Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2243/07 (B. K.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

  • Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2243/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP- 2243/07, rješavajući apelaciju Branke Kasagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 11. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Kasagić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-000 636 od 30. marta 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-139/03 od 10. juna 2005.

godine, i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci, broj P-103/00 od 21.

februara 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Kasagić, podnesena protiv Presude Osnovnog suda u Gradišci, broj P-48/94 od 2. septembra 1994. godine, zbog toga što je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Kasagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, podnijela je, 31. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev- 06-000 636 od 30. marta 2007. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-139/03 od 10. juna 2005. godine, Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-103/00 od 21. februara 2002. godine, i Presude Osnovnog suda, broj P-48/94 od 2. septembra 1994. godine. Apelantica je istovremeno podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom se «prekida izvršni postupak po prijedlogu tražioca izvršenja Maksima Lukonje iz Novog Beograda u predmetu broj I-1166/05 do konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji, jer se izvršni postupak odnosi na kuću u kojoj stanuje apelantica sa svojom porodicom».

2. Osnovni sud je presudom, broj P-48/94 od 2. septembra 1994. godine, po tužbi Maksima Lugonje (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelantice, kao tužene, radi isplate duga, obavezao apelanticu da tužitelju isplati iznos od 203.756 DM sa 18% kamate od 24. decembra 1992. godine do 24. januara 1993. godine, a od tada do isplate u visini domicilne kamate koja se isplaćuje na devizne štedne uloge, kao i da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.425,00 dinara.

3. Osnovni sud je rješenjem, broj P-103/00 od 21. februara 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Gž-139/03 od 10. juna 2005. godine, odbio kao neosnovan prijedlog apelantice za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom istog suda, broj P-48/94 od 2. septembra 1994. godine.

4. Vrhovni sud je rješenjem, broj 118-0-Rev -06-000 636 od 30. marta 2007. godine, odbio kao neosnovanu reviziju i dopunu revizije koje je podnijela apelantica protiv rješenja Okružnog suda, broj Gž-139/03 od 10. juna 2005. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi, povodom prijedloga apelantice za ponavljanje postupka, pravilno zaključili da se ne radi o novim činjenicama i dokazima u smislu člana 421.stav 1. tačka 9. Zakona o parničnom postupku, ističući da nove činjenice i novi dokazi u smislu navedenog zakonskog propisa predstavljaju osnov za ponavljanje postupka samo ako su postojali za vrijeme trajanja postupka do one faze u kojoj su mogli biti upotrijebljeni, ali stranka za njih nije znala ili zbog drugih razloga nije mogla da ih upotrijebi.

5. Apelantica u apelaciji osporava odluke redovnih sudova smatrajući da je takvim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Navodeći hronologiju činjenica i dokaza, apelantica ističe da je 12. augusta 1996. godine zbog niza nepravilnih postupanja Osnovnog suda u ranijem postupku podnijela prijedlog za njegovo ponavljanje, a koji je okončan pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj P-48/94 od 2. septembra 1994. godine.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i tačka 11. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom 11.apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Ustavni sud zapaža da su pobijane odluke redovnih sudova donesene u postupku rješavanja o prijedlogu za ponavljanje postupka u kojem su sudovi ispitivali da li postoje zakonski uslovi za ponavljane postupka pravosnažno okončanog presudom Osnovnog suda, broj P-48/94 od 2. septembra 1994. godine. Pobijanim odlukama je odbijen zahtjev apelantice za ponavljanje postupka, jer za to nisu postojali osnovani razlozi, kako su sudovi obrazložili u svojim odlukama.

8. Ustavni sud se, pri ocjeni da li je predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog sudaza ljudska prava, koji smatra da je odgovor na ovo na pitanje, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.) Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.

9. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka («procedure»), u kojem je odlučivano o prijedlogu apelantice za ponavljanje postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje njenih građanskih prava i obaveza.

10. Ustavni sud u smislu principa izraženog u tački 9. ove odluke zaključuje da se cijeli postupak po prijedlogu apelantice za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka povodom kojeg su donesene pobijane odluke, ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelantice u smislu garancija prava na pravično suđenje. U navedenom postupku se odlučivalo samo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, pa stoga ishod takve procedure ni na koji način nije mogao biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, takav postupak ne uživa zaštitu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je apelacija protiv navedenih pobijanih odluka u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelantica se također žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantira pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantiranih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelantice o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju već utvrdio i ocijenio da se apelantica u predmetnom postupku ne može pozivati na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, obzirom da ovaj član ne pruža zaštitu u postupcima u kojima se ne utvrđuju građanska prava i obaveze, kakav je i postupak ponavljanja postupka, apelantica ne može zahtijevati ni zaštitu prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj navod apelantice ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U odnosu na dio apelacije u kojoj apelantica pobija presudu Osnovnog suda, broj P- 48/94 od 2. septembra 1994. godine, Ustavni sud ističe da prema navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ne može razmatrati slučajeve koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.

14. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovine kao ustavnog akta kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizilazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana.

15. Pravosnažna Presuda Osnovnog suda, broj P-48/94, za koju apelantica tvrdi da joj je povrijedila pravo na pravično suđenje, donesena je 2. septembra 1994. godine, tj. prije nego što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu.

16. Zbog svega navedenog, proizilazi da Ustavni sud nije nadležan ratione temporis da rješava predmetni dio apelacije.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 11. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae i ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelantice za donošenje privremene mjere.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2243/07 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio