Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1563/07 (E. H.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 2. EK – pravo na život
- Proporcionalnost
- Izvršni postupak
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 47
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 379
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 379
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1563/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP 1563/07, rješavajući apelaciju Envera Hadžimešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Hadžimešića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu, broj 005-0- Gž-07-000 086 od 30. marta 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Goraždu, broj I-146/04 od 23. januara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Hadžimešić (u daljnjem tekstu: apelant), sa Ilidže, Sarajevo podnio je 2. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 005-0-Gž-07-000 086 od 30. marta 2007. godine. Apelant je 6. augusta 2007. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije kojom je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-146/04 od 23. januara 2004. godine do okončanja postupka po apelaciji.
2. Rješenjem Općinskog suda, broj I-146/04 od 23. januara 2004. godine dozvoljeno je izvršenje protiv apelanta kao izvršenika na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda, broj P-
358/02 od 28. aprila 2003. godine radi naplate troškova parničnog postupka u iznosu od 570,00 KM.
3. Iz prijedloga za dozvolu izvršenja koji je podnijelo «Pobjeda» d.d. Goražde (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) protiv apelanta kao izvršenika, proizilazi da je presudom Općinskog suda, broj P-
358/02 od 28. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-178/03 od 27. oktobra 2003. godine, protiv koje je rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-98/04 od 21. aprila 2005. godine odbačena revizija, odbijen tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi dodijeli stan na korištenje kao dugogodišnjem radniku koji je umirovljen. Navedenom presudom Općinskog suda, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 570,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Predloženo je da se apelant obaveže na isplatu na ime troškova parničnog postupka iznos od 570,00 KM i na ime troškova izvršenja iznos od 75,00 KM pljenidbom do 1/3 penzije koju apelant ostvaruje kod Penzijsko invalidskog osiguranja, Kantonalna administrativna služba Goražde MB:1072516471 (u daljnjem tekstu: PIO Kantonalna administrativna služba Goražde).
4. Apelant je protiv rješenja o dozvoli izvršenja, broj I-146/04 od 23. januara 2004. godine, podnio prigovor Općinskom sudu u kojem je naveo da protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-
178/03 od 27. oktobra 2003. godine, koja je donesena po žalbi na presudu Općinskog suda broj P-
358/02 od 28. aprila 2003. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), i zatražio da se njegov prigovor uvaži i postupak obustavi dok Vrhovni sud ne riješi po njegovom zahtjevu za reviziju. Općinski sud je rješenjem I-146/04 od 2. februara 2007. godine odbio kao neosnovan prigovor apelanta uz obrazloženje da prema odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP, «Sl. novine FBiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06) revizija na pravosnažnu presudu ne sprječava izvršenje niti ga odlaže.
5. Kantonalni sud je rješenjem, broj 005-0-Gž-07-000 086 od 30. marta 2007. godine odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj na rješenje Općinskog suda, broj I-146/04 od 2. februara 2007. godine, odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja navedeno je da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da razlozi koje je apelant naveo u prigovoru, a koje je ponovio i u žalbi protiv osporenog rješenja nisu predviđeni kao razlog za prigovor u smislu odredaba člana 47. stav 1. tač. 1 do 10. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP, «Sl. novine FBiH», br. 32/03 i 52/03). Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan i žalbeni navod apelanta da u izvršnom naslovu nije navedeno na što se odnose predmetni troškovi postupka, te da na strani apelanta postoji zakonski osnov da se oslobodi plaćanja troškova parničnog postupka, kao i da je nastupila zastarjelost predmetnog potraživanja. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je izreka presude dovoljno određena te kao takva izvršiva, budući da je istom jasno određeno da apelant troškove postupka naknađuje tuženom, i da je apelant parnicu izgubio, te da se u ovom slučaju ne radi o naknadi troškova-takse sudu na tužbu ili pak odluku. Sud je također naveo da je žalba apelanta neosnovana i kad je u pitanju institut oslobađanja od troškova parničnog postupka (čl. 400 do 405 ZPP) obzirom da u smislu člana 400 stav 2. ZPP oslobađanje od plaćanja troškova postupka obuhvata oslobađanje od plaćanja taksa i oslobađanje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa. Sud je konstatovao da se ovaj institut ne odnosi na obavezu parnične stranke koja izgubi parnicu da suprotnoj strani naknadi troškove parničnog postupka. Sud je dalje istakao da u smislu člana 402. ZPP odluku o oslobađanju troškova postupka donosi prvostepeni sud te da stranka koja želi izdejstvovati oslobađanje od plaćanja troškova, mora zahtjev podnijeti prvostepenom sudu u toku trajanja postupka pred sudom, što apelant u konkretnom slučaju nije učinio. Sud ja također naveo da je neosnovan istaknuti prigovor zastarjelosti, budući da je predmetno potraživanje a koje se odnosi na naknadu troškova parničnog postupka utvrđeno sudskom odlukom, a takva potraživanja u smislu odredbi člana 379.stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO, «Sl. list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Sl. glasnik RBiH», br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Sl. novine FBiH», broj 29/03 ) zastarijevaju za 10. godina a kako je presuda Općinskog suda, broj P-
358/02 od 28. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom ovog suda broj Gž-178/03 od 27. oktobra 2003. godine kada je postala pravosnažna a i izvršna 15 dana nakon što ju je apelant primio, to je očigledno da u odnosu na ovo potraživanje od momenta kada je postalo izvršno nije proteklo 10 godina.
6. Apelant navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i prava na poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant u apelaciji ponavlja navode koje je istakao u žalbi Kantonalnom sudu izjavljenoj na rješenje Općinskog suda broj I-146/04 od 2. februara 2007. godine, i ističe da je raseljena osoba i podstanar, te da mu je devastirana kuća u Goraždu i ugrožena egzistencija.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Apelant osporava rješenje Kantonalnog suda koje je doneseno u postupku izvršenja pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda, broj P-358/02 od 28. aprila 2003. godine, a kojima je utvrđena obaveza apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka, te navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da je tuženi - tražilac izvršenja u svom prijedlogu za dozvolu izvršenja predložio da se apelant obaveže na prinudnu naplatu novčane tražbine pljenidbom do 1/3 penzije koju apelant ostvaruje kod PIO, Kantonalna administrativna služba Goražde MB:1072516471. Prema tome, Ustavni sud smatra da su novčana sredstva na kojima je predloženo izvršenje, imovina apelanta u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu donošenjem rješenja Općinskog suda, broj I-146/04 od 23. januara 2004. godine, kojim je sud dozvolio predloženo izvršenje. Međutim, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje zasnovano na ZIP jer je izvršenje dozvoljeno na osnovu pravosnažne sudske odluke u smislu člana 22. citiranog zakona. Nadalje, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje bilo u javnom interesu koji se ogleda u pravnoj sigurnosti da se izvrše pravosnažne sudske odluke. Također, Ustavni sud smatra da je takvo miješanje u imovinu apelanta proporcionalno interesu apelanta i javnom interesu, te da nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da su apelantovi navodi u vezi s tim očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelant se također žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da je raseljena osoba i podstanar, te da mu je ugrožena egzistencija. U pogledu ovih žalbenih navoda, Ustavni sud konstatuje da se apelant na povredu svog prava na dom eventualno mogao pozvati samo u odnosu na odluku donesenu u parničnom postupku u kome je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu apelanta kojim je tražio da mu tuženi dodijeli stan na korištenje kao dugogodišnjem radniku, koji je umirovljen. S obzirom da su odluke pobijane apelacijom donesene u izvršnom postupku radi prinudne naplate novčane tražbine na ime troškova parničnog postupka, te da ni na koji način ne predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na dom, slijedi da je predmetna apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
10. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava.
11. Rješenje o dozvoli izvršenja je doneseno radi naplate duga na ime troškova postupka u iznosu od 570,00 KM i nije moguće dovesti u vezu ovaj izvršni sudski postupak i garancije prava na život i prava da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku.
12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na zabranu mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu navedenih prava.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović