Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1153/06 (G. V.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravo na imovinu
- Šta se ne smatra imovinom
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1153/06
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1153/06, rješavajući apelaciju Goluba Vujačića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Goluba Vujačića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-347/04 od 5. januara 2006.
godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2033/02 od 20.
februara 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P- 376/01 od 4. juna 2002. godine kao neosnovana.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Golub Vujačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 14. aprila 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-347/04 od 5. januara 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž- 2033/02 od 20. februara 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-376/01 od 4. juna 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, kao i učesnika u postupku, Osnovne škole «Vuk Stefanović Karadžić» iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. aprila 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. juna 2006. godine, Okružni sud 13. jula 2007. godine, Osnovni sud 3. jula 2007. godine, a tužena 29. juna 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 24. augusta 2007. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-376/01 od 4. juna 2002. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je Ugovor o korištenju stana broj 0303-731 od 25. marta 1993. godine, zaključen između SIZ-a stanovanja i apelanta, pravno valjan i da proizvodi pravno dejstvo, a na osnovu Rješenja o dodjeli stana na korištenje broj 13/93 od 8. februara 1993. godine koji je apelantu izdala tužena. Sud je također odbio tužbeni zahtjev u kojem se ističe da su tužena i Zavod za izgradnju grada Banja Luka dužni apelantu priznati nesmetano korištenje jednosobnog stana koji se nalazi u Banjoj Luci, u ulici Bulevar Mišića broj 67-69, a da drugotuženi Stanko Talić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) iseli iz spornog stana i preda ga apelantu u posjed. U pogledu troškova sudskog postupka sud je obavezao apelanta da drugotuženom na ime tih troškova naknadi iznos od 3.000 KM.
7. Osnovni sud je svoju odluku obrazložio primjenom relevantnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01), kojim je utvrđeno da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju važiti, a lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom. Kako je apelant rješenje o dodjeli stana na korištenje dobio 8. februara 1993. godine, a ugovor o korištenju stana zaključio sa SIZ-om stanovanja 25. marta 1993. godine, sud je zaključio da takav ugovor nije pravno valjan i da ne proizvodi pravno dejstvo.
8. Presudom Okružnog suda broj Gž-2033/02 od 20. februara 2004. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o naknadi troškova parničnog postupka utoliko što su umjesto iznosa od 3.000 KM drugotuženom dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.329 KM, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena u cijelosti i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud se u bitnom složio s argumentima koji su izneseni u prvostepenoj presudi.
9. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-347/04 od 5. januara 2006. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je podsjetio na činjenicu da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant i prije nego je s porodicom uselio u predmetni stan uselio u drugi dvosobni stan na kojem je nositeljica stanarskog prava bila Sabiha Kapidžić, na osnovu Rješenja Osnovne škole «Vuk Stefanović Karadžić» broj 44-1/93 od 9. aprila 1993. godine (ugovor o eventualnoj zamjeni stanova između tužioca i Sabihe Kapidžić nije uložen u spis), na osnovu kojeg je zaključio ugovor o korištenju tog dvosobnog stana s nadležnim organom 18. maja 1993. godine. Taj drugi dvosobni stan apelant je morao napustiti 2001. godine, jer je on rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, od 8. februara 2001. godine vraćen u posjed Sabihi Kapidžić kao predratnoj korisnici, u skladu s odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
10. Iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova koje se ne može osporavati revizijom, navodi revizije i njezine dopune usmjereni na tvrdnju o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, nisu mogli biti predmet ocjene u revizijskom postupku, jer proizlazi da sporni stan nije bio napušten u vrijeme kada je dodijeljen apelantu na korištenje. Zbog toga Vrhovni sud smatra pogrešnim pravni stav nižestepenih sudova da je ugovor o korištenju stana, koji je apelant zaključio s pravnim prednikom trećetuženog o korištenju spornog stana, prestao važiti u smislu odredbe člana 1. stav 2. i člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Naime, navedene odredbe, kako smatra Vrhovni sud, primjenjuju se samo na stanove na kojima je ranije konstituirano stanarsko pravo nekog trećeg lica koje prema odredbama navedenog zakona ima pravo vratiti ga u posjed, što ovdje nije slučaj, jer je apelant sporni jednosobni stan dobrovoljno predao, te se prihvaćanjem drugog, dvosobnog stana, i zaključivanjem ugovora o korištenju toga stana (iako je znao da je taj stan opterećen stanarskim pravom Sabihe Kapidžić) dobrovoljno opredijelio trajno prestati koristiti sporni jednosobni stan. Time je njegov ugovor o korištenju spornog stana, kojeg nije ni koristio, zadovoljavajući stambene potrebe u drugom dvosobnom stanu dugi niz godina (od 1993. do 2001. godine) izgubio pravno dejstvo i ne može se naknadno osnažiti odlukom suda kako zahtijeva apelant.
11. Budući da razlog za prestanak korištenja navedenog jednosobnog stana nije bio napuštanje, odsustvo iz stana s gubljenjem posjeda stana sa statusom izbjeglice ili raseljenog lica, u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, nego dobrovoljno prihvaćanje drugog stana uz zaključenje ugovora o njegovom korištenju, apelant nije ni privremeni korisnik predmetnog stana, jer ga uopće ne posjeduje, pa se ne može pozivati na ostvarenje prava propisanih odredbom člana 26. stav 2. tačka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» broj 13/02). Vrhovni sud je zaključio da je navedeno pravo apelant mogao ostvariti samo na dvosobnom stanu u čijem posjedu je bio i u odnosu na koji je imao status privremenog korisnika prema odredbi člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, pod uvjetom da je mogao dokazati da je u njega uselio i koristio ga na osnovu važećeg ugovora o zamjeni stanova.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je naveo da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Apelant navodi da se odredbe Zakona o korištenju napuštene imovine Republike Srpske ne mogu primijeniti na njegov slučaj, i da je pogrešan stav sudova da je ugovor o korištenju stana koji je apelant zaključio sa SIZ-om stanovanja u Banjoj Luci prestao važiti u smislu odredaba člana 1. stav 2. i člana 2. navedenog zakona. Apelant predlaže da sud usvoji apelaciju, ukine sve odluke, predmet vrati na ponovno odlučivanje, obaveže sud da u što kraćem roku odluči o tužbenom zahtjevu i naloži Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dostavljanja odluke obavijesti Ustavni sud BiH o preduzetim mjerama.
b) Odgovori na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da konkretnim postupkom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva.
15. U odgovoru na apelaciju Okružni sud također navodi da konkretnim postupkom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva, pa stoga predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
16. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda navodi se da su poštivana apelantova ustavna prava u ovom postupku, jer je sam apelant imao pristup sudu, učestvovao je u postupku, pružena mu je mogućnost iznositi prijedloge i prilagati dokaze, te se očitovati na navode suprotne strane. Vrhovni sud je ponovio navode iz obrazloženja svoje presude da apelant s porodicom nikad nije ni uselio u sporni stan, pa tako nije ni stekao stanarsko pravo. Osim toga, kako navodi Vrhovni sud, i pod uvjetom da je uselio u predmetni stan dobrovoljno ga je napustio i ostvarivao svoje stambene potrebe u drugom većem stanu i to dugi niz godina, od 1993. godine do 2001. godine, čime je jasno stavio do znanja da predmetni stan ni sam ne smatra svojim domom, niti nekom imovinskom vrijednošću. Iz svih iznesenih razloga proizlazi da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva.
17. U odgovoru na apelaciju tužena navodi da je apelant sporni stan dobio 1993. godine i nije u njega uselio. Uzeo je dvosoban stan bivše radnice tužene, da bi 1997. godine napustio školu gdje je radio i otišao u Crnu Goru. Predmetni stan je tužena škola, nakon raspisanog oglasa, dodijelila drugom radniku. Evidentno je da su ispoštovana sva apelantova prava, pa tužena predlaže da se njegova apelacija, kao neosnovana, odbije.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84 do 36/89 i «Službeni glasnik RS» br. 19/93 do 31/99) relevantna odredba glasi:
«Član 11.
Nosilac stanarskog prava postaje se zakonitim useljenjem u stan.[....]»
19. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) relevantne odredbe glase: »Član 1. stav 2.
[....] Odredbe ovog zakona primjenjuju se na nepokretnosti, uključujući i poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće u privatnom vlasništvu i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove na kojima postoji stanarsko pravo (stanovi), koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira je li nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim: pod uvjetom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine.
[....] Član 2. stav 3.
Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju, zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, prestaju važiti. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom. Član 5.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18.b stav 1. ovog zakona, kao i člana 83.a stav 4. Zakona o preuzimanju ZOSO («Službene novine Federacije BiH» broj 19/99) je 4. oktobar 1999. godine.
Član 14.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo vratiti se u stan u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, bez obzira je li stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira je li stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.
Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio.»
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 347/04 od 5. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 14. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
24. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode [...] što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično suđenje.
k) Pravo na imovinu.
(...)» Pravo na pravično suđenje Član 6. Evropske konvencije glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
26. Ustavni sud podsjeća da se prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga što ishod postupka treba biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U predmetnom slučaju se radi o postupku u kojem se treba utvrditi prestaje li važiti prema samom zakonu rješenje o dodjeli stana, odnosno ugovor o korištenju stana zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine. Dakle, radi se o sporu u kojem se imaju utvrditi građanska prava i obaveze s obzirom da je ishod postupka odlučujući za apelantovo građansko pravo. U konkretnom slučaju, pitanje valjanosti ugovora o korištenju stana moguće je riješiti jedino u parničnom postupku prema pravilima Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u ovom slučaju.
27. Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
28. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). Apelant se žali na nepravičnost postupka pred sudovima usljed proizvoljne primjene zakona čime je, navodno, prouzrokovana povreda i njegovih ustavnih prava, pa je zadatak Ustavnog suda u prvom redu provjeriti jesu li redovni sudovi u ovom predmetu rješavali spor na proizvoljan i arbitraran način.
29. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelant prije nego je s porodicom uselio u sporni stan uselio u drugi dvosobni stan na kojem je nositeljica stanarskog prava bila Sabiha Kapidžić, na osnovu Rješenja Osnovne škole «Vuk Stefanović Karadžić» broj 44-1/93 od 9. aprila 1993. godine na osnovu kojeg je zaključio ugovor o korištenju tog dvosobnog stana s nadležnim organom 18. maja 1993. godine. Na koji način je apelant u isto vrijeme dobio dva rješenja za korištenje dva različita stana i za oba zaključio ugovore o korištenju stanova redovni sudovi nisu mogli utvrditi, izuzev pretpostavke Vrhovnog suda da je mogla biti riječ o ugovoru o eventualnoj zamjeni stanova između tužioca i Sabihe Kapidžić, ali takav ugovor nije uložen u spis. U svakom slučaju, ovo pitanje nije relevantno za predmet apelacije. Dalje su redovni sudovi utvrdili da je dvosobni stan u koji se jedino i uselio apelant morao napustiti 2001. godine, jer je on rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, od 8. februara 2001. godine vraćen u posjed Sabihi Kapidžić kao predratnoj korisnici, u skladu s odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
30. Iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da stan koji je predmet ove apelacije i u koji apelant nikada nije uselio, nije bio napušten u vrijeme kada je dodijeljen apelantu na korištenje. Ustavni sud primjećuje da su nižestepeni sudovi odbili apelantov zahtjev. Međutim, Vrhovni sud je zbog arbitrarne primjene prava nižestepenih sudova, odbijajući apelantovu reviziju, odlučio da su nižestepeni sudovi zauzeli pogrešan pravni stav prema kojem je ugovor o korištenju stana, koji je apelant zaključio s pravnim prednikom trećetuženog o korištenju jednosobnog stana koji je predmet ove apelacije i u koji apelant nikada nije uselio, pa tako nije ni stekao stanarsko pravo, prestao važiti u smislu odredbe člana 1. stav 2. i člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Naime, navedene odredbe se primjenjuju samo na stanove na kojima je ranije konstituirano stanarsko pravo nekog trećeg lica koje prema odredbama navedenog zakona ima pravo vratiti ga u posjed, što ovdje nije slučaj, jer je apelant sporni jednosobni stan dobrovoljno predao, te se prihvaćanjem drugog, dvosobnog stana i zaključivanjem ugovora o korištenju toga stana dobrovoljno opredijelio trajno prestati koristiti sporni jednosobni stan. Time je, a ne primjenom člana 1. stav 2. i člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, apelantov ugovor o korištenju spornog stana u koji nikada nije ni uselio, pa nije ni stekao stanarsko pravo, izgubio pravno dejstvo i ne može se naknadno osnažiti odlukom suda, kako zahtijeva apelant, obrazložio je Vrhovni sud i ovakvo obrazloženje za Ustavni sud u cijelosti je prihvatljivo.
31. Vrhovni sud je podsjetio i na činjenicu da razlog zbog kojeg apelant ne koristi navedeni jednosobni stan nije bio napuštanje, odsustvo iz stana s gubljenjem posjeda stana sa statusom izbjeglice ili raseljenog lica u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, nego dobrovoljno prihvaćanje drugog stana uz zaključenje ugovora o njegovom korištenju. Tako apelant nema status privremenog korisnika predmetnog stana, jer ga uopće ne posjeduje, pa se ne može pozivati na ostvarenje prava propisanih odredbom člana 26. stav 2. tačka
4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» broj 13/02). Navedeno pravo apelant je mogao ostvariti samo na dvosobnom stanu u čijem posjedu je bio i u odnosu na koji je imao status privremenog korisnika prema odredbi člana 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, što je sasvim prihvatljivo obrazloženju i prema mišljenju Ustavnog suda.
32. Ustavni sud stoga smatra da je Vrhovni sud pravilnom primjenom pozitivnog prava odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana zaključen između SIZ-a stanovanja Banja Luka (prednika trećetuženog) i apelanta 25. marta 1993. godine, za jednosoban stan koji se nalazi u Banjoj Luci, Bulevar Ž. Mišića br. 27-69, površine 38 m², i za to dao jasne i precizne razloge. Vrhovni sud je obrazložio da apelantov zahtjev nije odbio zbog datuma zaključenja ugovora, tj. primjene odredbe člana 1. stav 2. i člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, nego zbog činjenice da apelant nikada nije uselio u predmetni stan, pa stoga nije ni stekao stanarsko pravo u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, što bi bila pretpostavka da se na apelanta primijene «imovinski zakoni». Naprotiv, Vrhovni sud je obrazložio, a takvo obrazloženje prihvata i Ustavni sud, da je ugovor čije utvrđivanje pravne valjanosti zahtijeva apelant izgubio pravno dejstvo onog trenutka kada je apelant sporni stan dobrovoljno predao, jer se prihvaćanjem drugog dvosobnog stana i zaključivanjem ugovora o korištenju toga stana (iako je znao da je dvosobni stan opterećen stanarskim pravom Sabihe Kapidžić) dobrovoljno opredijelio trajno ne koristiti sporni jednosobni stan, nego da svoje i stambene potrebe svoje porodice zadovoljava u drugom, dvosobnom stanu dugi niz godina (od 1993. do 2001. godine), čime je predmetni ugovor izbio pravno dejstvo i ne može se naknadno osnažiti odlukom suda. Također je Vrhovni sud dao valjano obrazloženje zbog čega se apelant ne može smatrati izbjeglicom ili raseljenim licem, pa slijedom toga ni privremenim korisnikom stana koji je predmet ove apelacije, pa se stoga na njegov slučaj ne može primijeniti ni odredba člana 26. stav 2. tačka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
33. S obzirom na navedene činjenice predmetnog slučaja, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno na način koji bi kršio apelantova ustavna prava. Pored toga, Ustavni sud konstatira da je apelantu u predmetnom slučaju pružena mogućnost iznijeti i braniti svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na tri redovne sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio ni jednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Dalje, sudovi su u odlučivanju uzeli u obzir sve apelantove navode i tvrdnje, pa i navode o pogrešnoj primjeni prava i o tome dali potpune i logične razloge. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su neosnovani navodi apelacije da su redovni sudovi na proizvoljan način primijenili materijalno pravo.
34. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»
36. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
37. Pojam «imovina» podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Pravo na imovinu, na koje se poziva apelant, moglo bi se primijeniti na njegov slučaj kada bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu s kriterijima Evropske konvencije. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
38. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da apelant nema, niti je imao konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, i da ne postoji osnova kojom bi se utvrdila pravna valjanost ugovora o korištenju stana. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/02). Proizlazi da apelant nema konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu koje bi uživalo imovinsko-pravnu zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
40. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u slučaju kada se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava pri donošenju osporene odluke, a Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnu primjenu prava, niti je utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu kada se odbije apelantov zahtjev u parničnom postupku da mu se prizna pravna valjanost ugovora o korištenju stana, jer je utvrđeno da apelant nema, niti je imao konstituirano stanarsko pravo na predmetnom stanu koje bi predstavljalo zaštićenu imovinu.
41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović