Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1005/06 (E. D.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 358
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 90
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1005/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP 1005/06, rješavajući apelaciju Enise Džino na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enise Džino podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2191/05 od 27. februara 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enise Džino podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2191/05 od 27. februara 2006. godine, u odnosu na član 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Enisa Džino (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je, 4. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2191/05 od 27. februara 2006. godine.
2. Apelantica je bila u radnom odnosu kod Federalnog ministarstva finansija/financija (u daljnjem tekstu: tuženi), na radnom mjestu inspektora Finansijske policije. Na osnovu krivične prijave Glavnog inspektora finansijske policije protiv nje je pokrenut krivični postupak, tako da je Kantonalni sud dozvolio provođenje istrage u predmetu KI-134/02, a zbog osnovane sumnje da je ista počinila krivično djelo iz člana 358. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04). Na osnovu ovog krivičnog postupka, zamjenik ministra finansija/financija je donio rješenje, broj 02-34-10465/02 od 24. oktobra 2002. godine, kojim je apelantica udaljena iz službe do okončanja navedenog krivičnog postupka.
3. Nakon toga, Glavni inspektor Finansijske policije je formirao Disciplinsku komisiju kojoj je podnio prijedlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti apelantice zbog teške povrede službene dužnosti, pa je Disciplinska komisija izrekla disciplinsku kaznu «otpust iz službe», koja je stupila na snagu danom donošenja rješenja, odnosno 21. januara 2003. godine. Kantonalno tužilaštvo je odustalo od daljnjeg krivičnog gonjenja apelantice. Smatrajući da je daljnji postupak pred Disciplinskom komisijom bespredmetan, apelantica je pokrenula sudski postupak tražeći ukidanje rješenja Disciplinske komisije Finansijske policije Federacije Bosne i Hercegovine, broj 16/02 od 23. januara 2003. godine.
4. Presudom Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj PR-1080/04 od 30. aprila 2004. godine, utvrđeno je da je nezakonito rješenje Disciplinske komisije Finansijske policije Federacije Bosne i Hercegovine, broj 16/02 od 23. januara 2003. godine, kojim je apelantica udaljena iz službe do okončanja krivičnog postupka, pa se dosljedno tome tužena obavezuje da apelanticu ponovo rasporedi na radno mjesto inspektora - službenika sa posebnim ovlaštenjima, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 462,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je Disciplinska komisije Finansijske policije, koja je imenovana od strane Glavnog inspektora Finansijske policije, imenovana protivno odredbama člana 90. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon; «Službene novine FBiH», broj 13/98). Sud je nadalje utvrdio da je prema članu 84. navedenog Zakona pokretanje postupka zbog teške povrede službene dužnosti u nadležnosti Federalnog ministarstva finansija/financija a ne Finansijske policije Federacije Bosne i Hercegovine, pa je osporeno rješenje, doneseno od strane neovlaštenog organa.
6. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2191/05 od 27. februara 2006. godine, žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena i odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice.
7. U obrazloženju navedene presude, Kantonalni sud je zaključio da, prema članu 84. stav 1. Zakona, postupak zbog teške povrede službene dužnosti pokreće rješenjem prvostepena disciplinska komisija, po pismenom prijedlogu rukovoditelja organa uprave. Stavom 1. navedenog člana je predviđeno da pored rukovoditelja uprave prijedlog za pokretanje postupka može staviti i rukovoditelj službe za upravu, što je u konkretnom slučaju Glavni inspektor. Nadalje, članom 90. istog zakona je određeno da prvostepenu komisiju imenuje rukovoditelj organa uprave odnosno službe za upravu, što znači da oba ova organa mogu staviti prijedlog za imenovanje disciplinske komisije. Dakle, osoba koja je u konkretnom slučaju pokrenula postupak je ovlaštena po navedenom Zakonu za tu pravnu radnju, a s druge strane ta osoba nije vodila postupak niti odlučivala o pravima apelantice, nego je samo postupala u skladu sa Zakonom koji joj je i dao ovlaštenje da stavi prijedlog za pokretanje postupka.
8. Apelantica eksplicitno ne navodi na povredu kojih ustavnih prava se žali, ali iz navoda apelacije proizilazi da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske kovencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i odredbe prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica navodi da je glavni propust u disciplinskom postupku vođenom protiv nje u činjenici da taj postupak pokrenuo odnosno formirao disciplinsku komisiju Glavni inspektor Finansijeske policije koji na to nije ovlašten. S druge strane, Kantonalni sud nije kao presudnu uzeo činjenicu da je Kantonalni tužilac odustao od daljnjeg krivičnog gonjenja apelantice, a što je bio prvobitni uslov udaljenja apelantice iz službe.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
10. Prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelantica navodi da disciplinski postupak pokrenuo odnosno disciplinsku komisiju formirao Glavni inspektor Finansijske policije koji na to nije ovlašten. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
12. U vezi s tim, budući da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Osnovni prigovori apelantice svode na navod da Glavni inspektor Finasijeke policije nije po zakonu ovlašten da formira disciplinsku komisiju s ciljem da se utvrdi eventualna disciplinska odgovornost apelantice odnosno da pokrene postupak u vezi sa tim. Međutim, Kantonalni sud je razumno obrazložio odluku i stavove u pogledu svih spornih okolnosti ovoga slučaja.
13. Obzirom na navedeno, budući da ništa ne ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno raspravljati, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantičinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U odnosu na apelantičine navode da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud podsjeća da su njegove nadležnosti precizno definirane članom VI/3 ustava Bosne i Hercegovine, prema kojim je Ustavni sud nadležan da preispituje presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini, ukoliko ona krši neko od prava koje je zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Pravo na rad, na čiju povredu se žali apelantica, nije zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalih, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. zagarantovano pravo na rad. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelantica ne navodi da je diskriminirana u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je apelantica predočila, Ustavni sud je, pozivajući se na svoju praksu u analognoj situaciji (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-110/03 od 21. jula 2004. godine), zaključio da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae nespojiva s Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovien, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović