Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1041/06 (P. D.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1041/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1041/06, rješavajući apelaciju Petra Dušanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Dušanića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U- 656/01 od 25. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Dušanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Zoran Bubić advokat iz Banja Luke, podnio je 3. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud), broj U-656/01 od 25. januara 2006. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 9. aprila 2007. godine.
2. Pred Direkcijom za privatizaciju Republike Srpske- Komisijom za licitaciju, 11. septembra 2000. godine, održana je licitacija za prodaju državnog kapitala u predmetu koji je vođen pod brojem BL 002-V/1 (šifra 1042122-prodaja ODGP»Gradip» Prnjavor). Jedan od učesnika licitacije bio je i apelant. Postupak licitacije je okončan zaključenjem ugovora o prodaji državnog kapitala najpovoljnijem kupcu, koji nije u roku isplatio kupoprodajnu cijenu, te je na taj način izgubio svojstvo učesnika-kupca i pravo na povrat depozita. Direkcija za privatizaciju je pozvala naredno lice koje je na licitaciji istaklo drugu ponudu, međutim i taj učesnik nije uplatio kupoprodajnu cijenu.
3. U međuvremenu, pojedini učesnici licitacije su podnijeli tužbu protiv Direkcije za privatizaciju Republike Srpske, kojom su zahtjevali utvrđenje pravne ništavosti javnog poziva za licitaciju pod oznakom BL 002-V/1 i ugovora o prodaji predmeta licitacije te utvrđivanje obaveze određivanja nove licitacije sa učesnicima koji ispunjavaju uslove za registraciju i vraćanje depozita. Osnovni sud Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) presudom, broj PS-487/00 od 30. januara 2001. godine, u cjelosti je udovoljio tužbenom zahtjevu. U obrazloženju presude Osnovni sud navodi da je Direkcija za privatizaciju Republike Srpske načinila niz nepravilnosti i povreda propisanih pravilima licitacije, tako što je na dan održavanja licitacije registrovala za učesnika apelanta koji nije mogao steći svojstvo učesnika i time cjelokupan postupak licitacije učinila nepravilnim, omogučavajući apelantu da utiče na tok licitacije kao i na samo formiranje konačne prodajne cijene. Osnovni sud je mišljenja da bi cjelokupan tok postupka bio drugačiji bez učešća apelanta, jer ne bi imao uticaja na formiranje konačne cijene, u kom slučaju bi i visina cijene bila drugačija.
4. Odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti, Republičkog javnog tužioca Republike Srpske, izjavljenog protiv presude Osnovnog suda, broj PS-487/00 od 30. januara 2001. godine, Vrhovni sud je rješenjem, broj GVL-9/01 od 3. januara 2003. godine, zahtjev za zaštitu zakonitosti uvažio, presudu Osnovnog suda, broj PS-487/00 od 30. januara 2001. godine, ukinuo i tužbu odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da je privatizacija državnog kapitala u preduzećima upravna stvar u nadležnosti Direkcije za privatizaciju, pa se na postupak licitacije primjenjuju pravila upravnog postupka, eventualno i upravnog spora, a ne parničnog postupka. Vrhovni sud je zaključio da je Osnovni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, time što je meritorno odlučio o pravnom odnosu koji ne spada u nadležnost suda nego organa uprave, odnosno republičke upravne organizacije, te je pobijanu presudu ukinuo i tužbu odbacio.
5. U međuvremenu je Direkcija za privatizaciju Republike Srpske-Komisija za licitaciju zakazala novu licitaciju za prodaju državnog kapitala u predmetu koji je vođen pod brojem BL 002- V/1-šifra 1042122 prodaja ODGP»Gradip» Prnjavor, za 5. juni 2001. godine. Odlučujući o zahtjevu apelanta da se registruje, Komisija za licitaciju je 5. juna 2001. godine, u predmetu broj BL 002-V/1-šifra 1042122 prodaja ODGP»Gradip» Prnjavor, donijela odluku da se apelantu ne može omogućiti da se registruje, jer se nije prijavio za licitaciju. Komisija za licitaciju je 5. juna 2001. godine, odbila usmeni prigovor koji je apelant izjavio na odluku da se ne može registrovati kao učesnik na licitaciji.
6. Apelant je protiv Direkcije za privatizaciju Republike Srpske-Komisije za licitaciju (u daljnjem tekstu: tužena) tužbom pred Vrhovnim sudom pokrenuo upravni spor, radi poništenja odluke u predmetu broj BL 002-V/1-šifra 1042122 prodaja ODGP»Gradip» Prnjavor, kojom je odbijen zahtjev apelanta da se registruje kao učesnik na licitaciji održanoj 5. juna 2001. godine, za prodaju državnog kapitala ODGP»Gradip» Prnjavor.
7. Vrhovni sud je presudom, broj U-656/01 od 25. januara 2006. godine, odbio tužbu apelanta kao neosnovanu.
8. U obrazloženju odluke Vrhovni sud navodi da je tužena strana u postupku licitacije koja je održana 5. juna 2001. godine, za prodaju državnog kapitala, pravilno provela postupak i pravilno primjenila materijalno pravo. Odlukom direktora Direkcije za privatizaciju, broj RS-3634-02/00 od 7. septembra 2000. godine, imenovana je Komisija za licitaciju pod oznakom BL002-V/1 za predmete prodaje ODGP»Gradip» Prnjavor i dr. Za predmete prodaje pod šifrom i nazivom 1042122 ODPG»Gradip» izvršena je kontrola uplata po osnovu depozita pojedinih podnosioca prijava za učešće u licitaciji, kao i kontrole bankarske garancije kao sredstva obezbjeđenja plaćanja za iznose depozita. Za kupovinu državnog kapitala u preduzeću ODGP»Gradip» Prnjavor, pored apelanta prijavilo se još pet učesnika, te je konstatovano da su svi učesnici registrovali svoje učešće, i uplatili naknadu za učešće na licitaciji ili priložili bankarske garancije. Vrhovni sud dalje navodi da je jedan od učesnika u licitaciji uputio prigovor koji se odnosio na nekompletnost i nedostatak dokaza o uplati depozita kompanije «Dušanić» i kašnjenje kod registracije učesnika licitacije. Komisija je odbila prigovor kao neosnovan a nakon održane licitacije pozvan je 21. septembra 2000 godine, ponuđać najviše cijene GP «Ljubić» AD Prnjavor, da potpiše ugovor o prodaji predmeta licitacije pod brojem 01-SP-168-4-1/99 od 11. septembra 2000 godine. Obavještenjem o neizvršenoj obavezi po Ugovoru o prodaji predmeta licitacije, broj 3825-01/00 od 18. septembra 2000. godine, utvrđeno je da kupac državnog kapitala nije izmirio obaveze po ugovoru o prodaji predmeta licitacije. Obzirom da licitacija nije uspjela, to je donesena Odluka o održavanju nove licitacije i postupku za prijavu za učešće na licitaciji od 30. maja 2001. godine, za licitaciju koja je zakazana za 5. juni 2001. godine. Vrhovni sud dalje ističe da je prema podacima iz liste podnosilaca prijave konstatovano da su 29. maja 2001. godine, podnijeli prijavu GP»Ljubić», Milenko Dakić i «Tehnika beton» Banja Luka sa potpunom dokumentacijom i uplatom bankarske garancije, te «Stambena zadruga» Banja Luka sa prijavom od 30. maja 2001. godine, sa potpunom dokumentacijom i bankarskom garancijom, i da u listi podnosilaca prijava nema prijave apelanta. Nadalje Vrhovni sud navodi da je u zapisniku o licitaciji od 5. juna 2001. godine, konstatovano ko su registrovani učesnici, da je apelant tražio da se registruje ali je Komisija za licitaciju donijela odluku da se ne može registrovati jer se nije prijavio za licitaciju, te da je usmeni prigovor apelanta na ovu odluku odbijen. Na kraju Vrhovni sud ističe da je prema odredbi čl. 26, i 41-47. Pravila licitacije i specijalne licitacije («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 11/99 i 11/00, u daljnjem tekstu: Pravila) regulisano da kada su ispunjeni uslovi za održavanje licitacije voditelj postupka konstatuje prisutnost učesnika, saopštava brojeve njihovih kartica, a kada učesnik nije zadovoljan može uložiti prigovor usmeno na zapisnik, dok je odluka Komisije po prigovoru konačna. Kada licitacija nije uspjela Direkcija za privatizaciju će u skladu sa članom 13. Pravila objaviti javni poziv, te Vrhovni sud zaključuje da je tužena pravilno postupila kada je odlučila da se ne može dozvoliti registracija apelanta za učešće u licitaciji jer se nije prijavio za licitaciju, obzirom da su neosnovani i prigovori apelanta o tome da je ranijim prijavljivanjem na licitaciji od 11. septembra 2000. godine, stekao zakonito svojstvo učesnika u registraciji na osnovu konačne odluke Komisije za licitaciju.
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant opširno iznosi tok postupka licitacije za prodaju državnog kapitala, u predmetu koji je vođen pod brojem BL 002-V/1 (šifra 1042122 prodaja ODGP»Gradip» Prnjavor). Apelant smatra da su upravni organi u postupku prodaje državnog kapitala pogrešno primjenili materijalno pravo i to odredbe Pravila i smatra da je svojstvo učesnika u licitaciji zakonito stekao na prvoj licitaciji koja je održana 11. septembra 2000. godine, te da je imao pravo da se registruje i učestvuje na licitaciji koja je održana 5. juna 2001. godine. Dalje, apelant navodi da je potpuno nejasno šta je Vrhovni sud smatrao zakonitim postupanjem upravnih organa jer je presuda Osnovnog suda, broj PS-478/00 donesena od nenadležnog suda te se po njoj nije ni moglo postupati. Navodi da sporna presuda Vrhovnog suda ne navodi ni ko je donio odluku o održavanju nove licitacije i ko je zakazao licitaciju za 5. juni 2001. godine, niti je Vrhovni sud primjetio da su GP»Ljubić» i Milenko Dakić prijave za licitaciju podnijeli 29. maja 2001. godine tj. prije donošenja odluke o održavanju nove licitacije, niti je primjetio da je od dana donošenja nove odluke da se ponovi licitacija, pa do dana kada je zakazana, prošlo samo pet dana, a ne 30 kako je propisom određeno.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su upravni organi u postupku prodaje državnog kapitala pogrešno primjenili materijalno pravo i to odredbe Pravila i što je takvo postupanje podržao i Vrhovni sud odbijajući njegovu tužbu kao neosnovanu. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovitih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
13. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je utvrdio da je tužena pravilno postupila kada je donijela odluku da se ne može dozvoliti apelantu registracija za učešće na licitaciji jer nije prijavljen na licitaciju za prodaju državnog kapitala koji je tužena vodila pod brojem BL002-V/1 za predmet prodaje ODGP»Gradip» Prnjavor. Naime članom 6. stav 1. Pravila regulisano je ko ima pravo učešća na licitaciji, dok je stavom 2. istog člana propisano da: «Lice iz predhodnog stava stiče svojstvo učesnika, registracijom za učešće na licitaciji«. Članom 15. Pravila propisano je da zainteresovano lice uplaćuje odgovarajući iznos depozita i popunjava prijavu. Ustavni sud primjećuje da je apelant bio prijavljen i registrovan te da je učestvovao na licitaciji koja je oržana 11. septembra 2000. godine. Međutim, članom 47. Pravila propisano je da: »U slučaju neuspjele licitacije Direkcija će u skladu sa članom 13. ovih pravila objaviti poziv za ponovljenu licitaciju», te obzirom da licitacija provedena 11. septembra 2000. godine, nije uspjela, to su neosnovani navodi apelanta da je svojstvo učesnika u licitaciji koja je održana 5. juna 2001. godine, zakonito stekao, jer je bio prijavljen i registrovan na prvoj licitaciji koja je održana 11. septembra 2000. godine. Također, članom 16. Pravila propisano je da se prijava podnosi Direkciji najkasnije pet dana prije održavanja licitacije, za svaki predmet za koji se namjerava nadmetati, te Ustavni sud zapaža da su se učesnici licitacije prijavili 29. maja i 30. juna 2001. godine, dakle pet dana prije održavanja licitacije koja je zakazana za 5. juni 2001. godine, te su u potpunosti ispoštovana pravila procedure.
14. U vezi prigovora apelanta koji se odnose na nedostatke u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe (član 39. Zakona o upravnim sporovima, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/94), a sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku (član 38. Zakona o upravnom sporu). U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je dao detaljna obrazloženja svojih zaključaka izvedenih iz činjenica utvrđenih u upravnom postupku. Iz stanja u spisu i navoda iz apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je sud propustio obrazložiti osporenu presudu ili da je to obrazloženje proizvoljno, niti da je pogrešno primijenjen materijalni propis.
15. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, osporena presuda je dovoljno i jasno obrazložene, a Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović