Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2297/06 (S. M.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravo na imovinu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2297/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-2297/06, rješavajući apelaciju Smaila Maksumića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaila Maksumića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-446/05 od 25. aprila 2006, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-638/04 od 10. februara 2005. godine i presude Općinskog suda u Konjicu, broj P-56/02-i od 30. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Smail Maksumić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, kojeg zastupa Hamo Masleša, advokat iz Konjica, podnio je, 28. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-446/05 od 25. aprila 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-638/04 od 10. februara 2005. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-56/02-i od 30. aprila 2004. godine
2. Općinski sud je presudom, broj P-56/02-i od 30. aprila 2004. godine, u postupku po apelantovoj tužbi i protivtužbi tuženog M.V. (u daljnjem tekstu: tuženi), odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva u kojem je zatraženo da se tuženi obaveže da apelantu isplati iznos od 19.830 KM na ime ulaganja u stan tuženog koji se nalazi u Jabalanici (u daljnjem tekstu: sporni stan), dok je usvojen dio tužbenog zahtjeva i tuženi obavezan da vrati apelantove pokretne stvari koje su se ranije nalazile u spornom stanu a kasnije izmještene na drugu lokaciju (u daljnjem tekstu: sporne stvari). Protivtužbeni zahtjev, u kojem je zatraženo da se apelant obaveže na isplatu određenog novčanog iznosa na ime uskladištenja i čuvanja spornih stvari odbijen je kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je apelant sporni stan koristio na temelju rješenja vlasnika stana o dodjeli spornog stana na korištenje, za vrijeme dok je tuženi zbog ratnih okolnosti bio odsutan iz Jablanice. Također je utvrđeno da je apelant je u adaptaciju spornog stana uložio određena novčana sredstva, a nakon što je sporni stan morao napustiti kako bi stan bio vraćen tuženom u posjed u stanu su ostale sporne stvari. Nadalje je utvrđeno da je apelant tuženog zamolio da sporne stvari neko vrijeme ostanu u stanu, a kako apelant ni nakon pismene obavjesti da, u određenom roku, svoje stvari iznese to nije učinio tuženi je stvari izmjestio kod trećeg lica. Apelant je u parničnom postupku tražio da sud tuženog obaveže da mu nadoknadi uložena novčana sredstava i vrati sporne stvari, dok je tuženi tražio naknadu novčanih sredstava za uskladištenje spornih stvari kod trećeg lica. Iako je Općinski sud djelomično elaborirao i pitanje savjesnosti i zakonitosti posjeda kao osnova za traženje naknade uloženih sredstava, dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada uloženih sredstava odbijen je jer apelant nije dokazao da su uložena novčana sredstva bila neophodna kako bi se stan doveo u funkciju stanovanja u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) nego da se radilo o luksuznim radovima. Protivtužbeni zahtjev odbijen je jer tuženi nije dokazao da je imao troškove za održavanje spornih stvari. Apelant i tuženi su podnijeli žalbe na presudu Kantonalnom sudu.
3. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-638/04 od 10. februara 2005. godine, djelimično uvažio žalbu tuženog i odbio u cijelosti dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na predaju u posjed pokretnih stvari, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena, kao i apelantova žalba, a prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je kao pravilan ocijenio stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju nije radilo o ulaganju sredstava na ime neophodnih troškova, jer nije dokazano stanje u kojem je sporni stan bio prije ulaganja. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na povrat stvari je odbijen uz obrazloženje da je apelantu prestalo vlasništvo na stvarima u skladu sa članom 51. st. 1. i 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“, broj 6/98) jer ih je napustio odnosno nije preuzeo sporne stvari u roku koji mu je ostavio tuženi. Apelant je protiv presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-446/05 od 25. aprila 2006. godine, odbio apelantovu reviziju uz obrazloženje da su neosnovani revizioni prigovori koji se odnosi na isplatu iznosa na ime ulaganja u sporni stan jer je utvrđeno u nižesetepenom postupku da se nije radilo o nužnim troškovima za adaptaciju stana u smislu člana 18a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Vrhovni sud je zaključio i da je pravilno odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na povrat pokretnih stvari, jer apelant nije preuzeo stvari u ostavljenom roku pa je obaveza tuženog na predaju stvari prestala. Zaključeno je, također, da nije pravilno Kantonalni sud zaključio da je apelantu prestalo pravo vlasništva na stvarima u smislu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovog pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnje tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi nepravilno odbili dio tužbenog zahtjeva u kojem je zatražena naknada uloženih sredstava jer je on kao savjestan posjednik u smislu člana 44. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima imao pravo na naknadu uloženih sredstava jer je nesporno da je vrijednost spornog stana uvećana što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Također, i odbijanje dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat njegovih pokretnih stvari apelant smatra nepravilnim, jer je po njegovom mišljenju nesporno je utvrđeno u postupku da su se on i tuženi dogovorili da stvari ostanu u stanu a da će ih on preuzeti naknadno, i da ih on nije ni u kom slučaju napustio. Apelant smatra da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je on izgubio vlasništvo na stvarima jer ih je napustio s obzirom da „niko razuman sebi ne bi mogao priuštiti luksuz da te stvari napusti».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine).
8. S obzirom da iz navoda apelacije proizilazi da se kršenje prava na pravično suđenje svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena na pitanja koja su sadržana u Ustavu BiH i nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava BiH (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
9. U konkretnom slučaju, redovni sudovi proveli su temeljit dokazni postupak, uključujući i vještačenje po vještaku građevinske struke, i utvrdili su relevantne činjenice za donošenje odluke o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu. Kada je u pitanju primjena materijalnog prava, Ustavni sud nije našao osnova za zaključak da su redovni sudovi arbitrarno primijenili odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao lex specialis u odnosu na Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima na koji se apelant poziva. Naime, u parnicama kakva je i ova koju je apelant pokrenuo, u kojima se traži povrat uloženih sredstava u stan koji je privremeno korišten u smislu Zakona o napuštenim stanovima, utvrđuje se isključivo da li se radilo o ulaganjima koja su bila nužna i samo se ta sredstva nadoknađuju. Nepravilno se apelant poziva na odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima s obzirom da se u ovakvim parnicama ne utvrđuje savjesnost i zakonitost posjeda. Zaključak Kantonalnog suda o tome da je apelant izgubio vlasništvo na pokretnim stvarima jer ih je navodno trajno napustio nesporno je bio pogrešan, kako to i apelant navodi, ali nije se kao takav ni održao jer je na pogrešnu primjenu materijalnog zakona u tom kontekstu ukazao i Vrhovni sud u svojoj presudi. Prema navedenom, Ustavni sud smatra ne postoji ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta.
10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da apelacija ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te da bi je bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović