Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1978/06 (N. C.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dijete
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1978/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1978/06, rješavajući apelaciju Nebojše Cvijetinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nebojše Cvijetinovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

54/05 od 31. marta 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci , broj Gž-1623/03, od 23. avgusta 2004. godine, i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-I-97/98 od 6. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nebojša Cvijetinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je, 10. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-54/05 od 31. marta 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-1623/03, od 23. avgusta 2004. godine, i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-I-97/98 od 6. marta 2003. godine.

2. Apelant je pokrenuo postupak pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbom protiv svoje malodobne kćerke, radi izmjene odluke o visini izdržavanja. Osnovni sud je donio presudu, broj P-I-97/98 od 6. marta 2003. godine, kojom je odbijen, kao neosnovan, tužbeni zahtjev apelanta da se smanji iznos izdržavanja za malodobno dijete u visini od 30% njegove mjeseče plaće na iznos od 15% mjesečno, utvrđen pravomoćnom odlukom.

3. Rješavajući o žalbi apelanta Okružni sud u Balja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu, broj Gž-1623/03, od 23. avgusta 2004. godine, kojim je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Protiv presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio presudu, broj Rev-54/05 od 31. marta 2006. godine, kojom je revizija odbijena.

5. Redovni sudovi su svojim odlukama zaključili da je prvostepeni sud, nakon provedenog dokaznog postupka, ispravno našao da su se promijenile okolnosti kako na strani apleanta, tako i na strani tužene i njene zakonske zastupnice, majke djeteta. Sudovi su, pozivajući se na član 253. stav 2. i

254. Zakona o porodičnim odnosima Republike Srpske («Službni glasnik Republike Srpske» broj 54/02), uzeli u obzir uzrast djeteta i njegove potrebe. Nakon što su izvršili upoređivanje promjena koje su nastale na strani apelanta poslije donošenja pravomoćne presude kojim mu je utvrđen obavezni iznos izdržavanja, kao i promjene na strani tužene i zakonske zastupnice tužene, sudovi su utvrdili da nije opravdano da se smanji utvrđeni iznos od 30% osnovnog mjesečnog primanja apelanta na ime davanja radi zakonskog izdržavanja tužene, što iznosi cca 100 konvertibilnih maraka. Osim toga, sudovi su našli da apelant ima i dodatna primanja, te da navedeni iznos ne ugrožava njegovu egzistenciju.

6. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava

Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su u postupku po redovnim i vanrednim pravnim lijekovima sudovi povrijedili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da nisu dati jasni razlozi sa ovakvo odlučenje sudova, niti je dato obrazloženje na osnovu kojih dokaza su utvrđene činjenice. Takođe, apelant osporava činjenice koje su utvrđene u odnosu na zakonsku zastupnicu tužene. Nadalje, apelant navodi da je Okružni sud u sličnom predmetu donio drugačiju odluku, kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i smanjio mu iznos koji je dužan izdvajati na ime izdržavanja djeteta, što dovodi do pravne nesigurnosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li suispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda . U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava. Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

9. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi

Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudovau pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudovada ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak , izveli predložene dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Porodičnog zakona ustanovili da ne postoje razlozi za smanjenje iznosa izdržavanja koji je utvrđen pravomoćnom presudom. Apelant, također, smatra da su sudovi u sličnim situacijama donosili različiteodluke, što dovodi do pravne nesigurnosti. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava i na vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj je zadatak redovnih sudova , a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. S druge strane, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni da li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi i jedne i druge strane u postupku, zadovoljava zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije.

11. Ustavni sud je, također, u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze koje je on predložio i argumente koje je iznio, kao i da je pogrešno cijenio dokaze koje je prezentirala suprotna strana, neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak.

12. Također, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmetom apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Okružni sud ove prigovore ocijenio neosnovanim i prihvatio kao pravilne razloge prvostepene presude. Naime, Okružni sud je zaključio da razlozi koji su navedeni u prvostepenoj presudi imaju uporište u pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primijenjenom materijalnom pravu, pozivajući se pri tome na relevantne zakonske odredbe i zaključujući da je pravilno utvrđeno da postoje promjenjenje okolnosti na strani apelanta, ali i promjenjene okolnosti na strani djeteta (tužene), pogotovo uzrast dijeteta i činjenaca da su sada potrebe djeteta veće, te je našao da ne postoje razlozi da se smanji iznos izdržavanja, jer određeni iznos izdržavanja ne ugrožava egzistenciju apelanta. Ustavni sud smatra da su i Osnovni i Okružni sud za svoje odluke dali jasne razloge i obrazloženja, te da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u odlučivanju (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-2898/06 od 6. marta 2007. godine).

13. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, kao i u postupku po reviziji, a koje je već razmotrio i odbio drugostpeni sud u svojoj presudi, kao i revizioni sud. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na pravično suđenje neosnovani, te da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Navodi o kršenju prava na imovinu

15. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav

1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.

Navodi o kršenju prava na dom

16. U vezi sa navodima apelanta da mu je osporenim odlukama prekšeno pravo na dom, iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da apelant, osim što paušalno navodi da ta povreda prava postoji, ne samo da nije ponudio nijednu činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se eventualno moglo utvrđivati njeno postojanje, nego nije ni obrazložio zbog čega smatra da su mu je navedeno pravo povrijeđeno. Obzirom da apelant uz apelaciju nije uopšte dostavio dokaze ili ukazao na činjenice na osnovu kojih bi navedena povreda prava na koju se poziva učinjena vjerovatnom ili mogućom, Ustavni sud zaključuje da je navod o kršenju ovoga prava očigledno (prima facie) neosnovan.

17. Uskladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1978/06 (N. C.) | Sudska praksa | Aktio