Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-410/06 (R. A. i D. A.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-410/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-410/06, rješavajući apelaciju Rasima Aljović i Džemile Aljović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Aljovića i Džemile Aljović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-841/04 od 22. septembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Aljović i Đžemila Aljović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kladnja, podnijeli su, 23. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-841/04 od 22. septembra 2005. godine. Apelanti su, 6. aprila 2006. godine, dopunili apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem testu: Općinski sud), broj P-180/03-K od 16. aprila 2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je apelant Rasim Aljović nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Kladnju u Ul. Kladanjske brigade broj 26, u prizemlju stambene zgrade, ulaz I, površine 65 m2, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, hodnika, kupatila i jedne podrumske prostorije, i da se obavežu tuženi (prvotužena Općina Kladanj - Služba za obnovu i razvoj, drugotužena Sajma Imširović i trećetužena D.D. «Bosanka» Kladanj) da apelantima omoguće zaključivanje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana u skladu sa Zakonom, te da im izvrše predaju navedenog stana u posjed. Apelanti su navedenom presudom obavezani da tuženim na ime naknade troškova parničnog postupka solidarno isplate iznos od 2.829,00 KM u roku od trideset dana od dana donošenja presude.
3. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-841/04 od 22. septembra 2005. godine, žalba apelanata je odbijena, a presuda Općinskog suda, broj P-180/03-K od 16. aprila 2004. godine, je potvrđena. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da nije sporna činjenica da su apelanti iz predmetnog stana iselili u augustu mjesecu 1991. godine, uselivši u svoju novosagrađenu kuću, a da su sa porodicom Kucalović zaključili pismeni ugovor o podstanarskom odnosu dijela stana na pet godina. Kantonalni sud je zaključio da se apelanti nisu obratiti nadležnom organu za povrat predmetnog stana u posjed i da im je u skladu sa članom 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima prestalo stanarsko pravo.
4. Protiv navedene presude Kantonalnog suda, prema članu 237. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br.53/03), apelantima je bilo dozvoljeno izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), jer je vrijednost pobijanog dijela presude prelazila vrijednost od 10.000 KM). Međutim, apelanti su propustili da to učine.
5. Apelanti se žale da im je pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U apelaciji ističu da je «postojala mogućnost ulaganja revizije Vrhovnom sudu, ali je bilo za očekivati da će revizija biti odbijena kao neosnovana. Naš punomoćnik u vrijeme donošenja drugostepene odluke bio je teško bolestan, i mi nismo mogli znati za ishod istog postupka sve do 3. januara 2006. godine, jer smo teško bolesni».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelanti u svojoj apelaciji samo paušalno ističu da je njihov punomoćnik u vrijeme donošenja presude Kantonalnog suda bio teško bolestan, te da iz tih razloga nisu mogli znati za ishod postupka, navodeći da je bilo za očekivati da revizija bude odbijena pred Vrhovnim sudom. Međutim, Ustavni sud ističe da, u skladu sa vlastitom jurisprudencijom, kao i praksom Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu, ne može uzeti ove navode apelanata kao prihvatljivo opravdanje za neiscrpljivanje pravnih lijekova (vidi, na primjer, Ustavni sud, odluka broj AP-970/05 od 18. maja 2005. godine i Komisija za ljudska prava pri ustavnom sudu, Odluka o prihvatljivosti broj CH/02/10542, N.N. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 10. maja 2005. godine, tačka 7).
9. Nadalje, Ustavni sud također konstatira da je punomoćnik apelanata, 12. oktobra 2005. godine, primio pobijanu presudu Kantonalnog suda, broj Gž-841/04 od 22. septembra 2005. godine, a apelanti nisu dokazali da revizija u konkretnom sporu pred nadležnim sudom ne bi bila djelotvoran pravni lijek. Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi već ukazao da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, a naročito nekorištenje propisanih pravnih lijekova, onemogućava upravne i sudske organe da pruže efektivnu zaštitu. Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, kao i razlozi starosti i bolesti i nedostupnosti pravne pomoći od advokata ne oslobađa apelante od obaveze da iskoriste dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37 i Ustavni sud, odluka broj AP-583/05 od 15. juna 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju apelanti su, iako su imali mogućnost izjavljivanja revizije protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu, propustili da podnesu reviziju Vrhovnom sudu protiv pobijane presude Kantonalnog suda, broj Gž-841/04 od 22. septembra 2005. godine. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović