Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1759/06 (I. S.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni odnos
- Radni spor
- Građanski postupak
- Zastara
- Naknada
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1759/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1759/06, rješavajući apelaciju Ibrahima Sarajlije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Sarajlije podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž- 542/05 od 8. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću, broj RS-972/02 od 27. februara 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibrahim Sarajlija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je 13. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Rsž-542/05 od 8. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj RS- 972/02 od 27. februara 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj RS-972/02 od 27. februara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Rsž-542/05 od 8. maja 2006. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu Unsko-sanski kanton-Kantonalno Ministarstvo privrede Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime neisplaćenih plaća za period od 1. februara 1995. godine, pa do 15. juna 1995. godine i za decembar 1995. godine, isplati iznos od 1.732,00 KM sa pripadajućim zateznim kamatama i da mu naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju svoje odluke, prvostepeni sud je naveo da je odlučujući o istaknutom prigovoru zastare tuženog utvrdio da je posljednji obrok po osnovu neisplaćene plaće iz decembra 1995. godine, dospio 1. januara 1996. godine, a time i ukupna potraživanja apelanta a da je tužba podnesena 2. septembra 2002. godine, dakle nakon proteka više od šest godina od dospjeća obaveze. Sud dalje navodi da je apelant u smislu člana 392. Zakona o obligacionim odnoosima, («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) a kojim članom je regulisano da potraživanja povremenih davanja zastarjevaju u roku od tri godine, od dospjelosti svakog povremenog davanja, mogao ostvariti pravo na sudsku zaštitu a radi realizacije svojih potraživanja najkasnije do 1. januara 1999. godine. U smislu člana 392. ZOO, ističe dalje sud, zaključkom vlade tuženog od 20. januara 1997. godine, koji se smatra priznanjem duga, zastarni rok se prekida i počinje teći iznova a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok zastare, a što znači da je počev od 20. januara 1997. godine, zastarni rok od tri godine počeo ponovo teći i ovaj rok je istekao dana 20. januara 2000. godine, te je prvostepeni sud zaključio da je tužba sudu podnesena nakon isteka i novog roka od tri godine, a koji je ponovo počeo teći usljed prekida zastare. Na kraju prvostepeni sud navodi da iz sadržaja zaključka vlade tuženog od 6. decembra 2000. godine, proizilazi da se ovim zaključkom samo pokreće incijativa o načinu isplate neisplaćenih plaća za period rata i predlaže isplata buđetskim korisnicima, te se po ocjeni suda taj zaključak ne može smatrati odricanjem od zastare. Priznanje duga koje usljedi nakon isteka roka zastare, ističe sud, odnosno odricanje od zastare mora biti kvalifikovano priznanje tj. u pismenom obliku i učinjeno neposredno, pa kako je apelant podnio tužbu 2. septembra 2002. godine, osnovan je prigovor zastare u smislu čklana 392. ZOO, pa je tužbeni zahtjev odbijen.
4. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud za svoju presudu dao jasne i određene razloge koji proizilaze iz provedenih dokaza, te da je ispravan zaključak da u ovoj pravnoj stvari s obzirom na trenutak podnošenja tužbe i dospjeća utužene obaveze potraživanje apelanta zastarjelo, jer akti vlade tuženog nisu doveli do priznanja zastarjelosti obaveze niti odricanja od od zastare. Kantonalni sud navodi da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedenim članom, ističe dalje sud, predviđeno je da država ima pravo svakog lišiti imovine u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom, u koja ograničenja se ubrajaju i norme koje određuju procesne rokove u kojima je moguće tražiti sudsku zaštitu u ostvarivanju svojih građanskih prava. Dakle, zaključuije ovaj sud, nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoje pravo isključivo u odnosu na odgovorne subjekte poštujući procesne rokove koji su jasno regulisani pravnim propisima, a odredbom člana 372. ZOO i člana 106. Zakona o radu određeno je da apsolutna zastara novčanog potraživanja u koja spadaju i plate zastarjeva u roku od tri godine. Prema tome, ističe ovaj sud, tužbeni zahtjev apelanta za isplatu plaća zarađenih u 1995. godini koji je podnesen sudu 2002. godine, ne može se ostvariti sudskim putem, jer je nastupilo apsolutno zastarjevanje a država ima javni interes u pogledu ograničenja ostvarivanja prava u određenim rokovima zbog efikasnijeg funkcionisanja pravnog sistema i pravne sigurnosti.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je nesporno da je vlada tuženog donijela zaključak od 6. decembra 2000. godine, kojim utvrđuje kriterije i osnovicu za isplatu neisplaćenih plaća a da je zaključkom od 20. januara 1997. godine, utvrdila postojanje duga tj postojanje potraživanja po osnovu neisplaćenih plaća. Apelant smatra da redovni sudovi nisu vodili računa o principu proporcionalnosti i javnog interesa jer je vlada tuženog potvrdila postojanje potraživanja, obečala izvršiti isplatu a onada to nije ispunila. Također apelant navodi da navedeni zaključak tuženog je izjava povjerioca u smislu člana 387. stav 2. ZOO pa je došlo do pogrešnee primjene materijalnog propisa tj do konstatacije suda da navedeni zaključak ne prekida zastarni rok.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
10. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelant blagovremeno obratio sudu za naknadu neisplaćenih plaća za period od 1. februara 1995. godine, pa do 15. juna 1995. godine i za decembar 1995. godine, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava kao što je pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr. (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
12. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
13. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali ovo pitanje i zaključili da je tužbeni zahtjev apelanta zastario, uzimajući u obzir odredbe ZOO, koji u članu 372. stav 1. propisuje da «Potraživanja povremenih davanja koja dospjevaju godišnje ili u kračim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja) [...], zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.» Redovni sudovi su zaključili da je apelant propustio zakonom propisani rok za podnošenje tužbe za isplatu neisplaćenog ličnog dohotka za period od 1. februara 1995. godine, pa do 15. juna 1995. godine i za decembar 1995. godine, budući da je mogao ostvariti pravo na sudsku zaštitu a radi zaštite svojih potraživanja najkasnije do 1. januara 1999. godine, jer je posljednji obrok po osnovu neisplaćenih plaća iz decembra 1995. godine dospio 1 janura 1996. godine. Također Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili, u smislu člana 392. ZOO, da je zaključkom vlade tuženog od 20. januara 1997. godine, a kojim se priznaju potraživanja iz ratnog perioda, zastarni rok prekinut i počinje teći iznova a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru a što znači da je počev od 20. januara 1997. godine, zastarni rok od 3 godine, počeo ponovo teći i ovaj rok je istekao dana 20. januara 2000. godine, a tužba je podnesena 2. septembra 2002. godine, dakle nakon proteka roka zastarjelosti od tri godine iz člana
372. ZOO. Redovni sudovi su dali detaljno obrazloženje zašto se zaključak vlade tuženog od 6. decembra 2000 godine, ne može smatrati pismenim priznanjem zastarjelosti obaveze odnosno odricanje od zastare u smislu člana 366. ZOO. Članom 366. ZOO propisano je da: «Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastare» U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da se navedenim zaključkom tuženog samo pokreće incijativa o načinu isplate neisplaćenih plaća za period rata i predlaže isplata buđetskim korisnicima te se ne može smatrati pismenim priznanjem zastarjele obaveze odnosno odricanjem od zastare, koje mora biti kvalifikovano priznanje tj u pismenom obliku i učinjeno neposredno. Dakle, redovni sudovi su utvrdili da se potraživanja apelanta odnose na potraživanja iz radnog odnosa, te su primjenom relevantnih propisa koji se odnose na zastaru potraživanja iz radnog odnosa i donijeli osporene odluke. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović