Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2340/07 (S. H.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Stanarsko pravo
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2340/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2340/07, rješavajući apelaciju Samira Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Halilovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-125/03 od 9. maja 2007. godine, rješenja Kantonalnog suda Travnik, broj U-111/02 od 18. februara 2003. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka, broj 04-23-1077/00 od 10. jula 2002. godine, i rješenja Općine Travnik-
Službe za stambeno komunalne poslove, broj 04/VII-372-749/98 od 11. maja 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Adis Ribić advokat iz Travnika, podnio je 16. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-125/03 od 9. maja 2007. godine, rješenja Kantonalnog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-111/02 od 18. februara 2003. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 04-23-1077/00 od 10. jula 2002. godine, i rješenja Općine Travnik-Službe za stambeno komunalne poslove (u daljnjem tekstu: Služba), broj 04/VII-372-749/98 od 11. maja 2000. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja-iselenja apelanta iz stana, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Rješenjem Službe, broj 04/VII-372-749/98 od 11. maja 2000. godine, odbijen je zahtjev Radovana Marića (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Travniku, Ul. Šehida broj 5 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao neosnovan. Navedenim rješenjem naloženo je apelantu kao privremenom korisniku i članovima njegovog porodičnog domaćinstva da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja isprazni stan i da ga preda u posjed i na raspolaganje vlasniku stana putem Službe, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Služba nije dužna da apelantu obezbjedi nužni smještaj niti alternativni smještaj. Predmetni stan se stavlja na raspolaganje Federalnom Ministarstvu odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) a žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Služba navodi da je podnosiocu zahtjeva-građanskom licu na službi u JNA dodjeljen predmetni stan na korištenje rješenjem, broj 1-55 od 13. juna 1991. godine, na osnovu kojeg je zaključio Ugovor o zakupu stana, broj 55-799 od 8. februara 1992. godine, sa Vojnom ustanovom za upravljanje stambenim fondom JNA. Služba ističe da podnosilac zahtjeva nije stekao, niti je mogao steći, stanarsko pravo na predmetnom stanu, koji je koristio kao zakupodavac, pa iz tih razloga nema osnova za vraćanje stana u posjed. U odnosu na apelanta, kao privremenog korisnika predmetnog stana, Služba je utvrdila da apelant sa članovima domaćinstva koristi stan po osnovu rješenja FMO, broj 8/27-6-TBT-18/97 od 5. aprila 1997. godine, da je prije rata živio sa roditeljima u kući koja ima tri stana, da su roditelji u posjedu kuće i da u toku rata kuća nije bila napuštena. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Služba je zaključila da apelant nema pravo na alternativni smještaj jer je na dan 30. april 1991. godine, živio u porodičnoj kući sa roditeljima koji su u posjedu kuće i koja je uslovna za stanovenje, te mu je u smislu člana 3. stav 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98 i 27/99, u daljnjem tekstu. Zakon o prestanku primjene) naložila da predmetni stan napusti u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
4. Odlučujući o žalbi koju je na rješenje Službe, broj 04/VII-372-749/98 od 11. maja 2000. godine, izjavio podnosilac zahtjeva, Ministarstvo je rješenjem, broj 04-23-1077/00 od 10. jula 2002. godine, poništilo tač. 1. i 4. dispozitiva ožalbenog rješenja i u tom dijelu odluku promjenilo tako što se utvrđuje da podnosiocu zahtjeva pripada pravo na povrat predmetnog stana i stan se ne stavlja na raspolaganje FMO. U odnosu na ostale dijelove rješenje je potvrđeno.
5. U obrazloženju rješenja Ministarstvo navodi da je članom 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, između ostalog propisano da nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirmnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i da se osobe koje su napustile svoje stanove između 30. apriila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine, smatraju izbjeglicama i raseljenim osobama. Ministarstvo dalje navodi, da bez obzira što pravo korištenja predmetnog stana podnosioca zahtjeva proizilazi iz ugovora o zakupu stana, njemu pripada pravo na povrat stana, jer se osnovanost zahtjeva za povrat cijeni i sa aspekta međunarodnih standarda i poštivanja prava i sloboda građana. Također ovo Ministarstvo ističe da je predmetni stan podnosiocu zahtjeva bio dom koji je napustio 1993. godine i time stekao status izbjegle i raseljene osobe, ne gubeći iz vida da je državljanin Bosne i Hercegovine, koji je na dan 30. aprila 1991. godine, bio građansko lice na službi u JNA i nije napuštao teritoriju Bosne i Hercegovine, pa se ne mogu primjeniti ograničenja predviđena članom 3.a st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Na kraju Ministarstvo zaključuje da pitanje ostvarivanja daljih prava i obaveza podnosioca zahtjeva koja trebaju uslijediti nakon ulaska u posjed stana a koja se odnose na pravo otkupa, pravo daljnjeg nesmetanog korištenja, su pitanja o kojima se odlučuje prema drugim materijalnim propisima, pred drugim organima i institucijama. Cijeneći zakonitost osporenog rješenja u djelu koji se odnosi na prava privremenog korisnika-apelanta, Ministarstvo je navelo da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano jer se zasniva na čl. 11. i 11.a Zakona o prestanku primjene, prema kojim se privremeni korisnik smatra višestrukim korisnikom, odnosno osobom čije su stambene potrebe rješene na drugi načun, s obzirom da je 1991. godine, živio u porodičnoj kući koja je uslovna za stanovanje.
6. FMO-Odjel za odbranu Travnik tužbom pred Kantonalnim sudom pokrenulo je upravni spor protiv Ministarstva, radi poništrenja rješenja, broj 04-23-1077/00 od 10. jula 2002. godine. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je rješenjem, broj U-111/02 od 18. februara 2003. godine, tužbu odbacio.
7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud ističe da je preme podacima u spisu utvrđeno da je u prvostepenom postupku sudjelovao i punomoćnik vlasnika stana FMO. Ovaj sud takođe navodi da prema članu 2. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, organ uprave može pokrenuti upravni spor ako može biti nosilac prava i obaveza o kojima se rješava u upravnom postupku, te je mišljenja da Odjel za odbranu u Travniku, kao organizaciona jedinica, ne može biti nosilac prava i obaveza kada je rijeć o stanu koji je predmet rješavanja upravne stvari, nego je to FMO, kao vlasnik stana. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je u smislu člana 26. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima, odbacio tužbu jer je podnesena od neovlaštene osobe.
8. Odlučujući o žalbi koju je na rješenje Kantonalnog suda, broj U-111/02 od 18. februara 2003 godine, izjavilo FMO-Odjel za odbranu Travnik, Vrhovni sud je rješenjem, broj Už-125/03 od 9. maja 2007. godine, žalbu odbio. U obrazloženju rješenja ovaj sud ističe da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužbu odbacio jer po ocjeni i tog suda primjenom člana 2. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, tužitelj kao organ uprave odnosno službe za upravu u konkretnom slučaju, nije mogao pokrenuti upravni spor, jer nije mogao biti nositelj prava i obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku, nego je to bilo FMO Federacije Bosne i Hercegovine.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Apelant navodi da se ova upravna stvar, izuzev prvostepenog postupka pred općinskim organom «odvijala» bez njegovog učešća. Ističe da je jedino primio prvostepeno rješenje dok rješenja Ministarstva, Kantonalonog suda i Vrhovnog suda nije primio iako je bio zainteresovana stranka kao korisnik predmetnog stana. Apelant također ističe da je postupanjem organa uprave i redovnog suda onemogućen da učestvuje u postupku i uloži osnovanu žalbu, kojom bi kao legalan korisnik stana zaštitio svoje pravo na imovinu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, rješenjem Službe broj 04/VII-372-749/98 od 11. maja 2000. godine odbijen je zahtjev podnosioca zahtjeva za vraćanje u posjed predmetnog stana. Apelant kao privremeni korisnik predmetnog stana je učestvovao u postupku pred Službom, bio je prisutan na usmenoj raspravi održanoj 2. februara 2000. godine i kako sam u apelaciji izjavljuje, primio je rješenje Službe, broj 04/VII-372-749/98 od 11. maja 2000 godine. Navedenim rješenjem odbijen je zahtjev podnosioca zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed. Međutim, istim rješenjem naloženo je apelantu da sa članovima porodičnog domaćinstva u roku od 15 dana od dostavljanja rješenja isprazni stan i isti oslobodi od lica i stvari i preda u posjed vlasniku stana. Takođe je utvrđeno da apelant nema pravo na nužni ili alternatuvni smještaj. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da se protiv rješenja može izjaviti žalba Ministarstvu u roku od 15 od dana prijema rješenja.
13. Dakle, apelant je prema članu 11. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br.2/98 i 48/99) kojim je određeno pravo na izjavljivanje žalbe na odluku donesenu u prvom stepenu, mogao podnijeti žalbu na rješenje Službe, broj 04/VII-372-749/98 od 11. maja 2000 godine, a koje pravo nije iskoristio, zbog čega, neiscrpljivanjem pravnih lijekova, nije došao do konačne odluke u svom slučaju. Žalba na prvostepeno rješenje je djelotvoran pravni lijek jer daje ovlaštenje drugostepenom organu da ispita nižestepenu odluku u činjeničnom i pravnom pogledu. Propuštanjem ulaganja žalbe protiv prvostepenog rješenja apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne odluke koje bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović