Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2393/06 (Tuzlanski kanton Tuzla)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2393/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2393/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona Tuzla podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž- 1605/05 od 29. maja 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je, 11. augusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1605/05 od 29. maja 2006. godine.

2. Pravosnažnom presudom Općinskog suda I Sarajevo, broj Pr-310/03 od 12. juna 2003. godine, obavezan je apelant, kao tuženi, da tužiteljici isplati iznos od 3.421,30 KM na ime neisplaćene plaće za mjesec juli 2000. godine i neisplaćenog dijela plaće za mjesec maj 2000. godine, zajedno sa zakonslom zateznom kamatom, te naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.034,00 KM.

3. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I- 2285/05 od 4. augusta 2005. godine, određeno je predloženo izvršenje na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda I Sarajevo, broj Pr-310/03 od 12. juna 2003. godine, kao izvršne isprave, a radi naplate novčanog potraživanja tražioca izvršenja i to na novčanim sredstvima koja apelant ima na transakcijskom računu kod Tuzlanske banke DD Tuzla Filijala Tuzla. Prigovor apelanta protiv navedenog rješenja o izvršenju odbijen je Rješenjem Općinskog suda broj I-2285/05 od 22. septembra 2005. godine.

4. Osporenim Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1605/05 od 29. maja 2006. godine, žalba apelanta protiv prvostepenog izvršnog rješenja je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenog rješenja naveo da je neosnovan apelantov prigovor da se u konkretnom slučaju nije moglo udovoljiti prijedlogu za izvršenje, jer su Zakonom o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o privremenom odlaganju) privremeno odložena od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta FBiH, kantona i općina, pa time i predmetno potraživanje koje je usmjereno prema sredstvima u budžetu Tuzlanskog kantona. Sud zaključuje da osim što izneseni prigovor ne predstavlja niti jedan od razloga koji sprečavaju izvršenje u smislu odredaba člana 47. Zakona o izvršnom postupku, a nema mjesta ni obustavi izvršnog postupka u smislu člana 170. stav 2. Zakona o izvršnom postupku.

6. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo odložiti izvršenje potraživanja i to na temelju člana 1. Zakona o privremenom odlaganju («Službene novine FBiH», br. 9/04 i 30/04), kojim je propisano da se privremeno odlažu od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta FBiH, kantona i općina. Odredbom člana 2. navedenog zakona propisano je da se pod izvršnim odlukama podrazumijevaju izvršni dokumenti doneseni u sudskom i upravnom postupku, koji se odnose na potraživanja nastala na osnovu stare devizne štednje, razne materijalne i nematerijalne štete, potraživanja nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, zaostalih neizmirenih obaveza korisnika budžeta.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

8. U konkretnom slučaju, apelant osporava Rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-1605/05 od 29. maja 2006. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv Rješenja Općinskog suda, broj I- 228/05 od 22. septembra 2005. godine. Osporeno rješenje je doneseno u izvršnom postupku, te stoga, Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6 stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84, O.I. 46, str. 225).

9. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenja donosena u postupku izvršenja koji se vodi protiv njega kao izvršenika, radi naplate novčanog potraživanja tražioca izvršenja zbog neisplaćenih plaća od strane apelanta. U odnosu na te navode Ustavni sud ukazuje na svoju raniju praksu u predmetima koji se tiču postupka izvršenja, odnosno pitanja da li se u slučaju osporavanja postupka izvršenja od strane izvršenika radi o postupku u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio «da u okolnostima kada pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava apelanta», apelant ne može ni očekivati od Ustavnog suda njegovo djelovanje, jer suština apelacije podnesene protiv navedenog rješenja je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. (vidi, Ustavni sud, Odluka o prihvatljivosti broj AP-2152/05 od 17. novembra 2005. godine, stav 8.). Ustavni sud, rukovodeći se navedenim principom, zaključuje da i u konkretnom slučaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na ovaj postupak, pa je apelacija iz tih razloga ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Apelant navodi da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, može primjeniti i u konkretnom slučaju, obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza. Potraživani novčani iznos koji apelant treba isplatiti tražiocu izvršenja jeste imovina koja je kao građansko pravo zaštićena članom 6. Evropske konvencije, međutim, osnovanost isplate kao i visina navedenog novčanog iznosa nisu utvrđeni u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluke u izvršnom postupku. Stoga se, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović