Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2203/06 (H. M.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zastara
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2203/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2203/06, rješavajući apelaciju Hasana Midžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Midžića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj RSŽ-465/05 od 23. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću, broj RS-

1017/02 od 18. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Midžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koga zastupa advokat Suljo Delić, podnio je 18. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj RSŽ-465/05 od 23. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj RS-1017/02 od 18. februara 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj RS-1017/02 od 18. februara 2005. godine, odbijen je u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelanti isplati neisplaćene plaće za vremenski period decembar 1994. godine i za 1995. godinu u ukupnom iznosu od 2.483,00 KM. Tačkom dva izreke presude utvrđeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude sud je, ocjenom provedenih dokaza, utvrdio da tuženi Unsko-sanski kanton nije apelantu isplatio trinaest plaća u iznosima od po 191,00 KM za poslove koje je obavljao u KPZ poluotvorenog tipa u Bihaću. Sud je utvrdio da je Vlada USK na sjednici održanoj 6. decembra 2000. godine, donijela zaključak broj 03-017-1325/00 o pokretanju inicijative za utvrđivanje načina isplate neisplaćenih plaća korisnicima budžeta za period rata i neposredne ratne opasnosti, prema kojem zaključku bi se neizmirene obaveze po tom osnovu isplaćivale uz tekuće isplate plaća u šezdeset jednakih rata počev od 1. januara 2001. godine. Sud je zaključio da je postavljeni tužbeni zahtjev apelanta neosnovan budući da zaključak Vlade predstavlja akt izvršne vlasti a nema snagu zakona te ne može uticati na prekid roka zastare potraživanja niti se može tretirati kao priznanje duga. Sud je dalje obzirom na istaknuti prigovor zastare potraživanja, konstatirao da je apelantovo potraživanje zastarjelo budući da je tužba sudu podnesena 18. oktobra 2002. godine a da su potraživanja dospjela za naplatu 15. januara 1996. godine, dakle po proteku zastarnog roka od tri godine.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj RSŽ-465/05 od 23. maja 2006. godine, žalba apelanta, izjavljena iz svih žalbenih razloga, je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučnje činjenice i na takvo činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu je u obrazloženju prvostepene presude dao detaljne i argumentovane razloge koje je u cjelosti prihvatio i drugostepeni sud navodeći da zaključak Vlade USK od 6. decembra 2000. godine ne predstavlja priznanje duga iz člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje bi imalo za posljedicu prekid zastarijevanja.

4. Apelant smatra da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske kovencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju postupka okončanog osporenim odlukama povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni odredbi ZOO budući da je po apelantu zaključkom Vlade USK predmetni dug priznat u smislu člana 387. st. 1. i 2. ZOO, te imajući u vidu odredbu člana 392. ZOO, u konkretnom slučaju zastarijevanje nije nastupilo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava budući da apelant smatra da u konkretnom slučaju zastarijevanje nije nastupilo jer po apelantu Zaključak Vlade USK ima karakter priznanja duga (član 387. ZOO), te da shodno navedenom rok zastare u konkretnom slučaju počinje teči iznova od priznanja (član 392. ZOO). Međutim iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o radu, ZOO i Zakona o parničnom postupku odbili apelantov tužbeni zahtjev nalazeći da je u cjelosti neosnovan. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.

8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

9. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da da je parnični postupak upravo vođen po tužbi apelanta, da je apelant dakle imao mogućnost da svoj predmet prezentira sudu, da je bio upoznat sa dokazima koje je sud izveo, da je mogao davati komentare na dokaze te se apelantovi navodi, prema kojim je u konkretnom slučaju narušen princip jednakosti pred zakonom, pokazuju proizvoljnim budući da iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu ne proizilazi da je apelant u odnosu na na tuženog bio drugačije tretiran. Apelant je dalje, imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je u obrazloženju naveo razloge za svoju odluku, odnosno razloge zbog kojih žalbeni navodi apelanta nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Sve navedeno potvrđuje da su prilikom vođenja predmetnog postupka ispoštovani svi elementi prava na pravično suđenje niti postoje elementi koji ukazuju da je primjena pozitivno-pravnih propisa u apelantovom slučaju bila očigledno proizvoljna

10. Naime, prema utvrđenju redovnih sudova apelant je podnio sudu tužbu 18. oktobra 2002. godine, potražujući neisplaćene plaća za period od 1. decembra 1994. godine do 31. decembra 1995. godine, te su sudovi zaključili da su potraživanja apelanta zastarjela budući da je od dana dospjelosti do podnošenja tužbe sudu proteklo više od tri godine. Redovni sudovi su ocijenili neosnovanim navode apelanta da u konkretnom slučaju zaključak Vlada USK od 6. decembra 2000. godine, o pokretanju inicijative za utvrđivanje načina isplate neisplaćenih plaća korisnicima budžeta za period rata i neposredne ratne opasnosti, predstavlja priznanje duga u smislu člana 387. ZOO, za koji zaključak su dali obrazloženje u svojim odlukama koje ni u kom slučaju ne djeluje proizvoljno. S druge strane, nesporno je da apelantov tužbeni zahtjev bio usmjeren na isplatu plaća, dakle potraživanja iz radnog odnosa koja prema članu 106. Zakona o radu zastarijevaju za tri godine od dana nastanka potraživanja. Stoga je Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud na utvrđeno činjenično stanje, koje je među strankama bilo nesporno, pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom zbog zastare potraživanja.

11. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi npr. već citiranu odluku broj AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2203/06 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio