Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1164/06 (M. F.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1164/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1164/06, rješavajući apelaciju Marka Falaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Falaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-571/04 od 13. decembra 2005. godine, i Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-285/02 od 15. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Falak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, koga zastupa zajednički odvjetnički ured Palameta, podnio je, 17. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-571/04 od 13. decembra 2005. godine, i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-285/02 od 15. aprila 2004. godine.
2. Apelant je, 10. jula 1996. godine, na magistralnoj cesti M-17 u mjestu Tasovčić, Općina Čapljina, pretrpio saobraćajnu nezgodu usled koje je zadio po život teške i opasne tjelesne ozljede, pa je na ime naknade štete od osiguravajućeg društva «Euroherc-osiguranje» D.D iz Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi), tražio: a) izgubljenu zaradu za period od 10. jula 1996. godine do 31. decembra 1996. godine, mjesečno po 400 KM, b) isplatu na ime rente od 1. januara 2000. godine mjesečno po 400 KM, c) te na ime izgubljene zarade iz poljoprivrede kao dopunske djelatnosti za period od 10. jula 1996. godine do 31. decembra 1999. godine, mjesečno po 200,00 KM, a od 1. januara 2000. godine pa ubuduće po 200 KM.
3. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-6/00 od 20. decembra 2001. godine, obavezan je tuženi da apelantu na ime izgubljene zarade od poljoprivredne djelatnosti isplati, od 10. jula 1996. godine do 30. juna 1997. godine, mjesečni iznos od po 215,00 KM, za period od 1.jula 1997. godine pa do 31. decembra 2000. godine mjesečni iznos od po 172,00 KM, te za period od 1. januara 2001. godine pa ubuduće dok se ne izmjene okolnosti mjesečno po 172,00 KM na način da je sve dospjele obroke tuženi dužan isplatiti odmah i odjedanput sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do konačne isplate, a ubuduće obroke tuženi je dužan plaćati svakog mjeseca unaprijed do 5-tog u mjesecu, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. Stavom 2. dispozitiva navedene presude tvrđeno da je tuženi dužan apelantu na ime razlike u primanjima iz stalnog radnog odnosa tužitelju isplatiti za period od 1. jula 1996 do 1. oktobra 2000. godine ukupno 1951,73 KM na način kako je to specificirano po mjesecima i u naznačenim iznosima i to mjesečno, a za period od 1. oktobra 2000. godine pa ubuduće dok se ne izmjene okolnosti mjesečno po 443, 00 KM na način da sve dospjele rate tuženi isplati odmah i odjedanput sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospijeća svake pojedine rate pa do konačne isplate, a ubuduće obroke tužena je dužna plaćati svakog mjeseca unaprijed najkasnije do 5-tog u mjesecu sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.
5. I konačno, stavom 3. dispozitiva navedene presude obavezan je tuženi nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 8.060,00 KM u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja.
6. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-285/05 od 15. aprila 2004. godine, žalba tuženog je uvažena u dijelu u kojem je prvostepenom presudom odlučeno o naknadi za izgubljenu zaradu i rentu iz poljoprivredne djelatnosti i u tom dijelu presuda preinačena, na način da je tužbeni zahtjev odbijen. Nadalje, u dijelu osporene presude u kojem je utvrđena izgubljena zarada i renta iz redovne djelatnosti žalba tuženog je djelimično uvažena, presuda preinačena na način da je zahtjev apelanta za isplatu izgubljene zarade do 17. jula 1996. godine odbijen, a za period od 10. jula 1996. godine do 1. augusta 1996. godine izgubljena zarada je utvrđena u iznosu od 303,00 KM. U ostalom dijelu ovog stava, presuda je potvrđena, a žalba tuženog odbijena. I konačno, odluka o troškovima parničnog postupka je preinačena na način da svaka stranka snosi svoje troškove.
7. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-571/04 od 13. decembra 2005. godine, revizija apelanta je odbijena, a zahtjev tuženog da mu apelant isplati troškove odgovora na reviziju takođe je odbijen. Sudovi su u toku žalbenog postupka utvrdili da se ne može prihvatiti zahtjev apelanta za naknadu izgubljene zarade iz osnova poljoprivredne djelatnosti jer apelant nije vlasnik zemlje koju neobrađivanjem zbog pretrpljene saobraćajne nesreće nije mogao obrađivati i ostvarivati zaradu, a sama zarada na osnovu radnog odnosa odnosno redovne djelatnosti je pravilno obračunata.
8. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povređeno pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. uz Protokol broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji navodi da nije bilo nikakvog pravnog osnova da se apelantu uskrati potpuno pravo na naknadu štete na osnovu poljoprivredne djelatnosti kad se zna da je običaj u Bosni i Hercegovini da u trenutku kad otac, zbog godina i narušenog zdravlja, ne može više obavljati fizičke poslove, on sva prava i obaveze de facto prenosi na sina koji preuzima sve poslove u kući. On dalje navodi da se osporene sudske presude temelje na stavu da stvarni vlasnik i posjednik zemljišta nije pravnim poslom prenio na apelanta pravo plodouživanja, radi čega mu je uskraćeno pravo na naknadu štete iz osnova poljoprivredne djelatnosti. Apelant smatra da za prenošenje prava plodouživanja nije potrebna pismena forma, već se to pravo može prenjeti i usmenim dogovorom, pa proizilazi da je materijalno pravo na konkretan slučaj pogrešno primjenjeno. Zbog svih iznesenih razloga, apelant predlaže da Ustavni sud po hitnom postupku donese odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. uz Protokol broj 1. uz Evropsku konvenciju, ukine osporene presude, a prvostepenu presudu potvrdi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju Kantonalni i Vrhovni sud su utvrdili da je zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i pogrešne primene materijalnog prava Općinski sud neosnovano dosudio apelantu naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade od poljoprivredne djelatnosti, jer apelant nije vlasnik ni posjednik nekretnina na kojima se obavlja poljoprivredna djelatnost, već je to apelantov otac. Dakle, redovni sudovi smatraju da je irelevantno s kojim doprinosom je apelant učestvovao u obradi imanja, jer mu pravno ne pripadaju plodovi zemlje, pa činjenica da je otac prepustio apelantu da zadnjih 10 godina obrađuje zemlju nije dovoljna da bi na temelju te izjave apelant mogao ostvariti pravo na gubitak zarade i rentu iz poljoprivredne djelatnosti. Navedeni sudovi smatraju da je samo izraženom voljom vlasnika u formi pravnog posla dopušteno trećim licima da zadiru u njegovo pravo vlasništva, a samo pravo na prirodne plodove od očeve imovine apelant nije stekao na način kojim bi to pravo bilo jasno određeno, niti to proizilazi iz iskaza oca apelanta da je zemlju prepustio sinu.
12. U navodima apelacije u kojima se žali na povredu prava na imovinu, zbog osporavanja prava na naknadu štete na temelju poljoprivredne djelatnosti, Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud podsjeća da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud konstatuje da su Kantonalni i Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenili važeće materijalno-pravne propise o određivanju naknade štete, utvrdivši da apelantu ne pripada naknada štete po osnovu poljoprivredne djelatnosti.
13. Stoga, u vezi s ovakvim navodima iz apelacije, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Također, Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-2105/05 od 27. juna 2006. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
14. Naposljetku, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pažljivo analizirali i obrazložili primjenu relevantnih odredaba koje su primijenili u konkretnom slučaju i za utvrđeno činjenično stanje dali razumne i prihvatljive razloge. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise ili da su na proizvoljan način cijenili izvedene dokaze, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović