Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2249/07 (M. H.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

  • Ponavljanje postupka
  • Pokrenut istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za BiH
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2249/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP 2249/07, rješavajući apelaciju Mehdije Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 12. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehdije Hodžića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-07-000187 od 10. jula 2007. godine, i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-Kv-07-000036 od 5. marta 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehdije Hodžića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-475/02 od 20. novembra 2002. godine, i presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-33/02 od 2. augusta 2002. godine, zato što je apelant prethodno pokrenuo istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehdija Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, trenutno u KPZ Sarajevo, podnio je, 6. augusta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-07-000187 od 10. jula 2007. godine, i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-Kv-07-000036 od 5. marta 2007. godine, te protiv presude Vrhovnog suda, broj Kž-475/02 od 20. novembra 2002. godine, i presude Kantonalnog suda, broj K-33/02 od 2. augusta 2002. godine Apelant je, također, postavio i zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «poništio pravomoćno izrečene presude [...] i ostale odluke» koje su u vezi sa istim predmetom, odnosno «da se odobri ponovno suđenje, da se ukinu presude i rješenje doneseni protiv [apelanta] i da se ukine mjera izvršenja krivične sankcije do okončanja postupka».

2. Presudom Kantonalnog suda, broj K-33/02 od 2. augusta 2002. godine, apelant je proglašen krivim za krivčno djelo ubistva iz člana 171. stav 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina. Presudom Vrhovnog suda, broj Kž-475/02 od 20. novembra 2002. godine, prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o kazni, pa je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Protiv ovih presuda apelant je podnio prijavu ranijem Domu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Dom), koji je prestao postojati 31. decembra 2003. godine, nakon čega je mandat za odlučivanje o predmetima podnesenim Domu dobila Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija). Komisija je, odlukom o prihvatljivosti, broj CH/03/14313 od 8. maja 2006. godine, prijavu apelanta proglasila neprihvatljivom kao očigledno neosnovanu.

3. Apelant je, 1. aprila 2004. godine, tražio ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka, pa je ovaj njegov zahtjev odbijen rješenjem Kantonalnog suda, broj Kv-138/04 od 21. maja 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, broj Kž-246/04 od 30. augusta 2005. godine. Apelant je ponovo, 10. februara 2007. godine, zatražio ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka, pa je njegov zahtjev odbijen osporenim rješenjem Kantonalnog suda, broj 009-0-Kv-07-000036 od 5. marta 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-07-000187 od 10. jula 2007. godine.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pa detaljno obrazlaže zbog čega smatra da u krivičnom postupku koji je razultirao pravosnažnim presudama nije imao pravično suđenje. Također, apelant navodi da protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda kojim je odbijen njegov zahtjev za ponavaljanje postupka nije ni izjavljivao žalbu, a da je Vrhovni sud donio odluku, iz čega apelant zaključuje da su sve odluke Vrhovnog suda u njegovom slučaju bile samo formalne. Zbog toga apelant smatra da Ustavni sud treba sve prethodne odluke ukinuti i naložiti ponovno suđenje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 12. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tač. 9. i 12. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...] 12. apelant je prethodno pokrenuo istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu;».

a) Dopustivost ratione materiae

6. Navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na rješenje Kantonalnog suda, broj 009-0-Kv-07-000036 od 5. marta 2007. godine, i rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000187 od 10. jula 2007. godine, tiču se postupka koji se tiče odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka tiče odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak «ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv aplikanta». Sličnu praksu ima i Ustavni sud, koji je u vezi sa ovim pitanjem zaključio da se u postupku po prijedlogu za ponavljanje postupka odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-563/05 od 28. juna 2005. godine).

7. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi mogu u cijelosti primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, krivični postupak protiv apelanta je pravosnažno okončan presudama nadležnih sudova još 2002. godine, a postupak koji je rezultirao osporenim rješenjima tiče se isključivo pitanja da li su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi da se dozvoli ponavljanje postupka. Imajući u vidu princip izražen u tački 6. ove odluke, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka ne tiče odlučivanja o «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih pretpostavki za ponavljanje postupka. Stoga, postupak o odlučivanju o zahtjevu za ponavljanje postupka ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

b) Dopustivost u odnosu na pravosnažne presude

8. Apelant istom apelacijom pobija i presude Kantonalnog suda, broj K-33/02 od 2. augusta 2002. godine, i Vrhovnog suda, broj Kž-475/02 od 20. novembra 2002. godine. Međutim, apelant je ove presude ranije osporio pred Domom odnosno Komisijom, pa je o tom pitanju Komisija donijela odluku o prihvatljivosti, broj CH/03/14313 od 8. maja 2006. godine, koju je apelant primio 15. juna 2006. godine. Budući, dakle, da je o odlukama koje apelant osporava apelacijom već donesena konačna i obavezujuća odluka o istom pitanju koje apelant postavlja i u apelaciji, Ustavni sud zaključuje da apealcija u odnosu na navedene presude nije dopustiva, jer je apelant prethodno pokrenuo istovjetan postupak pred Domom, odnosno Komisijom.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i

12. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ako je apelant prethodno pokrenuo istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2249/07 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio