještačenja po vještaku finansijske struke, dao naredbu vještaku da izvrši dopunu vještačenja na okolnosti likvidnosti tuženog. Apelantice smatraju da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna i da presude ne sadrže u cjelosti prihvatljive razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. Predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju, osporene odluke preinači i udovolji tužbenom zahtjevu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U konkretnom slučaju apelantice povredu prava na pravično suđenje vide u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog proizvoljne ocjene dokaza te u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivne pravne lijekove i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

8. U odnosu na navode apelantica da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna i da presude ne sadrže u cjelosti prihvatljive razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, kao i da je Okružni sud dao šture i paušalne razloge za svoju odluku a u vezi neprihvatanja iskaza saslušanih svjedoka, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

9. Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelantice su imale priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih lično i putem svoga punomoćnika. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud saslušao svjedoke koje su predložile apelantice, a i one koje je predložio tuženi, pa je njihove izjave ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Činjenica da sud nije prihvatio iskaze svjedoka koje su predložile apelantice, sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, budući da je sud te dokaze analizirao i dao detaljna i razložna obrazloženja o tome zašto te iskaze ne prihvata. Ustavni sud smatra da je sud sa jednakom pažnjom ispitao i analizirao sve predočene dokaze, i da razlozi koje je naveo kako prvostepeni tako i drugostepeni sud, u vezi sa neprihvatanjem iskaza svjedoka koje su predložile apelantice, nisu «šturi i paušalni» već naprotiv ubjedljivi i logični i dovoljno obrazloženi, pa Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u obrazloženju redovnih sudova.

10. Stoga, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sudovi su dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelantica. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelantica osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantice ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantica, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost.

11. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelantice povredu prava na imovinu vide u činjenici da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo. U pogledu ovih apelacionih navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1290/06 (R. Š. i M. T.) | Sudska praksa | Aktio