Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2346/07 (H. V.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2346/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2346/07, rješavajući apelaciju Hase Vranja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hase Vranja podnesena protiv Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica, broj R-532-1386-1/1-01-349-12-46/07 od 16. aprila 2007. godine, i Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica, broj R-532-1386-1/1-01-349-12/06 od 27. oktobra 2006. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Haso Vranj (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Jasmir Muratović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 16. avgusta 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv protiv Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), broj R-532-1386-1/1-01-349-12-46/07 od 16. aprila 2007. godine, i Odluke CRPC, broj R-532-1386-1/1-01-349-12/06 od 27. oktobra 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio deložaciju apelanta iz stana koji se nalazi u Sarajevu u Ulici Ismeta Mujezinovića broj 28, potkrovlje, stan broj 10.

2. Odlukom CRPC, broj 532-1386-1/1 od 2. septembra 2003. godine, potvrđeno je da je Mićo Hinić na dan 1. april 1992. godine bio savjestan posjednik stana koji se nalazi u Sarajevu u Ulici Ismeta Mujezinovića broj 28.

3. Zahtjev za izvršenje navedene Odluke CRPC Mićo Hinić podnio je 13. novembra 2003. godine Službi za upravu za imovinsko-pravne poslove, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba). Rješavajući po navedenom zahtjevu Služba je zaključkom o dozvoli izvršenja, broj 05-31-903/03 od 29. marta 2004. godine, utvrdila da predmetni stan nije proglašen napuštenim niti je stavljen pod privremenu upravu Općine Centar Sarajevo i da isti koristi apelant. Dalje je utvrđeno da se predmetni stan vraća u posjed savjesnom posjedniku Mići Hinić, te da apelantu prestaje pravo korištenja predmetnog stana.

4. Zaključkom Službe, broj 05-31-903/03 od 7. maja 2004. godine, privremeno je obustavljen postupak od izvršenja Odluke CRPC, broj 532-1386-1/1 od 2. septembra 2003. godine, do donošenja odluke drugostepenog organa CRPC-a po zahtjevu Federalnog ministarstva odbrane za ponovno razmatranje navedene Odluke CRPC.

5. Odlukom CRPC, broj R-532-1386-1/1-01/349/04 od 21. oktobra 2005. godine, usvojen je zahtjev Federalnog ministarstva odbrane za ponovno razmatranje Odluke CRPC, broj 532-

1386-1/1 od 2. septembra 2003. godine, kao osnovan. Odluka CRPC, broj 532-1386-1/1 od 2. septembra 2003. godine, je stavljena van snage i odbijen je zahtjev Miće Hinić za povrat predmetnog stana u posjed.

6. Odlukom CRPC, broj R-532-1386-1/1-01-349-12/06 od 27. oktobra 2006. godine, usvojen je zahtjev Miće Hinić za ponovno razmatranje Odluke CRPC, broj R-532-1386-1/1-01-

349/04 od 21. oktobra 2005. godine. U obrazloženju navedene Odluke se navodi da je razmatrajući navode istaknute u zahtjevu za ponovno razmatranje, te uvidom u cjelokupan spis ocijenjeno da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o nositelju stanarskog prava na predmetnom stanu već o nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšom SSNO-om na temelju odredaba Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovu provedbu. Također je navedeno da nosiocu prava raspolaganja na predmetnom stanu ostaje mogućnost da odnose sa nosiocem prava iz kupoprodajnog ugovora reguliše u skladu sa odredbama člana 39. i 39.e. Zakona o prodaji stanova na kojim apostoji stanarsko pravo.

7. Odlukom CRPC, broj R-532-1386-1/1-01-349-12-46/07 od 16. aprila 2007. godine, odbijen je zahtjev apelanta za ponovno razmatranje Odluke CRPC, broj R-532-1386-1/1-01-349-

12/06 od 27. oktobra 2006. godine, kao neosnovan.

8. Dopisom, broj 05-31-903/03 od 7. avgusta 2007. godine, Služba je obavjestila apelanta da će pristupiti izvršenju Odluke CRPC, broj R-532-1386-1/1-01-349-12/06 od 27. oktobra 2006. godine, te da će zakazati deložaciju o čemu će apelanta blagovremeno obavijestiti.

9. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegocvine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ističe da je zemljišno knjižni vlasnik predmetnog stana u prilog čemu uz apelaciju dostavlja rješenje Zemljišno-knjižnog ureda, Odsjek KPU, Općinskog suda I u Sarajevu od 6. decembra 2000. godine i izvadak iz Knjige položenih ugovora. Smatra da obavijest od koju je primio od strane Službe 15. avgusta 2007. godine predstavlja ozbiljnu prijetnju da će izvjesno biti lišen svoje imovine bez obzira na odredbu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po njegovom mišljenju navedenom obavješću ozbiljnom prijetnjom o namjeravanoj deložaciji javna vlast se direktno miješa u njegovo pravo na mirno uživanje imovine. Navodi praksu Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu koji je u predmetu broj CH/00/5408 utvrdio da se pravila uknjižbe odnosno onoga što je upisano u zemljišnu knjigu mora poštivati, a da treće osobe koje eventualno imaju neko imovinsko pravo (pravo iz ugovora o kupoprodaji kojeg je predhodni nosilac stanarskog prava zaključio sa SSNO-om) to pravo mogu ostvarivati pred nadležnim sudom. Ističe da je sporno da li je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je predhodni nosilac stanarskog prava zaključio sa SSNO-om pravno valjan u smislu odredbe člana 39. i 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da navedeno predhodni nosilac stanarskog prava mora rješavati ili sa pravnim sljednikom Federalnog ministarstva odbrane ili pred nadležnim sudom, a nikako na način da traži od općinskog organa da izvrši njegovu deložaciju iz predmetnog stana. Navodi da se na osnovu pravno relevantnih činjenica CRPC u konkretnom slučaju trebao oglasiti nenadležnim za postupanje jer se ne radi o nosiocu stanarskog prava, a kako CRPC i sam konstatuje. Smatra da miješanje javne vlasti u njegovo pravo na imovinu nije ispunilo uslov «miješanja u skladu sa zakonom» kao ni test proporcionalnosti.

10. Apelant predlaže da Ustavni sud u hitnoj proceduri na osnovu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda usvoji zahtjev za izdavanje privremene mjere i zabrani nadležnoj službi Općine Centar Sarajevo kao i bilo kojem drugom organu vlasti u Bosni i Hercegovini da realizuje planiranu deložaciju apelanta iz predmetnog stana. Ističe da nije imao priliku da se izjasni o dokazima kojima se rukovodio CRPC prilikom donošenja odluke o posjedu nad predmetnim stanom od strane predhodnog nosioca stanarskog prava, kao i da pored navedenog u postupanju CRPC ima elemenata proizvoljnosti u ocjeni dokaza. Napominje da su odluke CRPC-a konačne i obavezujuće, ali da Komisija nema status tribunala odnosno status međunarodnog tijela koje je imala prilikom svog osnivanja obzirom da je ista pod jurisdikcijom Vijeća ministata Bosne i Hercegovine odnosno države Bosne i Hercegovine. Stoga po mišljenju apelanta odluke Komisije mogu se preispitivati odnosno osporavati samo pred Ustavnim sudom što ranije nije bio slučaj.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;»

12. U konkretnom slučaju apelant osporava Odluku CRPC, broj R-532-1386-1/1-01-349-

12-46/07 od 16. aprila 2007. godine, i broj R-532-1386-1/1-01-349-12/06 od 27. oktobra 2006. godine. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu (vidi, Ustavni sud, odluka broj U- 21/01 od 22. juna 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, i neobjavljena odluka broj AP-2633/05 od 12. aprila 2006. godine). CRPC je institucija koja je uspostavljena Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum). Ustav Bosne i Hercegovine - Aneks 4. sastavni je dio Sporazuma. Prema tome, izsame strukture Sporazuma proizilazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Na osnovu izloženog, može se zaključiti da se oni nadopunjavaju i djeluju paralelno.

13. Osim toga, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U citiranim odlukama, Ustavni sud je zaključio da se CRPC ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje njene odluke, jer CRPC vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su, u smislu člana XII. tačka 7. Aneksa 7 Sporazuma i Zakona o izvršenju odluka Komisije, odluke CRPC-a konačne i obavezujuće.

14. Pored navedenog Ustavni sud ističe da je Sporazumom zaključenim 20. maja 2004. godine između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada CRPC, te o produženju njenog mandata do 31. decembra 2005. godine, («Službeni glasnik BiH»,broj 32/04, i 32/05) predviđeno da su odluke CRPC-a donesene po zahtjevu za ponovno razmatranje konačne i obvezujuće i da se protiv njih ne može ulagati žalba i da će imati pravno dejstvo kao i prethodne odluke CRPC-a. Prema tome, CRPC koja na osnovu navedenog Sporazuma nastavlja sa radom radi ponovnog razmatranja odluka prethodne CRPC rješava u skladu s odredbama pravilnika prethodne CRPC, te izvorni mandat crpi iz člana XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovine i zadržava isti ustavno pravni položaj kao i prethodna CRPC. Na osnovu navedenog slijedi da CRPC, ni nakon potpisivanja Sporazuma od 20. maja 2004. godine nije promjenila svoj ustavno-pravni status, te da iako su institucije BiH preuzele obavezu finansiranja rada ove CRPC, ona nije institucija BiH, niti je ovlaštena zakonom države BiH za vršenje javnih ovlaštenja koje su Ustavom BiH određene u nadležnost BiH, niti je integrisana u sudski sistem Bosne i Hercegovine. Dakle, budući da su odluke CRPC konačne i obavezujuće, a da po Sporazumu imaju istu pravnu snagu kao i odluke prethodne CRPC, proizilazi da je ustavno pravni položaj ove CRPC nakon 20. maja 2004. godine ostao nepromjenjen, to je tijelo sui generis, koje se ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini, pa stoga Ustavni sud nije nadležan da preispituje njene odluke, jer CRPC vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud primjećuje da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu zauzela stav u predmetu, broj CH/01/8050 od 7. septembra 2005. godine, da CRPC nema karakter tribunala, nego upravnog organa Bosne i Hercegovine, te je naloženo Bosni i Hercegovine da omogući sudsku kontrolu navedenih odluka. Međutim, Ustavni sud podsjeća da u okviru svoje apelacione nadležnosti iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine nije nadležan da, u fazi ispitivanja dopustivosti predmetne apelacije, ispituje da li je Bosna i Hercegovina poduzela mjere da izvrši navedenu odluku Komisije pri Ustavnom sudu jer je u konkretnom slučaju riječ o dva odvojena postupka, pred dva različita organa, koji odlučuju o predmetima po različitim Pravilima. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, u skladu s Pravilima ispituje da li je zadovoljen uslov dopustivosti meritornog razmatranja predmetne apelacije, odnosno da li je predmet apelacije «presuda bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Kako je nesporno da je CRPC tijelo sui generis, koje ni po ocjeni Komisije pri Ustavnom sudu nije sastavni dio sudske strukture u Bosni i Hercegovini, slijedi da ni osporene odluke CRPC nisu odluke koje su podobne za meritorno ispitivanje. Na osnovu izloženog slijedi da Ustavni sud nije nadležan za preispitivanje oduka CRPC-a. Osim toga, Ustavni sud ne vidi razlog zašto bi ovaj predmet drugačije tretirao nego u skladu sa svojom dosadašnjom praksom.

16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2346/07 (H. V.) | Sudska praksa | Aktio