Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1905/06 (F. H.)

Odluka donesena 13. 09. 2007.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi i izdaci
  • Izvršni postupak
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1905/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 09. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1905/06, rješavajući apelaciju Fikreta Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Hodžića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-1099/05 od 8. juna 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj I-44/05 od 14. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 29. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1099/05 od 8. juna 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-44/05 od 14. marta 2006. godine

2. Općinski sud je rješenjem, broj I-44/05 od 24. marta 2005. godine, u postupku izvršenja presude radi namirenja duga, po apelantovom zahtjevu kao tražiocu izvršenja, odbio prigovor izvršenika RMU „Kamengrad“ (u daljnjem tekstu: izvršenik) i odredio da se postupak izvršenja nastavi popisom i prodajom nekretnina izvršenika. U žalbenom postupku Kantonalni sud je uočio da u osporenom rješenjeu nije označen izvršenik punim nazivom kao i da nije odlučeno o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova za sastav odgovora na prigovor izvršenika.

3. Općinski sud je rješenjem, broj I-44/05 od 14. marta 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1099/05 od 8. juna 2006. godine, ispravio rješenje od 24. marta 2005. godine tako što je naveo puni naziv izvršenika, a apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor odbio kao neosnovan. Općinski sud je, u smislu člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03 i 73/05), ocijenio da navedeni troškovi nisu bili potrebni radi zaštite apelantovih prava i interesa.

4. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 17. Evropske konvencije. Apelant je, između ostalog, naveo da je sastavljanje odgovora na prigovor bilo nužno, te da su kao takav redovni sudovi morali prihvatiti da ga nadoknade. Apelant je, također, naveo da je njegov rizik u sastavljanju odgovora bio isti kao i rizik izvršenika u sastavljanju prigovora i da mu stoga pripada pravo na naknadu troškova. U suštini, apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno odlučili kada su odbili njegov zahtjev.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine).

7. Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je utvrdio da je apelant osporio odluke redovnih sudova u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na prigovor na rješenje o izvršenju. Redovni sudovi su odbili apelantov zahtjev primjenjujući svoje diskreciono ovlaštenje iz člana 371. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u kojem je propisano da „pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice [...].“ Apelant ne ukazuje na proizvoljnost ili očiglednu arbitrarnost u odlučenju redovnih sudova, niti ukazuje na neke procesne greške, nego je on u suštini nezadovoljan odlučenjem i smatra da su redovni sudovi trebali udovoljiti njegovom zahtjevu. Ni Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ). S obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

8. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi ovg prava apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Ustavni sud ukazuje da član 17. Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individulano pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i apelantovi navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1905/06 (F. H.) | Sudska praksa | Aktio