Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3192/06 (D. M.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3192/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-3192/06, rješavajući apelaciju Dragoljuba Milića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoljuba Milića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-Gž-
06-001299 od 20. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoljub Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banja Luke, podnio je, 29. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-
0-Gž-06-001299, od 20. oktobra 2006. godine.
2. Apelant i „Victoria Versicherung AG“ Diseldorf (u daljnjem tekstu: tuženi) su zaključili Sporazum, na osnovu kojeg je tuženi dužan isplatiti apelantu iznos od 102.600 ATS na ime štete od 2
5. marta 1991. godine, bez navođenja roka ispunjenja. Tuženi je apelantu prije zaključenja ugovora isplatio iznos od 70.000 ATS, a nakon zaključenja Sporazuma i iznos od 36.000 ATS. Sporazum je zaključen na formularu koji je sačinio tuženi, a apelant potpisao.
3. Apelant je pokrenuo postupak pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbom protiv tuženog i „Avus“ Grac, radi duga. Osnovni sud u Banjoj Luci donio je Presudu kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 10.000 KM za zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. U odnosu na „Avus“ apelant je povukao tužbu. Općinski sud je proveo parnični postupak i primjenio odredbe člana 100. Zakona o obligacionim odnosima. Osnovni sud je utvrdio da se nejasne odredbe ugovora, koji sačini i ponudi jedna ugovorna strana, tumače u korist druge ugovorne strane i našao da je tuženi dužan po ugovoru isplatiti apelantuiznos od 10.000 KM, bez uračunavanja ranijih plaćanja.
4. Rješavajući o žalbi Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu, broj 011-0-Gž-06-001299 od 20. oktobra 2006. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio da je apelant obavezan platiti „Avusu“ troškove postupka. Pored toga, Okružni sud je žalbu tuženog uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio zahtjev apelanta i obavezao ga i da tuženom naknadi troškove postupka.
5. Rješavajući po žalbi Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, i odredbe člana 100. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, sud je utvrdio da je ugovor bio zaključen radi obeštećenja apelanta na iznos od 102.000 ATS, i da je u ugovoru navedeno da će plaćanjem iskazanog iznosa biti potpuno i konačno zadovoljena sva prava ma koje vrste i bilo kog naziva koja apelantu pripadaju i nepoznate i nepredvidive štete i troškovi koje proizilaze iz ovog slučaja. Apelantu je ranije isplaćen iznos od 70.000 ATS, a nakon Sporazuma iznosod 32.000 ATS, čime je tuženi ispunio svoju obavezu. Okružni sud je istakao da se tumačenjem odredbi člana 99. Zakona o obligacionim odnosima, a pri tom imajući u vidu zajedničku namjeru stranaka da zaključenim Sporazumom riješe pitanje naknade štete, odredbe Sporazuma trebaju primjeniti onako kako one glase. Zbog navedenog Okružni sud je ukinuo prvostepenu presudu i tužbu odbacio.
6. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovinei člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu : Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Okružni sud pogrešno primjenio materijalno pravo i pogrešno tumačio odredbe zaključenog vansudskog sporazuma (u daljnjem tekstu: Sporazum), čime je povrijedio apelantovo pravo na pravičan postupak. Naime, apelant smatra da je nejasne odredbe Sporazuma, koji su zaključili apelant i tuženi, trebalo tumačiti u korist apelanta, a na štetu tuženog koji ga je sastavio, u skladu sa članom
100. Zakona o obligacionim odnosima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li suispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda . U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Okružni sud pogrešnoprimjenio materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine , aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenom presudom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greškeočigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije nadležan da u konkretnom slučaju preispituje pravilnost primjene materijalnog prava od strane Okružnog suda, te da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući daništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Navodi o kršenju prava na imovinu
12. Apelant se, također, žali da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.
13. Uskladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović