Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1142/06 (S. B.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1142/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1142/06, rješavajući apelaciju Sadika Bahtića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadika Bahtića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-29/05 od 1. februara 2006. godine, i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj K-69/04 od 17. januara 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadik Bahtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Adem Jakupović, advokat iz Bihaća, podnio je, 12. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-29/05 od 1. februara 2006. godine, i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-69/04 od 17. januara 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj K-69/04 od 17. januara 2005. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, broj Kž-29/05 od 1. februara 2006. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo prevare iz člana 282. stav 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je primjenom odredbi čl. 59. i 62. KZ FBiH izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, koja se neće izvršiti ako u roku od jedne godine i šest mjeseci apelant ne počini novo krivično djelo.

3. Tokom prvostepenog postupka, sud je proveo sve predložene dokaze, pa je nakon analilze tih dokaza zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da je apealnt u kritično vrijeme, u septembru 2002. godine, bio predsjednik Kantonalnog vijeća Stranke za BiH, te da su se tada održavali predizborni skupovi, a da je takav skup ove Stranke u Sanskom Mostu održan u septembru 2002. godine, dakle u vrijeme u kojem se apelantu stavlja na teret izvršenje krivičnog djela. Budući da su na skupu trebali nastupiti muzičari, Stranka za BiH je za njihov nastup trebala izdvojiti iznos od 15.000 KM. Kako na računu stranke nije bilo tih sredstava, apelant je predložio dvojici članova Savjeta Stranke, Hamdiji Šarčeviću (u daljnjem tekstu: oštećeni) i Suadu Čustiću, da oni doniraju novac za te troškove, navodeći da će novac donirati i vlasnici dvije firme, «Horozović» i «Sanska obnova», čiji predstavnici ovom dogovoru nisu prisustvovali. Budući da oštećeni i Suad Čustić nisu imali navedena novčana sredstva, oštećeni je preuzeo obavezu da ovaj novac pozajmi od Rufada Zukića, uz obavezu da mu ta sredstva vrati u najkraćem periodu i to tako što će oštećeni, Suad Čustić i vlasnici dvije firme dati svi po 4.000 KM. Rufad Zukić je pristao da posudi oštećenom iznos od 15.000 KM za potrebe Stranke za BiH, s tim da je tražio da mu se ovaj iznos vrati uvećan za kamatu, tj. da mu se vrati 16.000 KM, istovremeno pristajući da njegov lični udio u finansiranju skupa bude 4.000 KM. Sud je, dalje, utvrdio da je oštećeni predao iznos od 15.000 KM apelantu, koji ga je proslijedio menadžeru muzičara, ali da ova sredstva nisu nigdje evidentirana, odnosno da nisu prikazana kao prihod Stranke za BiH, mada je u postupku utvrđeno da Stranka posluje isključivo putem žiro-računa, te da se sve donacije moraju uplatiti na žiro-račun stranke. Nakon što je protekao period u kojem je novac trebao biti vraćen Rufadu Zukiću, samo je Suad Čustić svoj dio od 4.000 KM dao apleantu, a ovaj oštećenom. Međutim, oštećeni je ovom iznosu morao dodati još 8.000 KM, zato što vlasnici firmi nisu platili iznose koje su, po tvrdnjama apelanta obećali, a budući da je Rufad Zukić odustao od učestvovanja u finansiranju skupa i zatražio da mu se vrati ukupan iznos od 16.000 KM, oštećeni je morao dodati još 4.000, kako bi izmirio ukupan dug, tako da je pozajmiocu dao 12.000 KM svojih sredstava.

4. Prvostepeni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant lažno prikazao oštećenom da će vlasnici dviju firmi učestvovati u finansiranju skupa sa po 4.000 KM, budući da oni nisu nikada dali svoju saglasnost za to, čime je oštećenog doveo u zabludu i naveo ga da od Rufada Zukića posudi iznos od 15.000 KM, pri čemu se oštećeni obavezao da će vratiti iznos od 16.000 KM. Apelant je znao da nije pribavio saglasnost vlasnika firmi da učestvuju u finansiranju predizbornog skupa, pa je i pored te činjenice obećao oštećenom da će sredstva na taj način biti vraćena. Na ovakav način je, kako sud zaključuje, apelant naveo oštećenog da na štetu svoje imovine posudi novac, ta da kasnije taj novac i vrati, s tim što je samo Suad Čustić izvršio svoje obećanje i dao svoj udio od 4.000 KM. Iz svega navedenog, prvostepeni sud je zaključio da je sa sigurnošću utvrđeno da je apelant prevarnim postupanjem, odnosno lažnim prikazivanjem činjenica, doveo u zabludu oštećenog i oštetio ga za 12.000 KM (4.000 KM su lično učešće oštećenog), a u korist Stranke za BiH, odnosno održavanja njenog predizbornog skupa, čime je ova stranka ostvarila protivpravnu imovinsku korist koju joj je pribavio apelant kao predsjednik Kantonalnog vijeća te stranke.

5. Sud nije prihvatio odbranu apelanta da se u konkretnom slučaju radi isključivo o obligaciono-pravnom odnosu između apelanta i oštećenog. Prvostepeni sud je također naveo da nije prihvatio kvalifikaciju krivičnog djela kao zloupotrebe položaja ili ovlasti koju je prvobitno predložio tužilac, već je ovo djelo okvalifikovao kao prevaru, što je jasno i detaljno obrazložio. Osim toga, prije zaključenja glavnog pretresa, tužilaštvo je optužbu proširilo i na krivčno djelo prevare iz člana 282. KZ FBiH, navodeći da ukoliko sud ne zaključi da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti, ima dovoljno dokaza da apelant bude oglašen krivim za krivično djelo prevare. Cijeneći sve okolnosti slučaja kao i ličnost apelanta, sud je zaključio da će se uvjetnom osudom uz utvrđenje kazne zatvora u trajanju od pet mjeseci postići svrha kažnjavanja.

6. Kantonalni sud je u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu, zaključivši da su svi žalbeni navodi apelanta neosnovani. Naročito, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani navodi apelanta o tome da je prvostepeni sud povrijedio objektivni identitet optužbe time što je izmijenio činjenični opis djela i prilagodio ga krivičnom djelu prevare. U vezi s tim, Kantonalni sud je utvrdio da je činjenično stanje u presudi samo neznatno modifikovano u odnosu na optužnicu, te da je takva izmjena proističe iz provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja i ne predstavlja povredu objektivnog identiteta optužnice, budući da je utvrđeno postojanje svih bića krivičnog djela prevare. Također, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i žalbeni navodi o tome da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je prvostepeni sud, pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, nesumnjivo utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo prevare na način kako je to obrazložio prvostepeni sud. Naročito, Kantonalni sud je ukazao da je oštećeni, zbog uvjeravanja apelanta, imao pogrešnu predodžbu o tome da će i dvije firme učestvovati u finansiranju predizbornog skupa Stranke za BiH, ali je dokazano da vlasnici ovih firmi nisu o tome bili upoznati, niti su dali saglasnost. Također, Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio razloge zbog kojih prvostepeni sud nije radnje apelanta okvalifikovao kao krivično djelo zloupotrebe službenog položaja, već kao krivično djelo prevare, a prihvatio je i razloge koje je prvostepeni sud naveo u odnosu na izrečenu uslovnu osudu.

7. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su osporene odluke sudova proizvoljne, te da iz provedenih dokaza nije moglo biti zaključeno da je kriv za krivično djelo za koje je osuđen, zbog čega je povrijeđen princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Također, apelant navodi da je izreka presuda nerazumljiva, da postoji «neslaganje između izrečene i objavljene presude», a smatra i da je prvostepeni sud izmijenio činjenični opis djela iz optužnice čime je povrijedio objektivni identitet osporene presude i optužnice, čime je počinjena bitna povreda postupka. U tom pravcu apelant navodi da je sud iz činjenične osnove optužnice ispustio konstitutivne elemente krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti, nakon čega je modifikovanjem optužnice «supsumirao podpravne pojmove krivičnog djela prevare». Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud osporene presude ukine i da predmet vrati na ponovno suđenje.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi u osporenim presudama pogrešno primijenili materijalno pravo i počinili povredu krivičnog postupka, time što su presude proizvoljne, te što je povrijeđen objektivni identitet presude i optužbe. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vid,i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, apelant smatra da su osporene odluke proizvoljne. U vezi s tim navodima, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali da ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine), a svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02 i AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).

12. Imajući ove principe u vidu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi da sudovi nisu pravilno i jasno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da je apelant kriv za krivično djelo za koje je osuđen. Naprotiv, u obje presude su analizirani dokazi, pa je detaljno i jasno obrazloženo zašto su sudovi došli do zaključka da je apelant, kao funkcioner Stranke za BiH, doveo u zabludu oštećenog u vezi sa finansiranjem predizbornog skupa Stranke za BiH i time ko će sve učestvovati u finansiranju, zbog čega je oštećeni posudio novac od treće osobe, vjerujući da će svi za koje je apelant obećao i platiti svoj udio u finansiranju skupa Stranke. Ustavni sud zapaža da apelant nije ni tokom postupka osporavao da je od oštećenog uzeo 15.000 KM za potrebe Stranke za BiH, niti da je postignut dogovor o načinu finansiranja predizbornog skupa sa oštećenim i Suadom Čustićem. Apelant je u svojoj odbrani samo naveo da se «radilo o luksuzu i ćeifu i to se moralo platiti». Ustavni sud smatra da su sudovi pažljivo razmotrili sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da su za svoje odluke dali jasne i razumljive razloge, zbog čega u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi izvršili svoju obavezu da navedu razloge na kojima su zasnovali odluke, kao i da osporene presude sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz čega jasno proizlazi da su strane u postupku uživale pravo da u postupku pred sudom budu saslušane na pravičan i ravnopravan način, zbog čega su ovi navodi apelanta očigledno (prima faciae) neosnovani.

13. Apelant se žali i na kršenje principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, ali ove navode ničim ne obrazlaže, niti je Ustavni sud mogao iz predočenih činjenica i dokumentacije zaključiti da postoje elementi koji bi ukazali na kršenje ovih principa. Kako je Ustavni sud je već utvrdio da osporene odluke imaju zadovoljavajuća obrazloženja i razloge, te kako apelant ne nudi dokaze i argumente u pravcu ovih svojih navoda, niti je kršenje ovih principa očigledno, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima faciae) neosnovani.

14. Također, apelant smatra i da je povrijeđen objektivni identite između presude i optužbe, tvrdeći da je činjenično stanje u presudi promijenjeno u odnosu na optužbu. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je ove navode apelant isticao i u žalbi protiv prvostepene presude i da je Kantonalni sud taj žalbeni navod raspravio i utvrdio da se presuda temelji na činjenicama koje nisu različite od činjenica navedenih u optužnici, da je činjenično stanje u presudi «neznatno modifikovano», a da ta promjena nije takvog karaktera da čini povredu objektivnog identiteta optužbe, već da se radi o prilagođavanju činjenicama koje su utvrđene u toku postupka. Iako Ustavni sud neće ovaj prigovor apelanta raspravljati kao sud više instance, imajući u vidu principe istaknute u tački 10. ove odluke, ipak primjećuje se u suštini radi o izmijenjenoj pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela, a da prema KZ FBiH sud u krivičnom postupku nije vezan za prijedlog tužioca u pogledu pravne ocjene djela (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 2419/06 od 20. oktobra 2006. godine), kao i da je u konkretnom slučaju tužilac, prije zaključenja glavne rasprave, optužnicom obuhvatio i krivično djelo prevare. Ustavni sud je već utvrdio da su obrazloženja osprenih presuda zadovoljavajuća u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se odnosi i na ovaj prigovor za koji je u obje odluke dato jasno i razložno obrazloženje, tj. zbog čega je apelant oglašen krivim i kažnjen za blaže krivično djelo prevare u odnosu na teže krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud u osporenim odlukama može pronaći bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, ili da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1142/06 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio