Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1791/06 (S. Ž.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivično djelo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1791/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP 1791/06, rješavajući apelaciju Srećka Žilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srećka Žilića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 014-0-Kž-06-
000-020 od 20. marta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu, broj K-113/05 od 30. janauara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Srećko Žilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rudog, koga zastupa advokat Radomir Tanasković, podnio je 16. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-Kž-06-000-020 od 20. marta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-113/05 od 30. janauara 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj K-113/05 od 30. janauara 2006. godine, donesenom u ponovnom postupku, a nakon što je Okružno tužilaštvo 14. decembra 2005. godine dostavilo izmijenjenu optužnicu, apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude, počinio krivično djelo prevare iz člana 229. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (udaljnjem tekstu: KZ RS) i krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 1. KZ RS. Sud je apelanta za krivično djelo prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS osudio na novčanu kaznu u iznosu od 300,00 KM, koju je obavezan platiti u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, a za krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 1. KZ RS apelantu je izrečena uslovna osuda, kojom mu je za počinjeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca a koja kazna neće biti izvršena ako apelant za vrijeme od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Apelant je obavezan da sudu naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 200,00 KM te obavezan da na ime paušala sudu plati iznos od 50,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Optužena Nada Ristović je oslobođena optužbe da je na način naveden u izreci presude počinila krivično djelo prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS i krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 1. KZ RS. Prethodno su u ovom postupku bile donesene presude broj K-54/01 od 29. avgusta 2002. godine, kojom su apelant i Nada Ristović rođ. Žilić oglašeni krivim i kažnjeni za krivična djela iz člana 229. stav 1, člana 271. stav 1. (nedozvoljena trgovina) i člana 364. stav 2. KZ RS, a Radomir Tanasković za krivično djelo iz člana 337. stav 3. KZ RS (zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja) te presuda broj K-103/04 od 24. juna 2005. godine, kojom su apelant i Nada Ristović rođ. Žilić također oglašeni krivim i kažnjeni za krivična djela iz člana 229. stav 1, člana 271. stav 1. i člana 364. stav 2. KZ RS s tim da su apelant i njegova sestra te Radomir Tanasković oslobođeni od optužbe da su počinili krivično djelo iz člana 337. stav 3. KZ RS. Međutim, obje navedene presude su ukinute i vraćene na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu rješenjima Okružnog suda, broj Kž-312/02 od 2. juna 2004. godine, odnosno Kž-91/05 od 10. novembra 2005. godine.
3. U obrazloženju presude Osnovnog suda, broj K-113/05 od 30. janauara 2006. godine, je navedeno da je sud u dokaznom postupku proveo dokaze saslušanjem tri svjedoka, proveo vještačenje po vještaku kojeg je i saslušao na glavnom pretresu, te izvršio uvid u račune od 1. i 21. marta 2000. godine i porudžbenicu od 17. januara 2000. godine te izvod iz kaznenih evidencija za apelanta. Sud je naveo da iz saglasnih iskaza svjedoka proizilazi da je apelantova sestra Nada Ristović 15. juna 1998. godine odjavila postojanje STR «Seka» ali da tom prilikom nije predala službeni pečat i odjavila žiro račun navedene STR, da je nakon toga Radomir Tanasković otvorio STR «Srki» te da je ovlastio apelanta da preduzima sve djelatnosti i obavlja sve poslove za STR «Srki», koja nije imala žiro račun niti pečat te da je apelant pri poslovanju, nabavljanju i prodaji robe za tu STR koristio pečat STR «Seka». Dalje je navedeno da se apelant u poslovanju sa Preduzećem «Varda» lažno predstavljao kao vlasnik STR «Seka» te izdao porudžbenice za nabavku robe i ovjerio račune o kupovini robe sa pečatom STR «Seka», pri čemu je u memorandumu navedenih isprava naznačena STR «Seka» a iste su ovjerene pečatom navedene STR i potpisane od strane apelanta. Sud je utvrdio da je apelant lažnim prikazivanjem činjenica doveo u zabludu ovlašteno službeno lica preduzeća «Varda» da posluje sa nepostojećom STR «Seka» te da na taj način nabavi robu na koju nije obračunat porez na promet budući da je STR «Seka» bila oslobođena plaćanja poreza na promet koji je nabavila od preduzeća «Varda» u svrhu prodaje. Sud je naveo da je umišljaj apelanta bio usmjeren da navedenim radnjama izbjegne obavezu prema državi i za sebe pribavi imovinsku korist te je sud zaključio da se u radnjama apelanta stiču svi bitni elementi bića krivičnog djela prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS. Sud je dalje naveo da krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 1. KZ RS čini lice koje sačini lažnu ispravu a u namjeri da istu upotrijebi kao pravu te je sud naveo da se pod pojmom lažne isprave podrazumijeva svaka ona isprava koja nije izdata od lica koje je naznačeno na ispravi kao njen izdavalac te da se umišljaj kod navedenog krivičnog djela iscrpljuje u svijesti optuženog da u ispravu unese neistinite podatke i htijenju da takve podatke i unese, a posljedica koja će nastupiti nije od značaja za postojanje ovog krivičnog djela. Sud je zaključio da je apelant bio svjestan da nema svojstvo službenog lica ali da je sačinio sporne narudžbenice i račune u ime i za račun nepostojeće STR «Seka», iste ovjerio pečatom navedene STR a zatim i svojim potpisom iako je znao da STR «Seka» više ne postoji te je sud utvrdio da je apelant navedenim radnjama počinio i krivično djelo djelo falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 1. KZ RS. Sud je dalje naveo da je iz nalaza i iskaza vještaka utvrdio da su sporni računi i narudžbe zaista izdati na ime STR «Seka» iz Rudog te da poslovanjem sa tom STR Preduzeće «Varda» nije pričinjena nikakva šteta budući da su računi plaćeni. Međutim sud je zaključio da je radnjama apelanta izbjegnuto plaćanje poreza na promet te da je zaista pričinjena šteta a sve u namjeri apelanta da za sebe pribavi imovinsku korist budući da apelant uopće ne bi mogao poslovati bez žiro računa i pečata nepostojeće STR «Seka».
4. Okružni sud je presudom, broj 014-0-Kž-06-000-020 od 20. marta 2006. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude sud je naveo, vezano za žalbene navode o nerazumljivosti izreke presude i nenavođenju činjenica i okolnosti koje čine obilježje navedenih krivičnih djela, da je u izreci prvostepene presude jasno dat činjenični opis djela koje se odnosi na krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 364. stav
1. KZ RS iz kojeg opisa proizilazi da je isto učinjeno sačinjavanjem lažne isprave u vidu porudžbenica i računa, koje ja apelant iskorištavajući pečat nepostojeće firme STR «Seka» Rudo potpisivao kao ovlašteno lice te ih upotrebljavao kao prave u poslovanju sa Preduzećem «Varda». Vezano za krivično djelo prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS sud je naveo da iz izreke prvostepene presude proizilazi da je apelant ovo krivično djelo počinio na način što je u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist izbjegavanjem plaćanja poreza, lažnim prikazivanjem činjenica doveo u zabludu odgovorno lice u Preduzeću «Varda» Višegrad lažno se predstavljajući kao vlasnik STR «Seka» Rudo. Dalje je navedeno da je provedenim dokazima na nesumnjiv način utvrđeno da se apelant nakon udaje svoje sestre neovlašteno bavio trgovinom u periodu navedenom u optužbi, da je ispostavljao narudžbe i fakture navedene u izreci presude, te poslovao preko žiro računa STR «Seka» koji nije bio ugašen iako je rad te STR bio odjavljen 15. juna 1998. godine. Sud nije prihvatio ni žalbene navode vezane za bitnu povredu odredaba krivičnog postupka budući da prvostepeni sud otklonio sve povrede na koje mu je ukazao Okružni sud u rješenju broj KŽ-91/05 od 10. novembra 2005. godine (kojim je uvažena žalba aplanta i Nade Ristović rođ. Žilić te ukinuta presuda Osnovnog suda broj K-103/04 od 24. juna 2005. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje). Konačno je sud zaključio da ne stoje ni navodi žalbe koji se odnose na činjenični osnov prvostepene presude jer je prvostepeni sud provedenim dokazima, koje je pravilno cijenio na nesumnjiv način utvrdio da su se u radnjama apelanta ostvarili svi elementi bića krivičnih djela koji su mu stavljeni na teret.
5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što su sudovi počinili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, što je izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi, što sud nije naveo činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnih djela za koje je apelant osuđen, da sud nije razgraničio koje radnje čine obilježja krivičnog djela prevare a koje falsifikovanja isprave, da se u izreci spominje račun od 7. februara 2000. godine, a koji nije naveden u provedenim dokazima, pa apelant smatra da taj dokaz nije ni izveden, da sud nije u izreci presude naveo niti je u postupku utvrdio o kakvoj se imovinskoj koristi radi, da nije pravilno cijenjen nalaz sudskog vještaka te da je apelant oglašen krivim i za radnje vezane za porudžbenicu i račun od 17. januara 2000. godine, te da je, obzirom da je za ovo krivično djelo zapriječena kazna zatvora do tri godine, u smislu člana 112. tačka 6. KZ RS nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja u vrijeme izricanja presude 30. januara 2006. godine, a u odnosu na račun i narudžbu od 7. februara i 1. marta 2000. godine u toku žalbenog postupka. Apelant dalje navodi da nije blagovremeno pozvan na sjednicu vijeća drugostepenog suda čime mu je onemogućeno da pojasni i odbrani žalbene navode pa zaključuje da je procjena dokaza očigledno proizvoljna.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode, koje je već isticao u izjavljenoj žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud pri čemu je detaljno obrazložio zašto ti apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari nalazeći da ne stoje navodi apelanta vezani za bitnu povredu odredaba krivičnog postupka (u smislu da je izreka presude nerazumljiva te da nisu navedene činjenice koje čine obilježja predmetnih krivičnih djela) te navodeći da je u izreci prvostepene presude jasno dat kako činjenični opis djela koje se odnosi na krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 1. KZ RS tako i činjenični opis krivičnog djelo prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS te je sud zaključio da je apelant na način naveden u izreci presude počinio predmetna krivična djela.
9. Dalje, u pogledu navode apelanta da se u izreci spominje račun od 7. februara 2000. godine, a koji nije naveden u provedenim dokazima, pa apelant smatra da taj dokaz nije ni izveden, Ustavni sud konstatira da zaista u obrazloženju presude taj račun nije naveden u izvedenim dokazima, ali da je nesporno o istom raspravljano jer je isti naveden u optužnici te je apelant u svojoj odbrani izjavio da su «tačni navodi optužbe da je sačinio narudžbenicu 17.1. 2000. g.... zatim 7. 2.2000. g. da je sačinio račun na ime STR «Seka» kao i račun br. 40-069 1.3.2000. god i sve napred navedene račune ovjerio pečatom STR «Seka»...». Stoga se apelantovi navodi u tom dijelu pokazuju paušalnim i proizvoljnim budući da je navedeni račun obuhvaćen optužnicom.
10. Vezano za navode apelanta da sud nije u izreci presude naveo, niti je u postupku utvrdio, o kakvoj se imovinskoj koristi radi te da nije pravilno cijenjen nalaz sudskog vještaka, Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud naveo da iz izreke prvostepene presude proizilazi da je apelant djelo prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS, dakle osnovni oblik krivičnog djela, počinio na način što je u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist izbjegavanjem plaćanja poreza, lažnim prikazivanjem činjenica doveo u zabludu odgovorno lice u Preduzeću «Varda» Višegrad lažno se predstavljajući kao vlasnik STR «Seka» Rudo, te je apelant i kažnjen za to krivično djelo. Dakle, apelant nije oglašen krivim za privilegovani niti kvalifikovani oblik tog krivičnog djela iz člana 229. st. 2. i 3. KZ RS za koje je oblike neophodno utvrditi da je pribavljena imovinska koristi u određenom iznosa. Stoga se navodi apelanta da sud nije pravilno cijenio nalaz vještaka u smislu da radnjama apelanta niko nije oštečen pokazuje pašalnim. Naime, Zakonom o krivičnom postupku RS (u daljem tekstu: ZKP) je propisano da pravo suda, tužioca drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Budući da je sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, utvrdio da se u radnjama apelanta nalaze sva obilježja krivičnog djela prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS i krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 1. KZ RS, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno i procesno pravo proizvoljno primjenjeno.
11. U pogledu navoda apelacije da je apelant oglašen krivim i za radnje vezane za porudžbenicu i račun od 17. januara 2000. godine, te da je, obzirom da je za ovo krivično djelo zapriječena kazna zatvora do tri godine, u smislu člana 112. tačka 6. KZ RS nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja u vrijeme izricanja presude 30. januara 2006. godine, a u odnosu na račun i narudžbu od 7. februara i 1. marta 2000. godine u toku žalbenog postupka, Ustavni sud konstatira, imajući u vidu činjenični opis krivičnog djela odnosno radnje apelanta za koje je oglašen krivim, te kazne propisane za krivičnog djelo prevare iz člana 229. stav 1. KZ RS i krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 364. stav 1. KZ RS, kao i odredbe KZ RS koje reguliraju institut zastarjelosti krivičnog gonjenja, da su tvrdnje apelanta u tom dijelu proizvoljne.
12. Dalje, a vezano za navode apelanta da nije blagovremeno pozvan na sjednicu vijeća drugostepenog suda čime mu je onemogućeno da pojasni i odbrani žalbene navode, Ustavni sud primjećuje da je u uvodu drugostepene presude konstatirano da je ista donesena u odsutnosti uredno obaviještenog tužioca, apelanta i njegovog branica a što je u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku koje reguliraju postupak po žalbi, a kojim je propisano je da nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješeteni ne sprečavaju održavanje sjednice. Međutim navedenim odredbama nije određen rok od osam dana za dostavljenje poziva za sjednicu vijeća budući da se ne radi o pozivu u smislu drugih odredbi ZKP već se stranke i branitelj obavještavaju o terminu održavanja sjednice i isključivo od njih zavisi da li će na sjednicu pristupiti. Stoga u postupanju žalbenog suda Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost, tim prije što iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu, kao i navoda apelanta, proizilazi da je prijedlogu apelantovog branioca za odlaganje sjednice vijeća jednom udovoljeno. Ovo tim prije što upravo ponašanje apelanta i njegovog branioca, koji nisu pristupili na dvije sjednice žalbenog suda, ukazuje na namjeru da se prijedlogom za odlaganje sjednica izdejstvuje zastaru krivičnog gonjenja.
13. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze koji potiču osnovanu sumnju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da u predmetnoj apelaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović