Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1636/06 (Ž. B.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1636/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1636/06, rješavajući apelaciju Željka Bojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Bojića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-422/05 od 6. aprila 2006. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Bojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Mustafa Karović iz Sarajeva, podnio je, 2. juna 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-422/05 od 6. aprila 2006. godine. Apelant je, 1. juna 2007. godine, urgirao za što brže rješavanje njegovog predmeta pred Ustavnim sudom, a 3. avgusta 2007. godine je dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja), broj 23-04/I-23-81/03 od 29. oktobra 2003. godine, utvrđeno je da apelantu pripada pravo da u svojstvu nosioca stanarskog prava nastavi koristiti stan koji se nalazi u Sarajevu u Ulici Šenoina broj 12/pr, nakon smrti majke Natalije Bojić, te da se na imenovanog primjenjuju prava i obaveze iz Ugovora o korištenju stana koji je zaključila Natalija Bojić.
3. Protiv navedenog Rješenja žalbu je podnijela Općina Centar putem Pravobranilaštva Opštine Centar. Rješavajući o žalbi Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) je Rješenjem, broj UPII05/2-23-5-529/03 od 27. januara 2004. godine, poništilo Rješenje Uprave za stambena pitanja i predmet vratilo na ponovni postupak. U obrazloženju Rješenja se navodi da Federalno ministarstvo ne vidi na osnovu čega je prvostepeni organ na nesporan način utvrdio činjenice da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svoje majke odnosno ranijeg nosioca stanarskog prava, te da, stoga, ožalbeno rješenje nije moglo biti prihvaćeno kao pravilno i na zakonu zasnovano.
4. Protiv drugostepenog Rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je osporenom Presudom, broj U-422/05 od 6. aprila 2006. godine, apelantovu tužbu odbio. Kantonalni sud je ocijenio da je osporeno rješenje doneseno na pravilan i zakonit način, te da je drugostepeni organ uprave pravilno postupio kada je poništio prvostepeno rješenje i vratio ga prvostepenom organu na ponovni postupak u smislu člana 239. stav 2. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH», broj 2/98). Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni organ nije postupio u skladu sa članom 9. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH», broj 2/98) jer nije donio odluku na temelju savjesne i bržljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka obzirom da je iz stanja spisa vidljivo da postoje dokazi koji su kontradiktorni pa je organ uprave dužan da u obrazloženju svoje odluke da svoje razloge zašto je nekim dokazima poklonio vjeru a nekima nije. Kantonalni sud je naveo da ukoliko apelant na nesumljiv način dokaže da je kao član zajedničkog domaćinstva trajno živio i stanovao u istom stanu sa nosiocem stanarskog prava i da je poslije smrti nosioca stanarskog prava stan nastavio koristiti odnosno da je kumulativno ispunio oba uslova nadležni upravni organ može donijeti odluku kojom će se udovoljiti zahtjevu apelanta.
5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Herecgovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da su drugostepeni upravni organ i sud u predmetnom postupku nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno protumačili i primjenili zakon što je dovelo do kršenja njegovih ustavnih prava. Ističe da su u prvostepenom rješenju svi potrebni dokazi izvedeni i kao takvi bili osnova za donošenje pozitivnog rješenja o tome da je apelant zaista član porodičnog domaćinstva svoje majke. Po mišljenju apelanta nesporno je utvrđeno da je on u spornom stanu rođen, da je u njemu živio sa svojom majkom koja je umrla 2002. godine, te da je nakon majčine smrti nastavio da živi u navedenom stanu, zasnovao svoju porodicu i da u njemu živi i danas. Navodi da je na adresi spornog stana imao prijavljeno prebivalište od trenutka rođenja. Predlaže da Ustavni sud utvrdi da su osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena njegova ustavna prava, te ukine navedenu presudu i rješenje Federalnog ministastva i osigura izvršenje, kao zakonitog i pravilnog, prvostepenog rješenja Uprave za stambena pitanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;»
7. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
8. U konkretnom slučaju osporenom Presudom Kantonalnog suda utvrđeno je da je rješenje Federalnog ministarstva, kojim je poništeno prvostepeno rješenje Uprave za stambena pitanja i predmet vraćen na ponovni postupak, doneseno na pravilan i zakonit način. Iz navedenog proizilazi da osporenom Presudom predmetni postupak nije meritorno završen već je predmet vraćen na ponovni postupak Upravi za stambena pitanja. Stoga, kako je postupak o predmetu apelacije u toku pred Upravom za stambena pitanja slijedi da je apelacija preuranjena.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović