Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1917/06 (V. B.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1917/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP -1917/06, rješavajući apelaciju Vladimira Bodulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Bodulovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj U-94/05 od 19. aprila 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 05-050-01-721/05 od 30. juna 2005. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek u Derventi, broj 05-050-14-35/02 od 30. septembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Vladimir Bodulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, koga zastupa Nada Nović, advokatica iz Dervente podnio je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj U-94/05 od 19. aprila 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-050-01-721/05 od 30. juna 2005. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek u Derventi, broj 05-050-14-35/02 od 30. septembra 2003. godine
2. Ministarstvo je zaključkom, broj 05-050-14-35/02 od 30. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno njegovim drugostepenim rješenjem, broj 05-050-01-721/05 od 30. juna 2005. godine, odbacilo kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat stana u Derventi (u daljnjem tekstu: sporni stan) na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava. U postupku je utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu od 1987. godine i da je zahtjev za povrat spornog stana podnio 30. januara 2002. godine. Ministarstvo je zaključilo da je apelantov zahtjev za povrat stana neblagovremen s obzirom da je rok za povrat stanova shodno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovinu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01 i 96/03) bio 19. april 2000. godine. Apelantov žalbeni navod da je na njega trebao biti primjenjen rok do 1. jula 2002. godine, za povrat uništenih i oštećenih stanova, koji je propisan članom 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 65/01), odbijen je uz obrazloženje da su apelantov stan kontinuirano od 1994. godine koristili privremeni korisnici i to njih nekoliko u različitim periodima, kao i da je zgrada u kojoj se nalazi sporni stan sanirana na osnovu kredita Svjetske banke. Ministarstvo je, stoga, zaključilo da se apelantov stan ne može smatrati uništenim ili oštećenim u smislu člana 32. citiranog zakona. Ovaj zaključak Ministarstvo je zasnovalo na relevantnoj dokumentaciji iz spisa predmeta povrata stana, a koja je citirana u osporenim odlukama. Apelant je protiv drugostepenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom.
3. Okružni sud je presudom, broj U-94/05 od 19. aprila 2006. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu. Okružni sud je zaključio da je pravilno Ministarstvo odbacilo apelantov zahtjev za povrat spornog stana, i za taj svoj zaključak dao je isto obrazloženje kao i upravni organi u osporenim odlukama. Apelantov tužbeni navod da Ministarstvo nije trebalo postupiti po njegovom zahtjevu u skraćenom upravnom postupku, nego je obavezno trebala biti održana usmena rasprava kako bi mu bilo omogućeno da zatraži vještačenje o stanju u kojem se nalazi njegov stan, odbijen je uz obrazloženje da je Ministarstvo postupilo u skladu sa članom 129. st. 1, 2. i 3. Zakona o upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 13/02). Naime, prema mišljenju Okružnog suda u skraćenom postupku se mogla riješiti stvar jer se činjenično stanje moglo utvrditi na osnovu opštepoznatih činjenica, odnosno službenih podataka kojima organ raspolaže (uvidom u spis je utvrđena činjenica kontinuiranog korištenja stana, a uvidom u tabelarni pregled saniranih stambenih objekata iz kredita Svjetske banke utvrđena je činjenica da je sporni stan saniran).
4. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i „pravo na prebivalište“. Apelant je, u suštini, ponovio argumente koje je već iznosio pred redovnim sudom i upravnim organima o tome da je njegov stan uništen odnosno oštećen i da je na njega trebao biti primjenjen rok za povrat stana koji se odnosio na takvu kategoriju stanova. Također, naveo je da mu je trebalo biti omogućeno da tu činjenicu dokaže vještačenjem, a da to nije bilo moguće jer je proveden skraćeni upravni postupak.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U skladu sa članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona prestaje mu stanarsko pravo. Navedeni rok je dva puta produžen tako da je konačni rok za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Republici Srpskoj bio 19. april 2000. godine. Nesporno je da je apelant zahtjev za povrat spornog stana podnio 30. januara 2002. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Radi se o prekluzivnom roku čije nepoštivanje za posljedicu ima gubitak stanarskog prava na stanu. Propustom da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku apelantu je prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Apelant, dakle, nije došao do odluke koja se može smatrati konačnom u smislu stava Ustavnog suda prethodno izloženog u ovoj odluci, iako je apelant u konačnici došao do sudske odluke kojom je njegova tužba odbijena. Naime, apelantov propust da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku za posljedicu je imao to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, te na taj način nisu ni razmatrali apelantovo pravo na dom niti pravo na imovinu, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat.
8. Upravni organi i redovni sud dali su argumentovano obrazloženje i na apelantov navod o tome da je na njegov slučaj trebao biti primjenjen rok za povrat koji se odnosi na kategoriju uništenih i oštećenih stanova, odnosno da mu je trebalo biti omogućeno da dokaže da je njegov stan uništen. Stoga, ovi apelantovi navodi ponovljeni u apelaciji nemaju nikakvog utjecaja na zaključak o tome da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović