Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1992/06 (S. A.)
Odluka donesena 13. 09. 2007.
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1992/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 09. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 13. septembra 2007. godine, u predmetu broj AP-1992/06, rješavajući apelaciju Sanele Ahmed, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanele Ahmed, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-316/04 od 26. aprila 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj U-41/04 od 19. aprila 2004. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona, broj 12-23-1154/98 od 9. januara 2004. godine i rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica, broj 03-372-4609/98 od 26. februara 2003. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanela Ahmed (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koju zastupa otac Abaz Mulamekić, iz Sarajeva, podnijela je, 12. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-316/04 od 26. aprila 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-41/04 od 19. aprila 2004. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-23-1154/98 od 9. januara 2004. godine i rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Općina Zenica), broj 03-372-4609/98 od 26. februara 2003. godine.
2. Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) je rješenjem, broj 202-9745-1/1 od 9. jula 2002. godine, postupajući po apelanticinom zahtjevu za povrat stana u Ulici Stara čaršija u Zenici (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji je podnijela kao član porodičnog domaćinstva (kao unuka nositeljice stanarskog prava), donijela rješenje kojim se potvrđuje da je 1. aprila 1992. godine Hajrija Mulamekić bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu.
3. Općina Zenica je rješenjem, broj 03-372-4609/98 od 26. februara 2003. godine, odbila apelanticin zahtjev za izvršenje Odluke Komisije od 9. jula 2002. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u članu 4. Zakona o izvršenju odluke Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica („Službene novine Federacije BiH“, broj 43/99) propisano da ako je zahtjev za izvršenje odluke Komisije podnijela osoba koja nije navedena u dispozitivu Odluke organ uprave će odlučiti da li se on/ona može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava navedenog u Odluci. Općina Zenica je na temelju navedenog člana provela dokazni postupak i utvrdila da se apelantica ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva Hajrije Mulamekić i da stoga nema pravo ulaska u posjed spornog stana. U postupku utvrđivanja činjenice trajne zajednice života i stanovanja u spornom stanu, Općina Zenica je, kao relevantno, uzela u obzir i rješenje, broj 03-372-357/91 od 2. marta 1992. godine, kojim je tada nadležan općinski organ, rješavajući po apelanticinom zahtjevu, utvrdio da apelantica nema pravo na korištenje spornog stana. Postupak po apelanticinoj žalbi na navedeno rješenje nikada nije okončan jer je predmetni spis izgorio u toku rata. Apelantica je na rješenje Općine Zenica od 26. februara 2003. godine izjavila žalbu Ministarstvu.
4. Ministarstvo je rješenjem, broj 12-23-1154/98 od 9. januara 2004. godine, usvojilo apelanticinu žalbu i poništilo rješenje Općine Zenica od 26. februara 2003. godine, i predmet vratilo tom organu na ponovni postupak. Također je poništeno, po službenoj dužnosti, i rješenje Općine Zenica, broj 03-372-357/91 od 2. marta 1992. godine. Ministarstvo je naložilo prvostepenom organu da u ponovnom postupku pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje, konkretno činjenicu da li je apelantica imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva na spornom stanu, kao i da izvrši rekonstrukciju uništenog spisa iz 1992. godine u obimu u kojem je to moguće. Apelantica je protiv rješenja Ministarstva tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom.
5. Kantonalni sud je rješenjem, broj U-41/04 od 19. aprila 2004. godine, odbacio apelanticinu tužbu uz obrazloženje da se osporenim rješenjem ne dira u apelanticino pravo niti u njen neposredni lični interes zasnovan na zakonu, te da će apelantica svoje pravo po zahtjevu za izvršenje odluke Komisije ostvarivati u ponovljenom postupku. Apelantica je protiv rješenja podnijela žalbu Vrhovnom sudu.
6. Vrhovni sud je rješenjem, broj Už-316/04 od 26. aprila 2006. godine, uvažio apelanticinu žalbu i preinačio presudu Kantonalnog suda tako da se tužba odbija. U rješenju je navedeno da Kantonalni sud nije pravilno zaključio da se rješenjem Ministarstva ne dira u apelanticna prava, nego je bio dužan da stvar raspravi meritorno, a ne da tužbu odbaci rješenjem. Također je navedeno da je pravilno Ministarstvo ukazalo na nedostatke u prvostepenom postupku i dalo upute za rješavanje stvari, radi čega se apelanticina tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja ukazuje neosnovanom zbog čega je kao takva i odbijena.
7. Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno „pravo na život, pravo na saslušanje u krivičnim i građanskim stvarima, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na slobodu kretanja i prebivališta“. U iscrpnoj apelaciji apelantica, u suštini, osporava zaključak do kojeg je prvostepeni upravni organ došao u postupku utvrđivanja činjenice trajne zajednice života i stanovanja apelantice i nositeljice stanarskog prava. Apelantica osporava zaključak upravnih organa da se uopće bavi utvrđivanjem ove činjenice, jer je po apelanticinom mišljenju Odluka Komisije konačna i izvršna i kao takvu je trebalo izvršiti i uvesti apelanticu u posjed spornog stana.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;»
9. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
10. Apelantica je osporila odluke upravnih organa i redovnih sudova navodeći razloge koji se tiču meritornog odlučenja predmetne stvari. Redovni sudovi nisu raspravljali o meritumu predmeta nego isključivo o osnovanosti tužbenog zahtjeva u vezi sa činjenicom da je apelantica uspjela sa žalbom na prvostepeno rješenje. O meritumu predmeta tek treba ponovo da odlučuje Općina Zenica kojoj je apelanticin predmet vraćen na ponovno odlučivanje rješenjem Ministarstva od 9. januara 2004. godine. Iz navedenog slijedi da je apelacija preuranjena.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović