Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1169/06 (H. M.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1169/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP 1169/06, rješavajući apelaciju Huseina Mujačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Mujačića podnesena protiv informacije Ombudsmana Bosne i Hercegovine, broj 1382/04 od 21. oktobra 2004. godine, u vezi sa rješavanjem radno-pravnog statusa, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Mujačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Windsora Ontario, Kanada, podnio je, 10. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv informacije Ombudsmana Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsman BiH), broj 1382/04 od 21. oktobra 2004. godine, u vezi sa pitanjem apelantovog radno-pravnog statusa.

2. Apelant navodi da mu je u septembru 1993. godine prestao radni odnos na mjestu profesora hemije u gimnaziji u Mrkonjić-Gradu, a da mu nije uručeno rješenje, niti dato obrazloženje i mogućnost korištenja pravnih lijekova. Također, apelant navodi da se nije obraćao poslodavcu s molbom za povratak u radni odnos, zato što ga je poslodavac putem svog direktora i «izbacio s posla», ali da se obraćao drugim institucijama i organima, a da su mu svi kojima se obratio odgovorili da je «zakasnio». Apelant smatra da mu je prestankom radnog odnosa u ratnim uslovima, «zbog imena», prekršeno pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut nehumanom i ponižavajućem postupku i pravo na slobodu i bezbjednost.

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

4. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

5. U konkretnom slučaju apelant se nikada nije obratio poslodavcu radi rješavanja svog radno-pravnog statusa u skladu sa Zakonom o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o radu RS, «Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00 i 47/02). U vezi sa navodima apelanta o tome da bi obraćanje poslodavcu bilo neuspješno zato što ga je poslodavac i «izbacio s posla» , Ustavni sud ističe da prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.), a isti stav je zauzeo i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 583/05 od 15. juna 2005. godine). Osim toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava dozvoljavaju izuzetak od pravila iscrpljivanja raspoloživih pravnih lijekova samo u «naročitim okolnostima», odnosno kada se može dokazati da postoji «administrativna praksa» kršenja prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršenja na najvišim nivoima države. Međutim, nadzorni mehanizmi Evropske konvencije vrlo su rijetko prihvatali navode o postojanju «naročitih okolnosti», a takve navode su dobijali uvijek kada su se aplikanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977.), da sumnjaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989.), da su stari i bolesni (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991.), i sl. U konkretnom slučaju, obraćanje poslodavcu radi zaštite prava bio je neophodan uslova za traženje sudske zaštite ukoliko poslodavac taj prigovor ili zahtjev odbije, a apelant ova pravna sredstva nije koristio kako i sam navodi.

6. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, apelantova sumnja u uspjeh zahtjeva poslodavcu u vezi sa pitanjem apelantovog radno-pravnog statusa ne znači da je apelant bio oslobođen obaveze da iskoristi pravne lijekove koje je imao na raspolaganju prema Zakonu o radu RS. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati. S druge strane, obraćanje drugim institucijama i organima, uključujući i Ombudsmana BiH, ne predstavlja «iscrpljivanje pravnih lijekova mogućih po zakonu», budući da samo organi propisani Zakonom o radu RS mogu donositi konačne i obavezujuće odluke u vezi sa pitanjima koja taj zakon reguliše.

7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1169/06 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio