Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1148/06 (A. H.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Sloboda kretanja
  • Povrat stana
  • Imovina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1148/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1148/06, rješavajući apelaciju Adema Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Hadžića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar, broj 007-0-U-06-

000 016 od 3. februara 2006. godine, rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Hercegovačko neretvanskog kantona, broj UP-09-03-25-803/02 od 21. novembra 2005. godine i rješenje Odjela za stambene poslove i obnovu grada Mostara, broj 07/II-

3-912799 od 17. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adem Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Herceg Novog, podnio je 8. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-U-06-000 016 od 3. februara 2006. godine, rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Hercegovačko neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-09-03-25-803/02 od 21. novembra 2005. godine i rješenje Odjela za stambene poslove i obnovu grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel), broj 07/II-3-912799 od 17. septembra 2004. godine

2. Rješenjem Odjela, broj 07/II-3-912799 od 17. septembra 2004. godine, odbijen je zahtjev apelanta za priznanje stanarskog prava i vraćanje u posjed stana u Mostaru, Ul. Kralja Tomislava broj 16 /X (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao neosnovan. U toku postupka, Odjel je utvrdio da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za povrat predmetnog stana uz koji je priložio ugovor o korištenju stana i rješenje o dodjeli stana. U obrazloženju rješenja Odjel navodi da je apelant unaprijeđen u čin potpukovnika u vojsci bivše Jugoslovenske narodne armije (u daljnjem tekstu: JNA), 4. marta 1995. godine, a što je utvrđeno naredbom, broj 2-74 od 2. aprila 1995. godine, objavljenoj u Službenom vojnom listu vojske Jugoslavije broj 8. na stranici 252. od 15. juna 1995. godine. Odjel zaključuje da se apelant ne može smatrati izbjeglom i raseljenom osobom, te mu se ne priznaje stanarsko pravo na spornom stanu a u skladu sa članom 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a u vezi sa članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, („Službene novine FBIH“, broj 29/03-u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te da mu ne pripada pravo na povrat stana.

3. Protiv ovog prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu, koju je Ministarstvo odbilo rješenjem, broj UP-09-03-25-803/02 od 21. novembra 2005. godine, kao neosnovanu. Apelant je protiv drugostepenog rješenja podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je presudom, broj 007-0-U-06-

000 016 od 3. februara 2006. godine, odbio tužbu kao neosnovanu.

4. Kantonalni sud je ocijenio da su u postupku, koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nadležni organi uprave pravilno utvrdili činjenicu da je apelant nakon 19. maja 1992. godine, ostao u službi oružanih snaga van Bosne i Hercegovine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmetni stan apelant dobio na osnovu rješenja JNA-Komande garnizona Mostar i da se u konkretnom slučaju radi o stanu kojim raspolaže Federalno ministarstvo odbrane i na čiji status kod priznanja prava va vraćanje stana u posjed se primjenjuje odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene. Ovaj sud dalje navodi da je prema odredbi člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene iznimno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojim raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nositelj stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine, ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovinre, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Polazeći od nesporne činjenice da je apelant i nakon 19. maja 1992. godine, ostao u svojstvu vojnog lica u oružanim snagama Vojske Jugoslavije, to se ne može smatrati izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana, Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave pravilno odlučili i donijeli odluku u skladu sa pravilima postupka. Na kraju ovaj sud ističe da se apelant ne može smatrati izbjeglicom koja se ima pravo vratiti u sporni stan kao svoj dom jer je članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene propisano u kojem slučaju se nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, ne smatra izbjeglicom. Obzirom da je utvrđeno da apelant nema prava na povrat spornog stana jer je ostao kao aktivno vojno lice u JNA i nakon 19. maja 1995. godine, Kantonalni sud zaključuje da se ne smatra izbjeglicom niti mu je takav status priznat u nekoj od zemalja bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, pa se na njega ne može primjeniti ni odredba članka 1.1 Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odnosno odredba člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine.

5. Apelant u apelaciji navodi hronologiju događaja vezanu za dodjelu predmetnog stana na korištenje, kao i postupak povrata spornog stana koji se vodio pred upravnim organima i redovnim sudom. Apelant ističe da je u vrijeme dodjele stana imao formiranu porodicu i da su svi članovi porodice državljani Bosne i Hercegovine. Također navodi da je početkom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini kao oficir bivše JNA, napustio Bosnu i Hercegovinu i da je ostao u službi, međutim članovi njegove porodice imali su priznat izbjegličkii status na prostoru tadašnje Republike Crne Gore. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant također smatra da su osporenim odlukama članovi njegove porodice (supruga i dvije kćerke) onemogućene da se kao izbjeglice i raseljena lica vrate u svoj dom, te im je na taj način povrijeđeno pravo na povrat izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Na kraju apelant navodi da «svoju poziciju donekle može da razumije, kao političko pitanje» ali smatra da su članovi njegove porodice kao državljani Bosne i Hercegovine po porjeklu, koji su bili na listi prilikom dodjele spornog stana, diskriminisani u odnosu na članove porodica nosioca stanarskog prava na stanovima iz «civilnog stambenog fonda», prema članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, dakle, prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

9. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su organi uprave i redovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

10. Ustavni sud konstatuje da su da su nadležni organi osporili pravo apelanta za povrat u posjed predmetnog stana na osnovu člana 3a. Zakona o prestanu primjene, jer je utvrđeno da je apelant ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine poslije 19. maja 1992. godine.

11. Kada je riječ, u konkretnom slučaju, o pitanju da li se sporni stan može smatrati imovinom apelanata, Ustavni sud skreće pažnju na jurisprudenciju u vezi sa stanarskim pravom. Ustavni sud je u nekoliko prilika u svojoj sudskoj praksi ustanovio da se stanarsko pravo može smatrati «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, (vidi odluka Ustavnog suda, broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 29/03)., te donošenje odluka kojima se zahtjev za vraćanje spornog stana odbija, predstavlja miješanje u pravo apelanata na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Međutim, miješanje u apelantovu imovinu izvršeno je na osnovu odluka koje su zasnovane na članu 3a. Zakona o prestanu primjene jer je utvrđeno da je apelant ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine poslije 19. maja 1992. godine. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj već citiranoj odluci broj: U 83/03 utvrdio da navedeni zakon «ima cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ, prema kojem 'građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu' (član 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove porodice ili lica koja su bila prisiljena da napuste svoje domove uslijed ratnih djelovanja» (stav 53), te zaključio da odredba člana 3.a) Zakona o prestanku primjene slijedi legitiman cilj. Ustavni sud u cijelosti ostaje pri ovakvom stavu, te smatra da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje imovine, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud također smatra da su u konkretnom slučaju organi uprave i redovni sud vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Naime, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je i pitanje proporcionalnosti navedenog zakona, također, analizirao u citiranoj odluci broj: U 83/03, u okviru prava na imovinu. Tom prilikom Ustavni sud je zaključio, da član 3.a) Zakona o prestanku primjene, na način kako je izmijenjen («Službene novine Federacije BiH», broj 29/03), «uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa». Do takve ocjene Ustavni sud je došao nakon što je razmotrio niz relevantnih faktora, a naročito da «prvo, član 3.a) Zakona u izmijenjenoj formi ne utječe na ona lica koja su već kupila stan; drugo, on, također, ne utječe na lica kojima je priznat zaštićeni status ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države van teritorije bivše SFRJ; treće, druga lica, koja sada žive u tim stanovima, mogu potraživati stanarsko pravo na njima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće». Analogno tome, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju miješanje u pravo na poštivanje imovine bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju.

13. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da prema odgovarajućim, jasnim odredbama Zakona o prestanku prrimjene, apelant ne može imati status izbjeglice ili raseljenog lica, budući da je u profesionalnoj vojnoj službi u JNA ostao nakon 19. maja 1992. godine, tj. datuma koji zakon decidno propisuje i budući da su i Kantonalni sud i upravni organi ove činjenice utvrdili i na osnovu toga preduzeli mjere koje zakon propisuje, te da Ustavni sud nije pronašao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, a kako u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se također žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora prebivališta zagarantovano je svim osobama koje se zakonito nalaze na teritoriji jedne države. Ustavni sud zapaža da ovi apelantovi navodi nemaju uporišta i da su njegove tvrdnje paušalne, jer apelant nije ničim dokazao da mu je ograničena sloboda kretanja i pebivališta na teritoriji Bosne i Hercegovine, nekim radnjama, odnosno odlukama nadležnih javnih vlasti. Dakle, apelant u apelaciji, osim paušalnog navoda o povredi navedenog prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog prava, te Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi o kršenju člana II/3.k) m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji između ostalog naveo da su njegova djeca i supruga diskriminisani u odnosu na članove porodica nosioca stanarskog prava na stanovima iz «civilnog stambenog fonda», kao i da im je onemogućeno da se kao izbjeglice i raseljena lica vrate u svoj dom. Dakle, apelant se žali da su njegovoj supruzi i kćerkama povrijeđeno pravo na povrat izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na nediskriminaciju iz članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Međutim,Ustavni sud napominje da članovi porodičnog domaćinstva apelanta-predratnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu dijele zakonsku sudbinu svog supruga i oca (čl. 6. i 19. Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“, br. 14/84, 12/87 i 36/89; “Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“, broj 2/93; “Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 11/98 i 19/99) u vezi sa članom 4. Zakona o prestanku primjene (vidi Odluku o prihvatljivosti Komisije za ljudska prava CH/011/8311 od 8. juna 2005. godine.) Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Utava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da je apelant «žrtva» kršenja Ustavom navedenih zaštićenih prava i sloboda.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1148/06 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio