Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2097/07 (N. Š.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2097/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2097/07, rješavajući apelaciju Nedžada Šehovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Šehovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-

07-000 532 od 30. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžad Šehović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupaju Aid Glaović i Jasmin Humačkić, advokati iz Mostara, podnio je 17. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 532 od 30. maja 2007. godine. Apelant je tražio, kao privremenu mjeru, da Ustavni sud naredi da se zabrani provođenje izvršnog postupka radi naplate troškova postupka po osporenoj presudi Kantonalnog suda, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

2. Apelant je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbom protiv tuženog «Bosna osiguranje» d.d. Sarajevo, radi naknade štete. Apelant je tražio da sud naredi tuženom da apelantu na ime naknade štete nastale na kući usljed saobraćajnog udesa, koju je prouzrokovao osiguranik tuženog, isplati iznos od 3.962,00 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM).

3. Općinski sud je donio presudu, broj P-762/00-II od 24. aprila 2006. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao ga da tuženom isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00KM. Protiv navedene presude apelnat je izjavio žalbu.

4. Kantonalni sud je donio rješenje, broj broj 00-0-Gž-06-000 721, od 5. jula 2006. godine, kojim je žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

5. Općinski sud je u ponovnom postupku donio presudu, broj P-762/00-II od 15. februara 2007. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 3.962,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. decembra 2005. godine do konačne isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 2.178,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. februara 2007, godine, do konačne isplate, u roku od 30 dana.

6. Protiv navedene presude žalbu su izjavili apelant i tuženi. Kantonalni sud je donio presudu, broj 007-0-Gž-07-000 532 od 30. maja 2007. godine, kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbio. U odnosu na odluku o troškovima postupka, žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelant dužan tuženom isplatiti iznos od 1.471,00 KM, u roku od 30 dana.

7. Apelant se žali da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini povredu svojih prava apelant vidi u činjenici da je Kantonalni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, jer on tužbeni zahtjev ne bazira na stvarno pravnom, nego na obligaciono pravnom odnosu. Naime, apelnat navodi da je nesporno utvrđeno da je on dao svoja novčana sredstva za opravku kuće, čime je u njegovoj imovini nastupila šteta, te u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima ima pravo na naknadu iste. Nadalje, apelant je istakao da je Kantonalni sud u ovom predmetu donio dvije odluke po žalbi, koje su međusobno kontardiktorne. Zbog ovakvog odlučenja Kantonalnog suda apelant navodi da je došlo do povrede prava na imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeniuvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

10. Apelant navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je nastala šteta i da je apelant svojim sredstvima štetu otklonio, a Kantonalni sud je ukinuo prvostepenu odluku. Apelant tvrdi da, iako kuća nije njegovo vlasništvo, on je postavio obligaciono pravni zahtjev, jer je kod njega nastalo umanjenje imovine popravkom štete na kući. Osim toga, apelant se žali da su u dva vijeća Kantonalnog suda, koja su odlučivala po žalbi, bilo uključeno dvoje istih sudija koji su u svoje dvije odluke zauzeli različita stajališta, što dovodi do pravne nesigurnosti i zbunjujuće djeluju na nižestepene sudove. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjenematerijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te da je konačnom odlukom Kantonalnog suda odbijen tužbeni zahtjev apelanta. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke od 30. maja 2007. godine daojasne razloge za takvo odlučivanje. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-TiszazugiVízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Ustavni sud primjećuje da se u ponovnom postupku, odlučujući o žalbi apelanta i tuženog, Kantonalni sud pozvao na član 7. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa članom 123. stav 1. i istakao da stranka koja postavi određeni zahtjev treba iznijeti činjenice na kojima zasniva zahtjev i izvesti dokaze kojima utvrđuje te činjenice. Materijalno pravni odnos stranke prema predmetu spora predstavlja stvarnu legitimaciju stranaka i tužitelj je aktivno legitimisan u postupku ako je upravo on osoba koja ima pravo postavljati i ostvarivati tužbeni zahtjev. Kako je u toku postupka nesporno dokazano da apelant nije vlasnik kuće, već da ju je samo koristio u momentu kada se štetni događaj desio, isti nije aktivno legitimisan da traži naknadu za pričinjenu štetu na kući. Shodno navedenom, Kantonalni sud je uvažio žalbu tuženog i prvostepunu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta, a u dijelu o troškovima postupka obavezao apelanta da tuženom nadoknadi troškove postupka.

13. Iz navedenih razloga, a vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanjaiz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga , Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Navodi o kršenju prava na imovinu

14. Apelant, također, navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Ovo osobito imajući u vidu da se «lišavanje imovine» definira kao oduzimanje predmeta imovine, a iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da apelant nije lišen imovine, već je slobodno raspolagao svojom imovinom, tako što je koristio za popravku kuće. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenom presudom apelantova imovina oduzeta ili da joj je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine te su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2097/07 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio