Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1246/06 (J. V.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1246/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1246/06, rješavajući apelaciju Jelisavke Vraneš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelisavke Vraneš podnesena protiv Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, broj R-575-620-1/1-01-596-166/06 od 27. oktobra 2006. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelisavka Vraneš ( u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Žarko Martić, advokat iz Travnika, podnijela je, 21. aprila 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica iz Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma (u daljnjem tekstu: CRPC ), broj R-575-620-
1/1-01-596/04 od 17. marta 2006. godine. Apelantica je 7. novembra 2006. podnijela dopunu apelacije, a podneskom od 29. novembra 2006. godine izričito navela da se žali na odluku CRPC, broj R-575-620-1/1-01-596-166/06 od 27. oktobra 2006. godine. Apelantica je, 7. maja 2007. godine, urgirala hitno uzmanje predmeta u rad.
2. Apelantica je supruga Novice Vraneša koji je kao građansko lice u bivšoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji (u daljnjem tekstu: JNA), radeći u Remontnom zavodu u Travniku, dobio na korištenje dvoiposoban stan u Travniku, u Ulici Kula broj 2. Stan je korišten sve do početka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. Apelantičin suprug je otkupio predmetni stan 1992. godine, isplativši u cjelosti kupoprodajnu cjenu. Nosilac stanarskog prava je umro 1998. godine, pa je u međuvremenu, u toku 1999. godine, apelantica podnijela zahtjev za povrat stana.
3. Iz dokumentacije i spisa koji je dostavljen Ustavnom sudu se vidi da je postupak povrata stana po zahtjevu apelantice pred upravnim organima tekao od 2000. godine do 2005. godine, da bi konačno Služba za stambeno-komunalnu djelatnost Općine Travnik usvojila zahtjev za povrat predmetnog stana i donijela rješenje, broj 03-23-1223/99 od 4. januara 2005. godine, utvrdivši da apelantici pripada pravo da nastavi da i dalje trajno koristi stan na kome je poslednji nosilac stanarskog prava bio njen pokojni suprug, čije je stanarsko pravo prestalo po osnovu smrti,22. novembra 1998. godine.
4. Takođe, a prije postupka pred upravnim organima i u okviru svoje nadležnosti, CRPC je odlukom, broj 575-620-1/1 od 2. septembra 2003. godine, potvrdila da je 1. aprila 1992. godine Vraneš Novica bio savjestan posjednik stana površine 66,55 m2, u Travniku, u Ulici Kula broj 2.
5. Nakon toga, Ministarstvo prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjebosanskog Kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je svojim rješenjem, broj 04-23-1637/00 od 22. februara 2005. godine, poništilo rješenje Službe za stambeno-komunalne poslove Općine Travnik, broj 03-23-
1223/99 od 4. januara 2005. godine, i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. Ministarstvo je zaključilo da u situaciji da kad postoji zahtjev za preispitivanje CRPC odluke, pa makar se stranci i priznalo pravo da je bila savjestan posjednik na predmetnom stanu, upravni organi moraju donijeti odluku imajući u vidu postojanje zahtjeva za preispitivanje, a u skladu sa Zakonom o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica («Službene novine Federacije BiH», broj 43/99).
6. Imajući navedeno u vidu, Služba za stambeno-komunalnu djelatnost Općine Travnik je zaključkom, broj 03-23-1223/99 od 23. juna 2006. godine, prekinula postupak za povrat stana apelantice, do donošenja odluke CRPC po zahtjevu za preispitivanje odluke CRPC, broj 575-620-1/1-
01-596/04.
7. Odlukom CRPC, broj R-575-620-1/1-01-596/04 od 17. marta 2006. godine, usvojen je zahtjev Federalnog Ministarstva odbrane/obrane za ponovno razmatranje odluke CRPC, broj 575-620-1/1 od 2. septembra 2003. godine, i ista je stavljena van snage, te je odbijen zahtjev Vraneš Novice za povrat u posjed predmetnog stana.
8. I konačno, odlukom CRPC, broj R-575-620-1/1-01-596-166/06 od 27. oktobra 2006. godine usvojen je zahtjev apelantice za ponovno razmatranje odluke CRPC, broj R-575-620-1/1-01-596/04 od 17. marta 2006. godine i ista stavljena van snage.
9. Navedenom odlukom je utvrđeno da se prethodna odluka CRPC-a stavlja van snage jer se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu (pokojni muž apelantice), već o nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenim sa bivšom SSNO-om, na temelju Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovu primjenu. Time je isključena primjena člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ali da se apelantica u smislu člana 39e. zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo može obratiti nadležnim institucijama radi ostvarenja prava naknadu utvrđenu navedenim članom 39 tog Zakona.
10. Apelantica smatra da je odluka CRPC neustavna i nezakonita jer je njome povređeno njeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U samom postupku povrata stana, navodi apelantica, nisu poštovani principi pravičnosti. Upravni organi nisu pravili razliku između vojnih i civilnih lica između kojih postoji značajna razlika u pogledu prava na povrat stana. U svim tim odlukama koje su upravni organi donosili je pogrešno utvrđivano da apelantičin suprug ne ispunjava uslove za povrat zbog odredbe člana 3a Zakona o prestanku primjene napuštenih stanova. Apelantica smatra da je odluka CRPC, broj R-575-620-1/1-01-596-166/06 od 27. oktobra 2006. godine nejasna i da i ovom odlukom namjerno nisu potpuno utvrđena sva činjenična pitanja niti je materijalno pravo pravilno primjenjeno, čime se ne obezbjeđuje ostvarenje njenih povređenih ustavnih prava. Apelantica predlaže da Ustavni sud hitno odluči po njenoj apelaciji i konačno rješi njeno stambeno pitanje, obzirom da to osporena odluka CRPC ne obezbjeđuje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;»
12. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
13. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U- 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
14. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da je apelantica podnijela apelaciju zbog činjenice da se duže vrijeme opstruira provođenje imovinskih zakona i spriječava povrat njenog stana odnosno postupanje po odluci CRPC, broj R-575-620-1/1-01-596-166/06 od 27. oktobra 2006. godine kojom je usvojen njen zahtjev za ponovno razmatranje Odluke CRPC, broj R-575-620-1/1-01-
596/04 od 17. marta 2006. godine, koja je stavljena van snage. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju odluka CRPC, broj R-575-620-1/1-01-596-166/06 od 27. oktobra 2006. godine.
15. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je Ustavni sud nadležan za preispitivanje odluka CRPC-a. Da bi dao odgovor na to pitanje, Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 21/01 od 22. juna 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). CRPC je institucija koja je uspostavljena Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum) Ustav Bosne i Hercegovine - Aneks 4. sastavni je dio Sporazuma. Prema tome, iz same strukture Sporazuma proizilazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Na osnovu izloženog, može se zaključiti da se oni nadopunjavaju i djeluju paralelno.
16. Osim toga, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U citiranoj odluci, broj U -21/01, Ustavni sud je zaključio da se CRPC ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje njene odluke, jer CRPC vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su, u smislu člana XII. tačka 7. Aneksa 7 Sporazuma i Zakona o izvršenju odluka Komisije, odluke CRPC-a konačne i obavezujuće.
17. Pored navedenog Ustavni sud ističe da je Sporazumom zaključenim 20. maja 2004. godine između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada CRPC, te o produženju njenog mandata do 31. decembra 2005. godine («Službeni glasnik BiH»,broj 32/04, i 32/05) predviđeno da su odluke CRPC-a donesene po zahtjevu za ponovno razmatranje konačne i obvezujuće i da se protiv njih ne može ulagati žalba i da će imati pravno dejstvo kao i prethodne odluke CRPC-a. Prema tome, CRPC koja na osnovu navedenog Sporazuma nastavlja sa radom radi ponovnog razmatranja odluka prethodne CRPC rješava u skladu s odredbama pravilnika prethodne CRPC, te izvorni mandat crpi iz člana XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovine i zadržava isti ustavno pravni položaj kao i prethodna CRPC. Na osnovu navedenog slijedi da CRPC, ni nakon potpisivanja Sporazuma od 20. maja 2004. godine nije promjenila svoj ustavno-pravni status, te da iako su institucije BiH preuzele obavezu finansiranja rada ove CRPC, ona nije institucija BiH, niti je ovlaštena zakonom države BiH za vršenje javnih ovlaštenja koje su Ustavom BiH određene u nadležnost BiH, niti je integrisana u sudski sistem Bosne i Hercegovine. Dakle, budući da su odluke CRPC konačne i obavezujuće, a da po Sporazumu imaju istu pravnu snagu kao i odluke prethodne CRPC, proizilazi da je ustavno pravni položaj ove CRPC nakon 20. maja 2004. godine ostao nepromijenjen, to je tijelo sui generis, koje se ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini, pa stoga Ustavni sud nije nadležan da preispituje njene odluke, jer CRPC vrši svoje funkcije izvan sudske strukture Bosne i Hercegovine.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović