Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1736/06 (S. Š.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

  • Tužba
  • Radni spor
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1736/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1736/06, rješavajući apelaciju Steve Škrivana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Steve Škrivana, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

121/05 od 21. marta 2006. godine, Rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž. 454/04 od 16. decembra 2004. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju, broj P-399/01 od 1. oktobra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Stevo Škrivan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je, 9. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-121/05 od 21. marta 2006. godine, Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž.454/04 od 16. decembra 2004. godine, i rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-399/01 od 1. oktobra 2004. godine.

2. Apelant je podnio tužbu, 3. janura 2001. godine, protiv ODP «Industrije alata» Trebinje, sa zahtjevom se vrati na posao. Osnovni sud je donio rješenje,, broj P-22/01 od 23. februara 2001. godine, kojim se postupak obustavlja i predmet upućuje Komisiji ministarstva nedležnom za poslove rada. Rješavajući o žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio rješenje, Gž 166/01, od 10. jula 2001. godine, kojim je žalba uvažena, a pobijanjo rješenje je ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak.

3. Rješenjem Osnovnog suda, broj P-339/2001 od 1. oktobra 2004. godine, odbačena je tužba apelanta kojom je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje kojim mu je prestao radni odnos, te da se naloži tuženom da ga vrati na poslove metalostrugara. Odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio naknadu na ime izgubljene dobiti za period od 5. decembra 1997. godine do 30. septembra 2003. godine u iznosu od 10.467,33 konvertibilne marke, te isplatu primanja od 30. septembra 2003. godine pa ubuduće, do povratka na posao, sa kamatom. Apelant je navedenom presudom obavezan tuženom naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.640 KM. Sud je u obrazloženju naveo da je član

80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» broj 60/89), koji je u vrijeme donošenja rješenja čije se poništenje traži bio na snazi, predviđao rok od 15 dana za podnošenje prigovora, od uručenja rješenja ili od dana saznanja za povredu iz radnog odnosa. Sud je utvrdio da je rješenje dostavljeno apelantu u toku postupka, ali da to ne oslobađa apelanta obaveze da izjavi prigovor zbog počinjene povrede, a što je propisano stavom 2. člana 80. navedenog zakona. Osim toga sud je utvrdio, a što je i aplenat potvrdio, da mu je nakon 1. juna 1992. godine moralo biti poznato da su mu povrijeđena prava iz radnog odnosa. Kako je stanje neposredne ratne opasnosti ukinuto odlukom Predsjedništva od 19. juna 1996. godine, apelant je tada trebao i mogao zatražiti internu zaštitu. Propust da to učini je, kako je sud utvrdio, na strani apelanta, jer je pogrešno smatrao da zbog kazne na koju je osuđen nema takvo pravo, pa je zatražio zaštitu tek kada je amnestiran. Kako apelant nije uspio sa zahtjevom za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, sud je našao da je neosnovan njegov zahtjev da mu se nadoknadi šteta, te je obavezan da nadoknadi tuženom troškove postupka.

4. Protiv navedenog Rješenja apelant je izjavio žalbu, koju je Okružni sud odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je, odlučujući po reviziji protiv rješenja drugostepenog suda donio Rješenje, broj Rev-121/05 od 21. marta 2006. godine, kojim se revizija odbija.

5. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelan se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, te ovakvu odluku sudova smatra proizvoljnom. Apelant je istakao da je u toku rata osuđen zbog neodazivanja na mobilizaciju, te da je amnestiran rješenjem Vojnog suda u Bileći, 2. avgusta 1999. godine, nakon čega se obratio za zahtjevom za povratak na posao.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu 3. januara 2001. godine, radi zaštite prava iz radnog odnosa, u kojoj je tražio da sud poništi rješenje o prestanku radnog odnosa od 26. maja 1992. godine, kao nezakonito, i naloži tuženom da ga vrati na radno mjesto koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa. Redovni sudovi su utvrdili da je apelant podnio tužbu nakon isteka roka iz člana 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Sudovi su utvrdili da je rješenje o prestanku radnog odnosa donijeto 26. maja 1992. godine, isto je apelantu uručeno u toku postupka pred prvostepenim sudom, ali u skladu sa stavom 2. člana 80. navedenog zakona apelant je ranije imao saznanje o povredi, te je morao tužbu podnijeti mnogo ranije. Sudovi su uzeli u obzir period ratnog stanja, te su zaključili da je apelant trebao zaštiti svoja prava, u skladu sa zakonom predviđenim rokovima od 15 dana, od 19. juna 1996. godine. Shodno navedenom, sudovi su tužbu odbacili kao nedopuštenu.

9. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nijepodnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva , uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2

005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1736/06 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio