Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1491/06 (H. S.-B.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Oduzimanje imovine
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Imovina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1491/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1491/06, rješavajući apelaciju Hermine Stojanović-Burda, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hermine Stojanović -

Burda podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-850/03 od 29. marta 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član 13. Evropske konvencije zazaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hermine Stojanović -

Burda podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-850/03 od 29. marta 2006. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što jeratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Hermina Stojanović-Burda (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ranko Miletić, advokat iz Banjaluke, podnijela je, 22. maja 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-850/03 od 29. marta 2006. godine. Apelantica je 16. jula 2007. godine dopunila apelaciju.

2. Zaključkom Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područni centar Banjaluka, Područna jedinica Prijedor (u daljnjem tekstu: Republička uprava), broj 35-478-59/99 od 13. juna 2001. godine, obustavljen je postupak pokrenut po zahtjevu apelantice za vraćanje oduzeth nepokretnosti. U obrazloženju rješenja se navodi da se apelantica Republičkoj upravi, 16. avgusta 1999. godine, obratila sa zahtjevom za vraćanje oduzetog zemljišta. Dalje je navedeno da je, 30. avgusta 2000. godine, Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu donio odluku kojom je utvrđeno da se proglašavaju nevažećim Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 21/96), Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 21/96) i Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 13/00), te da je navedenom odlukom utvrđeno da se postupci koji se odnose na pravo podnosilaca zahtjeva za povrat imovine na osnovu navedenih zakona obustavljaju danom donošenja Odluke.

3. Protiv navedenog Zaključka apelantica je izjavila žalbu koju je Republička u prava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Banjaluka, odbila Rješenjem, broj 04-478-3/03 od 5. juna 2003. godine.

4. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je tužbom pokrenula upravni spor. Vrhovni sud je osporenom Presudom, broj U-850/03 od 29. marta 2006. godine, tužbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je našao da je predmetni postupak valjano obustavljen i da je osporeni akt u svemu zakonito donijet.

5. Apelantica navodi da su joj osporenom presudom povrijeđena prava iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava i sloboda propisani Konvencijom i njihovog ograničavanja u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom iz člana 17. Evropske konvencije. Ističe da je do 1946. godine njen otac bio vlasnik oduzetih nekretnina, te da za oduzete nekretnine nije dobio nikakvu naknadu. Navodi da su zbog oduzimanja navedenih nekretnina njen otac i ona onemogućeni u uživanju predmetne imovine u periodu dužem od 60 godina. U prilog tome da je jedina zakonska nasljednica svoga oca dostavlja uz apelaciju rješenje o naslijeđivanju, broj O-

56/85 od 31. januara 1985. godine, te navodi da njen otac u vrijeme smrti osim dinarskih štednih uloga nije imao druge imovine. Smatra da je zbog neažurnosti administrativnih organa u radu po njenom zahtjevu za povrat oduzete imovine ona uskraćena u ostvarivanju prava na povrat imovine jer su neki od podnesenih zahtjeva iz istog perioda uzeti u rad i riješeni. Po mišljenju apelantice Odluke Visokog predstavnika nemaju retroaktivno dejstvo, te da tim odlukama nije moglo biti određeno da se postupci koji su pokrenuti, a koji nisu dovršeni obustave već su morali da se dovrše jer su se i na njih primjenjivali Zakoni o vraćanju oduzete imovine. Smatra da zbog postupka koji nije okončan u zakonom protpisanom roku ona trpi posljedice donošenja Odluka Visokog predstavnika iz čega proizilazi da navedeni postupak nije vođen u skladu sa članom 6. Evropske konvencije zbog čega ona nije u mogućnosti da ostvari svoje pravo na povrat oduzete imovine.

6. Po mišljenju apelantice činjenica da je zbog nedonošenja rješenja imala pravo da podnese žalbu ne može osloboditi opštinski organ obaveze postupanja u zakonom određenom i razumnom roku. Stoga apelantica smatra da mogućnost podnošenja žalbe zbog nedonošenja odluke odluke o zahtjevu stranke ne oslobađa nadležni organ obaveze da adekvatno i u zakonom propisanom i razumnom roku rješava o zahtjevima stranke kako to pogrešno u svojoj odluci navodi Vrhovni sud Republike Srpske, a posebno iz razloga jer je ona, 3. aprila 2003. godine, zbog nepostupanja nadležnog organa u zakonom propisanom i razumnom roku podnijela žalbu. Ističe da je tek tada reagovao nadležni organ i dostavio joj zaključak od 13. juna 2001. godine kojim je postupak obustavljen. Navodi da pred redovnim organima nije mogla osporavati Odluke Visokog predstavnika, te da je upravo donošenjem navedenih odluka prema njoj izvršeno niz povreda prava zagarantovanih Evropskom konvencijom čime je povrijeđeno i njeno pravo na vraćanje imovine i na djelotvoran pravni lijek. Smatra da ju je Visoki predstavnik svojim odlukama onemogućio da ostvari pravo na povrat imovine. U dopuni apelacije navodi da su nekretnine njenom ocu oduzete potpuno nezakonito, te da mu nije bila omogućena sudska zaštita, jer se cjelokupni postupak oduzimanja nekretnina završio u upravnom postupku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelantica se žali da joj je Odlukama Visokog predstavnika onemogućen povrat njene imovine u postupku koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda. Ustavni sud konstatuje da su Odlukama Visokog predstavnika («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 31/00) Zakon o vraćanju oduzetog zemljišta, Zakon o vraćanju oduzetih nepokretnosti i Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju proglašeni nevažećim zbog toga što su sadržavali proceduralne i materijalne nedostatke. Navedenim Odlukama je također određeno da one ne utiču ni na koji način na sudske i administrativne odluke, akte i naloge donesene u skladu sa Zakonom o vraćanju oduzetog zemljišta i Zakonom o vraćanju oduzetih nepokretnosti prije datuma donošenja Odluka Visokog predstavnika. Dalje je određeno da se postupak koji je u toku, a koji se odnosi na prava podnosilaca zahtjeva za povrat oduzete imovine na osnovu pomenutih zakona obustavlja danom donošenja navedenih Odluka Visokog predstavnika. S tim u vezi nadležni upravni organ je u konkretnom slučaju, u skladu sa navedenim Odlukama Visokog predstavnika obustavio postupak o apelantičinom zahtjevu za povrat oduzete imovine. Međutim, apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi i u tome što nadležni upravni organ po njenom zahtjevu nije riješio prije donošenja navedenih Odluka Visokog predstavnika. Ovi apelantičini navodi su bili predmetom njene tužbe u upravnom sporu, te je Vrhovni sud odgovarajući na ove apelantičine navode osnovano naveo da je apelantica imala mogućnost podnošenja žalbe zbog nedonošenja rješenja po zahtjevu prema članu 218. stav 2. ranije važećeg Zakona o upravnom postupku («Službeni list SFRJ», broj 47/86). U skladu sa praksom Ustavnog suda navedena žalba je efektivan pravni lijek koji Ustavni sud traži da apelanti iscrpe prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1070/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 10 Odluke). Stoga apelantica neosnovano ukazuje na žalbu koju je podnijela tek 2003. godine zbog nedonošenja rješenja od strane prvostepenog upravnog organa, kada su već bile na snazi Odluke Visokog predstavnika, te proizilazi da je i ona sama doprinjela da se predmetni postupak ne okonča za period od 16. avgusta 1999. godine, kada je podnijela zahtjev za povrat oduzetih nepokretnosti do 30. avgusta 2000. godine, kada su na snagu stupile odluke Visokog predstavnika kojim su pomenuti zakoni proglašeni nevažećim.

10. Ustavni sud u predmetnom postupku, u situaciji kada je Odlukama Visokog predstavnika došlo do ukidanja pravnog osnova za vraćanje oduzetih nepokretnosti, ne može da pronađe proizvoljnost u postupanju redovnih upravnih organa i Vrhovnog suda. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukama upravnih organa i presudom Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena ustavna prava apelantice.

11. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda apelantičinog ustavnog prava na pravično suđenje na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelantice, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

13. U odnosu na povredu prava na zabranu diskriminacije Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama i ako takav različit tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Ustavni sud konstatuje da apelantica osim svojih paušalnih navoda Ustavnom sudu nije dostavila niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelantica u predmetnom postupku bila diskriminisana u odnosu na druge osobe koje su se nalazile u istoj situaciji kao i apelantica. Navedeno Ustavni sud ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim upravnim i sudskim postupkom. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi žalbe apelantice o povredi prava o zabrani zloupotrebe prava i sloboda propisanih Konvencijom i njihovog ograničavanja u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud također zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenog člana, apelantica nije ponudila nikakve dokaze koji bi potvrdili navode apelacije. Stoga je Ustavni sud odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

15. U odnosu na navode apelantice o povredi prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da odredba člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu i vlasništvo, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marcx protiv Belgije, tom 31, stavak 50; Ustavni sud, Odluka broj U-37/00, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 24/02). S obzirom da imovina koju je apelantica očekivala da će dobiti na ime povrata nepokretnosti, koje su još 1946. godine bile oduzete od njenog oca, ne predstavlja postojeću apelantičinu imovinu, Ustavni sud nalazi da takva imovina ne uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je, stoga, apelacija u pogledu prava na imovinu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1491/06 (H. S.-B.) | Sudska praksa | Aktio