Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1082/06 (G. Š.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1082/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP 1082/06, rješavajući apelaciju Gordane Šimić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Šimić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž- 1360/05 od 9. februara 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-1078/02 od 8. marta 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Šimić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Dušanka Šoljić- Ćorić, odvjetnica iz Mostara, podnijela je, 5. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1360/05 od 9. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1078/02 od 8. marta 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-1078/02 od 8. marta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1360/05 od 9. februara 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže Federalni MUP Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati štetu u iznosu od 11.064 KM sa kamatama i troškovima postupka. Apelantica je u tužbi navela da je 18/19. septembar 1997. godine, usljed eksplozije auto-bombe u Mostaru, došlo do štete na kiosku «Grill Goga», u kojem je apelantica obavljala ugostiteljsku djelatnost. Općinski sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je općepoznato da je pred Kantonalnim sudom u Zenici okončan postupak protiv lica koja su učestvovala u navedenom terorističkom aktu u Mostaru u Splitskoj ulici, a koji je osnov za ovaj štetni događaj. Stoga je Općinski sud zaključio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, budući da je na osnovu Ustava Federacije BiH i Zakona o unutarnjim poslovima Federacije BiH tužena odgovorna za štetu proisteklu iz terorističkih akata, te da je isključivo u njenoj nadležnosti suzbijanje terorizma.
3. Međutim, Općinski sud je usvojio prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelantice zato što je utvrdio da je sporni kiosk, rješenjem HR-HB Općinskog vijeća općine Mostar broj 01-96/97 od 3. marta 1997. godine, dodijeljen u zakup Stojku Šimiću radi legalizacije privremenog montažnog objekta. Dalje je utvrđeno da je Stojko Šimić zaključio ugovor o zakupu sa apelanticom 16. aprila 1997. godine i to na određeno vrijeme do 16. aprila 1999. godine, u kojem je navedeno da je Stojko Šimić jedini vlasnik spornog kioska. Apelantici je, rješejem HR-HB Općinskog vijeća općine Mostar, broj 04-354-24/97 od 20. maja 1997. godine, dozvoljeno osnivanje samostalne ugostiteljske radnje tipa gril u spornom kiosku. Također, Općinski sud je naveo da apelantica nije sudu pružila bilo kakav dokaz u pravcu navoda da je Stojko Šimić njen muž, odnosno u kakvom se odnosu ili srodstvu nalaze, zbog čega se nije ni moglo utvrditi postojanje aktivne legitimacije na strani apelantice. Naročito, Općinski sud je naveo da bi, da je apelantica pružila dokaz da se radi o njenom mužu, odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući da prema Porodičnom zakonu «imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu».
4. Osim toga, odlučujući o osnovu i visini tužbenog zahtjeva, Općinski sud je konstatovao da je apelantica samostalno, dva dana nakon eksplozije, angažovala vještake, ali je na glavnom ročištu istakla da nije pred sudom pokrenula postupak osiguranja dokaza. Općinski sud je zbog toga, a i zbog prigovora tuženog ovakvom nalazu, proveo dokaz vještačenjem putem vještaka građevinske i finansijske struke. Nalaze ovih vještaka tužena je u cijelosti osporila budući da su vještaci od raspoložive dokumentacije imali samo nalaz vještaka koje je apelantica samostalno angažovala, te što je, kako Općinski sud navodi, «uzaludan bio pokušaj pribavljanja računa od [apelantice] a u svezi nabavke opreme ili inventara jer [apelantica] iste nije posjedovala». Također, vještak finansijske struke je naveo da «nije mogla stupiti u kontakt sa nadležnima u MUP-u radi dostavljanja dokumentacije, a da je uvidom u 8 fotografija utvrdila da je evidentna šteta na predmetnom objektu, ali nije mogla sa sigurnošću utvrditi u kojoj mjeri su uništeni limarija i zidovi objekta i nije mogla utvrditi ostale stavke» koje je naveo vještak kojeg je apelantica privatno angažovala nakon štetnog događaja. Općinski sud je istakao da član 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisuje da je svaka strana dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a da član 126. propisuje da ako sud ne može na osnovu izvedenih dokaza sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, onda će o postojanju te činjenice zaključiti na osnovu pravila o teretu dokazivanja. Budući da na osnovu predloženih i izvedenih dokaza Općinski sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi koja je i kolika šteta nastala na spornom kiosku nakon eksplozije, zato što u dokaznom postupku apelantica nije dostavila zapisnik nadležnog MUP-a i popis oštećenja, račune o nabavci nove opreme, nije provela postupak osiguranja dokaza, nego je vještake angažovala privatno zbog čega ni vještaci koje je sud angažovao nisu mogli uraditi validne nalaze, niti je apelantica predlagala saslušanje Stojka Šimića ili drugih svjedoka, pa čak ni nje kao parnične stranke. Zbog svega navedenog sud nije mogao utvrditi visinu štete, pa je primjenom spomenutog pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev.
5. Kantonalni sud je u cijelosti potvrdio prvostepenu odluku, navodeći da je pravilno utvrđeno da je šteta nastala usljed akta terorizma, za šta je općenito odgovorna tužena, jer je morala spriječiti takve akte, zbog čega odgovara za štetu koja njima nastane. Međutim, Kantonalni sud smatra da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da apelantica nije uspjela dokazati postojanje aktivne legitimacije u konkretnom slučaju, odnosno da je šteta nastupila na stvarima i inventaru koji su u njenom vlasništvu. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije tokom postupka pred prvostepenim sudom uspjela dokazati da je u otklanjanju štete na poslovnom prostoru uložila vlastita sredstva i da u tom pravcu nije ponudila niti jedan dokaz objektivne prirode, a da vještačenje koje je privatno provela ne predstavlja dokaz koji je mogao biti prihvaćen u postupku pred sudom. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da su vještaci koje je sud angažovao konstatovali da apelantica nema račune u vezi sa nabavkom opreme, inventara ili bar popis ili evidenciju oštećene orpeme i inventara kao sastavnog dijela potrebne poslovne dokumentacije i evidencije, koju treba imati i čuvati u skladu sa zakonom. Također, apelantica nije prezentirala ni račune o kupovini nove opreme umjesto uništene, već je navela da je kupila polovnu opremu ili da koristi reklamnu opremu i inventar, ali o tome nije pružila relevantne dokaze. Budući da apelantica nije dokazala ni aktivnu legitimaciju ni visinu pretrpljene štete, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, tužbeni zahtjev odbio. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je bez utjecaja dokaz koji je apelantica priložila uz žalbu – zapisnik PU Mostar – jer ni taj dokaz ne bi doveo do drugačije odluke čak ni da je apelantica mogla pružiti dokaz da ovaj zapisnik nije mogla bez svoje krivnje upotrijebiti do zaključenja glavne rasprave.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvnciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje apelantica navodi da Kantonalni sud nije razmotrio navode njene žalbe, te da je prvostepeni sud «utvrdio postojanje i pasivne i aktivne legitimacije», dok su kod utvrđivanja obima i visine štete sudovi proizvoljno ocijenili da apelantica nije dokazala svoj tužbeni zahtjev. Dalje, navodi da je terorističkim aktom nastala šteta u njenoj imovini koja je zbog toga umanjena, a da osporenim presudama nije uspostavljeno stanje njene imovine prije akta terorizma. Apelantica smatra da je diskriminirana, odnosno da je narušen princip jednakosti pred sudom, zato što su isti sudovi donijeli niz presuda kojim su obeštećene fizičke i pravne osobe povodom istog štetnog događaja, a njoj je to pravo uskraćeno.
7. Kantonalni sud osporava navode iz apelacije i navodi osporenim presudama ni na koji način nije prekršeno neko od ustavnih prava na koja se apelantica poziva. Općinski sud također osporava navode iz apelacije i navodi da je apelantica bila dužna, u skladu sa odredbama novog ZPP, dokazati kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva, budući da je tuženi u cijelosti njen zahtjev osporio. Međutim, apelantica nije dostavljenom pismenom dokumentacijom i provedenim dokazima dokazala aktivnu legitimaciju, niti visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja njen tužbeni zahtjev odbijen. Tuženi također osporava navode iz apelacije navodeći da su osporene presude donesene u skladu sa važećim propisima i da nisu u suprotnosti sa Ustavom BiH ili Evropskom konvencijom.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
a) Pravo na pravično suđenje
10. U suštini, apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi pravilno odlučili kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom utvrđeno da apelantica nije dokazala da je aktivno legitimisana u konkretnom slučaju, tj. da je do štete došlo na stvarima i imovini koja je u njenom vlasništvu, te da nije dokazala visinu pretrpljene štete. Apelantica ni u apelaciji ne osporava ovaj zaključak suda da u toku postupka nije predložila relevantne dokaze u tom pravcu, već samo navodi da je zaključak suda o izvedenim dokazima pogrešan. Prije svega, apelantica navodi da je Općinski sud utvrdio da je ona aktivno legitimisana, što je neosnovano, jer Općinski sud izričito u odluci navodi da u vezi s tim apelantica nije podnijela niti predložila bilo kakve dokaze, a da jeste da bi «sud utvrdio da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani [apelantice]». Općinski sud je u vezi sa ovim pitanjem analizirao zakonske propise, te je dao jasne i iscrpne razloge za svoju odluku o tome da apealntica nije aktivno legitimisana, a ovakav zaključak je potvrdio i Kantonalni sud svojom odlukom.
12. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da ni Općinski ni Kantonalni sud nisu ni morali ulaziti u pitanje visine tužbenog zahtjeva kod činjenice da nije dokazana i utvrđena aktivna legitimacija apelantice (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 939/06 od 26. juna 2007. godine). Ipak, Općinski sud je, uprkos tome, izveo dokaz vještačenjem radi utvrđivanja visine štete, a da apelantica, iako je tokom cijelog postupka imala stručnu pomoć advokata, nije predložila niti je uz tužbu priložila bilo kakve dokaze u tom pravcu, osim nalaza vještaka koje je samostalno angažovala i mimo postupka osiguranja dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su neosnovani i paušalni navodi apelantice o tome da sudovi «proizvoljno utvrđuju nepostojanje dokaza» u odnosu na visinu štete, budući da postoji vještačenje koje je apelantica dobila od vještaka koje je privatno angažovala odmah nakon nastanka štete, te a je Općinski sud obrazložio da je tuženi prigovorio takvom nalazu vještaka. Zbog toga je sud izveo dokaz vještačenjem radi utvrđivanja visine štete, ali je naveo u presudi da je «uzaludan bio pokušaj pribavljanja računa od [apelantice] a u svezi nabavke opreme ili inventara jer [apelantica] iste nije posjedovala», te da apelantica u tom pravcu nije predložila izvođenje bilo kakvih drugih dokaza, pa čak ni saslušanje nje kao parnične stranke.
13. Nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Ostali navodi
15. Apelantica se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a njeni navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
16. U vezi sa navodima apelantice o tome da je diskrimirana zato što su u istim slučajevima sudovi u drugim predmetima donosili drugačije odluke, odnosno da nije pred sudom tretirana jednako kao i drugi, Ustavni sud ukazuje da, u principu, praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava. Međutim, u konkretnom predmetu to nije slučaj. Naime, činjenica da su u drugim predmetima naknade štete zbog istog štetnog događaja sudovi dosuđivali naknadu štete ne znači, sama po sebi, da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na jednakost pred sudom ili da je apelantica diskriminirana, već da su sudovi sudili u skladu sa činjenicama i okolnostima svakog konkretnog predmeta (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 531/06 od 9. maja 2007. godine). Stoga, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju apelantice da je u konkretnom slučaju prekršen princip jednakosti pred sudom ili pravo na nediskriminaciju, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima faciae) neosnovani.
17. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović