Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1981/06 (Hercegovačko-neretvanski Kanton)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1981/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1981/06, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog Kantona na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav. 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog Kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj, Rev-227/05 od 25. aprila 2006.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 10. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-227/05 od 25. aprila 2006. godine.
2. Safet Radoš (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu protiv Općine Mostar «Jugozapad» (u daljnjem tekstu: prvotuženi), apelanta i Federacije Bosne i Hercegovine-Ministarstva Unutrašnjih poslova Sarajevo (u daljnjem tekstu. trečetuženi), radi naknade štete. Tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio da mu tuženi solidarno nadoknade nematerijalnu štetu koju je pretrpio povrijeđivanjem u neredima prilikom posjete 10. februara 1997. godine, na dan šehida, Liska parku u Mostaru.
3. Općinski sud II u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je djelimičnom presudom, broj P-82/00 od 17. oktobra 2003. godine, obavezao prvotuženog i trečetuženog da solidarno naknade tužitelju na ime nematerijalne štete za trajno umanjenje životne aktivnosti iznos od 80.000,00 KM, za pretrpljenje fizičke bolove iznos od 45.000,00 KM, za pretrpljen strah iznos od 25.000,00 KM i za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti iznos od 20.000,00 KM ili ukupo 170.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. oktobra 2003. godine, kao dana donošenja presude do isplate, te nadoknade troškove postupka u iznosu od 3.700,20 KM sa zakonskom kamatom od dana donošenja presude sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog tužitelj je odbijen. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za plaćanje zakonskih zateznih kamata od 31. januara 2000 godine do 16. oktobra 2003. godine. Tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta je odbijen. O drugim tužbenim zahtjevima kao i o troškovima postupka, sud će odlučiti konačnom presudom.
4. U postupku po izjavljenoj žalbi, Kantonalni sud Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu, broj Gž-274/04 od 14. oktobra 2004. godine, kojom je žalbe prvotužene i trečetužene uvažio, pobijanu djelimičnu presudu u odnosu na njih preinačio i tužbeni zahtjev odbio. Žalba tužitelja djelimično je uvažena i prvostepena djelimična presuda preinačena, tako da se apelant obavezuje naknaditi tužitelju na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opće životne aktivnosti iznos od 50.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 8.000,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 6.000,00 KM, za duševne bolove zbog naruženosti iznos od 8.000,00 KM ili ukupno 72.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 3. maja 2001. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. Sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog tužitelj se odbija.
5. U obrazloženju svoje presude, Kantonalni sud navodi da se u konkretnom slučaju moraju primjeniti odredbe člana 180. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojem za štetu nastalu od akta nasilja ili terora odgovara društveno politička zajednica i to ona čiji su organi prema važećim propisima bili obavezni spriječiti štetu. Ovaj sud ističe da je članom 4.,Glave III Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH) kantonu pripala sva ovlast koja nije izričito dodijeljena Federaciji, tako da su kantoni posebno mjerodavni za uspostavu i nadziranje snaga policije koje nose jedinstvene federalne uniforme s kantonalnim oznakama a prema članu 1. Glave V Ustava FBiH propisano je da je svaki kanton pri provedbi obaveza propisanih u čl. 2 i 4. Glave III Ustava FBiH dužan da preduzima sve potrebne mjere zaštite ljudskih prava. Zakon o unutrašnjim poslovima Hercegovačko-neretvanskog Kantona usvojen je 23. decembra 1996 godine, a stupio je na snagu danom objavljivanja u Narodnim novinama iz januara 1997. godine, dakle prije nego što je došlo do sukoba skupine građana bošnjačke nacionalnosti i hrvatskih policajaca, što je preraslo u nerede većih pa i tragičnih razmjera. U konkretnom slučaju, navodi dalje sud, došlo je do okupljanja velikog broja građana na ograničenom prostoru a u toku postupka je utvrđeno da je posjeta groblju u Liska parku bila predhodno najavljena i dogovorena te je policija u zapadnom djelu grada Mostara bila obavještena i upoznata sa ovom posjetom i ovo je zahtjevalo da organi društveno političke zajednice obavezno vrše odgovarajući nadzor kako bi se spriječilo moguće ugrožavanje fizičkog integriteta i imovinska sigurnost drugih ljudi. Prema odredbama Ustava FBiH i Ustava HNK u isključivoj je nadležnosti kantona uspostavljanje i nadziranje policijskih snaga, koje nisu u nadležnosti Federacije a ni općine. U tom kontekstu, po nalaženju ovog suda, pogrešno je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta zbog nedostatka pasivne legitimacije a obavezao prvotuženog i trečetuženog da tužitelju naknade štetu.
6. Odlučujući o reviziji koju su na presudu Kantonalnog suda izjavili tužitelj i apelant, Vrhovni sud je presudom, broj Rev-227/05 od 25. aprila 2006. godine, reviziju apelanta odbio a reviziju tužitelja djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako da se tužitelju dosuđuje po osnovu naknade neimovinske štete, umjesto ukupnog iznosa od 72.000,00 KM iznos od 96.000,00 KM. U ostalom dijelu revizija tužitelja je odbijena.
7. U obrazloženju odluke Vrhovni sud navodi da u cjelosti prihvata navode drugostepene presude koji se odnose na pasivnu legitimaciju apelanta i njegovu odgovornost za štetni događaj. Vrhovni sud ističe da je tužitelj povrijeđen 10. februara 1997. godine, u sukobu i neredima koji su nastali prilikom najavljenih javnih manifestacija u Gradu Mostaru kada su građani hrvatske nacionalnosti učestvovali u karnevalskim svačanostima, a građani bošnjačke nacionalnosti išli u posjet groblju u Liska parku povodom Bajramskih praznika. Prema odredbama člana 180. Zakona o obligacionim odnosima, za štetu nastalu tjelesnom povredom prilikom javnih manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Vrhovni sud zaključuje da je prema važečim propisima za konkretnu štetu odgovoran apelant čiji su organi-policijske snage bile dužne da zaštite javni red i mir i sprijeće međunacionalne sukobe a ne da u njima čak i učestvuju, te su neosnovani prigovori apelanta da nije odgovoran za nastalu štetu. Na kraju ovaj sud navodi da su neosnovani prigovori apelanta koji se odnose na kamate i visoko dosuđeni iznos po svim vidovima štete jer je kamata na dosuđeni iznos pravilno dosuđena od dana utuženja, obzirom da je utuženi iznos dosuđen na ime neimovinske štete, i da naknada štete nije suviše visoko određena. Vrhovni sud ističe da je djelimično osnovan revizijski prigovor pogrešne primjene člana 200. Zakona o obligacionim odnosima te je preinačio drugostepenu odluku i dosudio naknadu adekvatnu broju i karakteru povrede koju je zadobio tužitelj, te posljedicama povređivanja, intezitetu i vremenu trajanja pretrpljenog bola i straha kao i stepenu unakaženosti tužitelja.
8. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da Vrhovni sud nije obrazložio navode iz revizije koji se odnose na to da u vrijeme nastanka štetnog događaja nisu postojali propisi koji regulišu osnivanje pa shodno tome i prava i obaveze pojedinih organa i tijela apelanta. Smatra da su za nastalu štetu odgovorni prvotuženi i trečetuženi i da je samo obavezivanjem apelanta na naknadu štete povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu.
9. Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u ovom predmetu u ulozi apelanata pojavljuje Hercegovačko-neretvanski Kanton te podsjeća da je u svojoj odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine promijenio dotadašnju praksu, koja je slijedila praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj su apelacije podnesene od strane državnih organa proglašavane nedopustivim po osnovu člana 16. stav 2. tačka 10. tadašnjeg Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 2/04) koji je propisivao da je apelacija «nedopustiva ako je ratione personae inkopatibilna sa Ustavom». U toj odluci Ustavni sud je konstatirao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te je imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži precizne odredbe o funkcioniranju dražavnih organa izmijenio dotadašnju praksu i dozvolio državnim organima podnošenje apelacije. Stoga će Ustavni sud razmotriti eventualne povrede apelantovih prava isključivo sa aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
14. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
15. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovitih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
16. U vezi navoda apelanta da Vrhovni sud nije obrazložio navode iz revizije koji se odnose na to da u vrijeme nastanka štetnog događaja nisu postojali propisi koji regulišu osnivanje pa shodno tome i prava i obaveze pojedinih organa i tijela apelanta, Ustavni sud podsjeća da garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine uključuju obavezu sudova da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je sud propustio obrazložiti osporenu presudu ili da je to obrazloženje proizvoljno, a naročito da je pogrešno primijenjen materijalni propis. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je u odnosu na revizione prigovore apelanta koji se odnose na njegovu pasivnu legitimaciju kao i pasivnu legitimaciju ostalih tuženih istakao da i po nalaženju tog suda za nastalu štetu u smislu člana 180. Zakona o obligacionim odnosima, odgovara apelant i da njegova odgovornost proizilazi iz Ustava F BiH, Ustava Hrvatsko Neretvanskog Kantona, te Zakona o unutrašnjim poslovima Fedracije BiH. Članom 180. Zakona o obligaciionim odnosima, propisano je da: «Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu». Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Redovni sudovi su vrlo detaljno dali obrazloženje analize dokaza provedenih pred prvostepenim sudom – saslušanjem svjedoka, uvidom u ljekarsku dokumentaciju, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, uvid u spis tog suda broj K-41/97, te na osnovu istih izveli zaključak da su organi apelanta-policijske snage bile dužne da zaštite javni red i mir i sprijeće međunacionalne sukobe a ne da u njima i učestvuju, te našli da je apelant u smislu člana 180. Zakona o obligacionim odnosima, odgovoran za štetu koju je pretrpio tužitelj i obavezali ga da tužitelju naknadi nematerijalnu štetu. (vidi odluku o dopustivosti Ustavnog suda, broj AP-1953/06 od 20. marta 2007. godine)
17. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Naime, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da je Vrhovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo. U pogledu ovog apelacionog navoda Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje kod razmatranja prava na pravično suđenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović